Američka vojna akcija u Venecueli i hapšenje Nicolasa Madura snažno su odjeknuli u Pekingu, ali ne na način na koji se to često pretpostavlja. Iako se na prvi pogled može činiti da bi ovaj presedan mogao ohrabriti Kinu na sličan potez prema Tajvanu, kinesko vodstvo takvu paralelu ne prihvata. Za Peking je Tajvan unutarnje pitanje i dio nedovršenog građanskog rata, dok je Venecuela primjer američkog unilateralnog djelovanja koje Kina koristi kako bi se predstavila kao odgovorniji globalni akter.
Prava zabrinutost Pekinga leži prije svega u unutarnjoj sigurnosti. Demonstracija američke vojne odlučnosti podsjetnik je Xiju Jinpingu da ni najviši lideri nisu nužno nedodirljivi. Zbog toga se može očekivati daljnje jačanje lične sigurnosti, nastavak čistki unutar vojnog i političkog vrha te pojačana paranoja u vezi s mogućom izdajom iznutra.
Istovremeno, Kina je pokazala ograničenu spremnost da brani svoje saveznike u kriznim trenucima. Unatoč godinama retorike o antiimperijalizmu i "multipolarnom svijetu", Peking nije vojno intervenirao u korist Madura. To šalje jasnu poruku drugim državama koje se oslanjaju na kinesku podršku: ona ima svoje granice. Američka operacija, izvedena brzo i bez gubitaka, dodatno naglašava vojnu prednost SAD-a i potiče sumnje unutar kineske vojske u vlastitu sposobnost izvođenja sličnih akcija bez katastrofalnih posljedica.
Iako je Kina izgubila važnog partnera i suočava se s mogućim ekonomskim gubicima, Peking će situaciju sagledati hladno i pragmatično. Kao i ranije, kinesko vodstvo će pažljivo analizirati američke poteze, izvlačiti pouke i strpljivo čekati, računajući da će Washington još jednom potrošiti energiju i resurse na novu, dugotrajnu vanjskopolitičku krizu.
