Veličanstveni, hruste hrastovi u hrastiku u Priluku uz Modrac onkraj Živinica, a vjetar ih doziva visoko u raspletenim krošnjama. Zaziva ih svim jezicima skupljanim s obala Save, Drave i Dunava, viče: o, brdanjaci, i dubci, i dubaci, o, gladuni, i adraši, o, bijeli i drobljaci, lužnici i rošnjaci, golubnjaci i goruni, gradeni i granici, crni hrasti i kestenjari, Perun će vas počešljati gromom i okititi munjom u svitanje, kad usahne svaki korak koji su preci morali preći od groba do groba, i od boga do boga, i ovaj ovdje pod nišanima, muškim – usukanim u turbane, u čatale i u glate, ženskim – jednoobraznim i smjernim pod istolistom kapom, derviškim – sa žirevima nad glavom, dugim u nebo, junačkim – sa sabljama o boku, s čomagama i kuburom u par ognjen uparenom.

Sto četrdeset i pet lužnjaka bdije nad ovom džamijom. Tijelima svojim uzbridjelim i vitkim stražare oni nad starinom. Pravi i visoki, kao gorostasi, stoje oni tako, i četrdeset metara u svakom da izbrojiš. Kao da svojim uskliktalim krošnjama nad ovom krhkom bogomoljom, kojom odiše nekakva dječija čednost, žele poručiti kako su njihovi preci dali svoje srce i tijelo da se načini kuća u kojoj će ljudi padati pred Gospodarom svjetova, Milostivim, Samilosnim, Vladarem Sudnjeg dana. I klanjati mu se u njoj, i od njega, i samo od njega tražiti pomoći, i moliti ga za lagodan život, za berićetnu godinu, za svaku nafaku. I tražiti da ih skloni od grijeha i bolesti, i da ih izvede na pravi put, i da im milost svoju daruje. I iskati, pobožno i skrušeno, da ih na kraju, kada ostave sve svoje ovdje i svedu svoj posljednji ovosvjetski račun, uvede u vječnost bistrih rijeka, mirišljavih hurmi i dugokosih hurija, a ne u onu gdje plamte vatre po licima onih koji su srdžbu Tvoju izazvali i, eno ih, gle, bijedni, kako su samo zalutali.

Izuvijana tjelesa testera, uz vatre, pjevala su cijele noći kao da sav svijet nestaje u tom trbuhozborenju ukroćenog željeza potamnjelog od ziftanog ulja što klobuča u močvarama pored Spreče. Samo je nazubljeni rub svijetlio dahom srebra i s njegovih isturpijanih očnjaka caklio se osmijeh plazeći po stablima, kao da određuje koji će od njih sutra pasti u slavu imena Božijeg i njegove neuporedive datosti. Cijeli se Priluk iskupio. Narod bijaše skoljen u čudu, niko nikada nije čuo ovakvu muziku niti je ikom palo napamet da se iz običnih žaga mogu istjerati tako milozvučna zavijanja. Drvosječe, koje bi se samo pri ovakvim velikim poslovima spuštali s Konjuha, a to zaista bijaše prava rijetkost, toliko su se zaželjeli obična svijeta da bi svirali na svojim čudesnim instrumentima i svojim gorštačkim glasovima do zore milovali ovu ravnicu, po kojoj jedva naučiše hodati, da ih derviši, od čiju se blagost odbijaše sva njihova grubost odvaljena od planine, pa se pred njima osjećahu kao djeca, ne upozoriše da je vrijeme konaku i da valja rano prionuti na posao.

Bili su im čudni ti ljudi, Mustafa i Hasan, šejhovi. Čuli su oni za njih i ranije, ali prvi put ih vidješe zimus kada se popeše do njihovih Brateljevića, u cijelom kraju poznatih po pilanama i Djevojačkoj pećini. Zamoliše ih da se na proljeće spuste do Spreče, da im posijeku neke hrastove. Kada im otkriše da su namjerili da podignu džamiju, odvedoše ih oni uz Drinjaču i Osicu, u samo srce Konjuha, a mjesto se zvaše Tuholj. Usput im govorahu da nisu oni dobri samo u obaranju stabala već su takvi tesari da im nema premca. Sami su, rekoše im kad stigoše u Tuholj, pa ponosno počeše obilaziti oko džamije, vlastitim rukama izgradili ovu ljepoticu na ponos i sebi i onima koji će doći ovdje poslije njih. Dok su sve to radili, obavi ih mrak pa svoje goste zaustaviše na konaku i počastiše ih sirom i steljom i sokom od drenjina.

Ujutro, prije nego ih ispratiše, pokazaše im velike krovove od šindre postavljene na četiri drvena stuba, pod kojima su sušili oblovinu, dasku i grede i svakojaku još drvenariju. Ponudiše im da izaberu građu za svoju džamiju i da će ih to puno jeftinije stajati nego da im oni sijeku drvo, da ga dovlače ovamo na vodene pilane i pripremaju za gradnju. Ovi im zahvališe. Rekoše im tada da već trideset godina gaje hrastove i da njihova džamija mora biti izgrađena baš od njih, jer se hraniše s iste zemlje na kojoj živješe njihovi pređi i u kojoj njihovi očevi i djedovi ostavljahu kosti i meso svoje, pa u tim hrastovima teku isti životni sokovi koji cure i kroz njih i njihovu djecu. Ništa Brateljevići ne razumješe od derviških riječi, ali dalje se ne htjedoše ubjeđivati, već čvrsto stisnuše šake ovih dobrih i pobožnih ljudi, opskrbiše ih popudbinom i ispratiše ih kućama. Na rastanku, pred Kuršumlija džamijom u Kladnju, obećaše im da će se na proljeće spustiti do njihove Spreče, eto njih u Priluk čim u zemlju udari i treće džemre.

I eto ih sada, bunovni i teški od cjelovečernje pjesme, hodaju za šejhovima koji svaki hrast prvo obiđu nekoliko puta, milujući ga svojim blijedim rukama po hrapavoj kori. Onda zastaju, pa podižu glave i pogled visoko uz krošnju, a onda i ruke, i šapuću neku molitvu. Zatim prinose uho hrastovom stablu i osluškuju i opet ih miluju dlanovima. Na kraju samo odmahnu rukom i nastave, a oni vraćaju četku u kantu s krečom koji su jučer, čim su stupili u Priluk, zatražili od domaćina kako bi mogli obilježiti stabla koja će obarati. I tako redom, od hrasta do hrasta, a svaki se šejhovima činjaše mlad i nedorastao za sječu. Do podne označiše tek tri stabla. Nakon ručka, zasukaše rukave i oboriše ih. Dok su provlačili svoje vesele testere kroz hrastova tijela, nisu se usuđivali zapjevati kao inače kada bi obarali drvo, već krišom ispod oka gledahu u šejhove i šutaše poštujući njihovu skrušenost.

A šejhovi, i Hasan i Mustafa, stajahu po strani, pokunjeni kao djeca. Na svaki škrgut testere, kroz njih prolaze trnci i grče se kao da im vlastito tijelo žagaju. Poslije su dugo, dok su drvosječe kresali grane, obilazili oko panjeva i brojali im godove, nabrajajući godine i događaje iz njih i imena onih koje te i te godine položiše ovdje, u mezarove, da tijelom svojim nahrane hrastove od kojih će oni sagraditi džamiju u čijim će duvarovima vječito kucati bilo njihova duha. Nakon toga, do akšama su preturali po odsječenim ograncima, izdvajajući one deblje, za koje im majstori potvrdiše da bi se mogli upotrijebiti za izvlačenje šindre. Hodali su obazrivo kao da gaze po polju nakon bitke i traže vojnike na kojima rane ne bijahu smrtonosne i kojima bi se još moglo pomoći. Kada bi osjetili bol u krstima uslijed duže pogrbljenosti, uspravljali bi se i zadizali pogled uz stablo kakvog hrasta, ponosni na sebe, jer možda su, svojom dosjetkom da bi se i grane mogle iskoristiti, spasili život baš tom lužnjaku koji se u taj čas našao pred njihovim dobrodušnim licima.

Eto, tako su, godinama, zadivljeni njihovom dobrotom, drvosječe razvlačile priču o šejhovima Hasanu i Mustafi po cijelom Konjuhu. U doba ikindije zastajali bi i tjerali svoje sagovornike da dobro naćule uši. Tvrdili su da od svih glasova s okolnih džamija mogu tačno razabrati poseban glas mujezina s prilučke drvene munare, na koju se vere direktno iz džamije i koju oni istesaše rukama svojim. Taj je glas poseban jer ga preuzimaju lužnjaci hranjeni dobrotom duša šejhova Hasana i Mustafe, za koje se sada kazuje kako su pred samu smrt dijelove džamije prebojili u bijelo i po rubovima dasaka povukli plave i crvene linije, da im bogomolja bude veselija. Lužnjaci raspliću mujezinov glas u svojim krošnjama, poduplavaju ga, desetostruče ga svojim šumorenjem, i takvog ga šalju da ga čuje insan i na obali Modraca, i onaj u Živinicama, i onaj u Tuzli, i gore, čujete li ga, na vrh Konjuha, da zavihori kao bajrak u pjesmi.

Na napisu iz vremena šejhova zabilježeno je da je džamija izgrađena 1148. godine po Hidžri, što odgovara 1735/1736. po gregorijanskom kalendaru. I još stoji da je izgradiše Hasan i Mustafa. O ovim dobrim ljudima daljih tragova nema, ni u zapisima, ni u dokumentima, ni u narodnom kazivanju. Nekada, eto, ni pretjerana skromnost nije od velike koristi. Da ne bi nje i u njima iskonskog derviškog poimanja življenja, danas bi o njima zasigurno znali nešto više. Ovako, ostaje nam samo da poželimo da su do kraja svojih ovozemaljskih života skrunuli u sebi svaku oholost, da su se sasvim udaljili od ljudske zavisti i svakog oblika sebičluka i da su svaki svoj nemir zatrnuli u veličanstvenoj ljubavi i da ih je ona naposljetku uzdigla u vječnost Božijeg bitka.

O samom Priluku, iz slojevitih naslaga historijske prašine, povjesničari iščeprkaše podatak kako je pripadao nahiji Donja Tuzla te da je 1533. godine imao 28 kuća. Još se zna da je ovuda u srednjem vijeku prosječen put koji je preko Dramešine spajao sjevernu s centralnom Bosnom i da je korišten i kroz cijeli osmanski period. Od znamenitosti, ovi pitomi ljudi njeguju još i “Šehidsko mezarje” i drveno turbe. Udaljeni su nekoliko kilometara od džamije šejhova Hasana i Mustafe, koju stručnjaci, skupa sa svih 145 lužnjaka i cijelim mezaristanom od stotinu nišana, a najstariji je, kažu, iz godine 1768, upisaše u nacionalno blago bosanskih naroda.

Iz Priluka se do drvenog turbeta okruženog starim nišanima dolazi tako što se na putu prema Živinicama prvo prođe kroz Šeriće. Usred tog sela zubi vremena bezobzirno, naočigled nehajnih mještana, glođu napuštenu džamiju s drvenom munarom. Kada se izađe iz Šerića, u Suhoj, pod samim strmim usponom, skrene se desno na uski seoski asfalt. Vijugajući između gusto zasijanih kuća, taj put će vas dovesti na šumom obraslo brdo. Asfalt do samog ulaza u mezaristan, nad kojim piše: “Turbe Dervišević Ibrahim – Abuka”, a u drugom redu: “bili smo što ste vi, bićete što smo mi”, i molba u trećem: “Proučite nam ‘El-Fatihu’”, dala je, kako to stoji na jednoj uspravljenoj ploči od crnog mermera, godine 2012. izgraditi Ćaza Zahirović. Ona je sebi za vječni počinak rezervirala mjesto pred samim ulazom u harem da dočekuje posjetioce i da ih opominje da se ne ohole jer nije daleko dan kada će i oni pod zemlju.

Na tjemenu brda, među rijetkim borovima, rasijani su mnogobrojni stari nišani na kojima se, pored sablji i bodeža, pojavljuju i uklesani katanci. Sred mezarja podignut je krov na dvije vode prekriven zelenim limom. Pod njim se šćućurilo drveno turbe, kao ptiče u orlovskim kandžama. Sa svojim malim četvrtastim prozorčićima, niskim vratima i krovom na četiri vode iz kojeg strči alem, podsjeća na džamiju u kojoj, u ovom idiličnom okruženju s kojeg puca pogled do Tuzle i Modraca i po cijeloj Sprečanskoj nizini, pet puta dnevno svoje molitve obavljaju kakvi dobrohotni patuljci ispali iz Šeherzadinih pripovijesti.

Otvore li se vrata koja stalno stoje otključana, unutra se vidi mezar obilježen kržljavim nišanima tipičnim za ovaj kraj. Nad mezarom je letvama od dasaka, dovoljno razmaknutim jedna od druge da se mogu vidjeti nišani, podignut krov na dvije vode. Uski pod od vrata do mezara prekriven je šarenim kilimima, nad kojima visi stotinu tespiha u raznim bojama. U lijevom uglu dominira zelena limena kutija za priloge. Red je da se ovdje prouči Fatiha, ubaci koji novčić u kutiju i zaželi najtajnovitija želja, od onih koje se nikada nikome ne kažu, a samo se najsretnijima ispune.