U najnovijem tekstu Nenada Kecmanovića "Šmit odlazi, Švabe ante portas" koji je objavila beogradska Politika, razvija se narativ o dramatičnom preokretu u bosanskoj krizi, o tome kako, navodno, odlazi visoki predstavnik Christian Schmidt, dok Milorad Dodik ostaje i izlazi iz krize jači nego ikada. Na površini, tekst djeluje kao geopolitička hronika o sukobu "lažnog visokog predstavnika" i "nepokornog predsjednika Republike Srpske". Ipak, ispod slojeva političke sarkastičnosti i povijesnih paralela krije se dublja poruka o transformaciji uloge Republike Srpske u novoj fazi međunarodnih odnosa.
Šta Kecmanović prepričava i šta poručuje
Kecmanovićev tekst nije obična politička reportaža nego ideološki scenarij u kojem se sukob Schmidt–Dodik pretvara u širi sudar između "kolektivnog Zapada" koji čine Njemačka, Britanija i briselska birokratija i "Trumpovih SAD" koje se vraćaju realpolitici i bilateralnim dogovorima.
On gradi narativ o spektakularnom preokretu: Schmidt odlazi, Dodik ostaje, Amerika vraća balans, a Bosna se vraća Dejtonu. U toj slici Republika Srpska se pojavljuje kao racionalni stub stabilnosti, a Dodik kao političar koji je preživio sve oblike međunarodnog pritiska, od sankcija do pokušaja diskreditacije.
Ali ono što Kecmanović zapravo želi reći nije samo da je Dodik pobijedio Schmidta. On gradi politički mit da se višedecenijska zapadna hegemonija nad Bosnom urušava i da nastupa nova, multipolarna realnost u kojoj Republika Srpska ima pravo da politički manevriše i da više nije talac Sarajeva i OHR-a.
Poruke između redova
Kecmanović vješto koristi staru matricu srpskog intelektualnog diskursa, spoj povijesne reminiscencije i geopolitičke metafore. Schmidta ne prikazuje samo kao uzurpatora, nego kao nastavak austrougarske misije i vatikanske strategije prodora na Istok. U toj konstrukciji Njemačka nije samo država, već povijesni entitet koji pokušava ponovo da ovlada Bosnom, dok su Bošnjaci i Hrvati predstavljeni kao njeni tradicionalni saveznici.
To nije puka teorija zavjere već politička simbolika, osmišljena da učvrsti osjećaj povijesnog kontinuiteta otpora, od Kalajevog doba, preko NDH, do Schmidta. Time Kecmanović sugeriše da je današnja borba Republike Srpske zapravo nastavak borbe za politički opstanak srpskog naroda u Bosni kroz stoljeća.
U tom okviru Trump i Putin se pojavljuju kao zaštitnici realnosti, kontrapunkt evropskom paternalizmu. Kecmanović kroz fiktivnu scenu dogovora Trump–Dodik projektuje želju da se međunarodna paradigma promijeni, da Republika Srpska više ne bude objekt tuđih odluka, nego subjekat koji sam gradi odnose s velikim silama.
Šta Kecmanović anticipira
Lucidnost njegovog teksta ne leži u propagandi, nego u anticipaciji mogućeg scenarija: da promjene u globalnoj politici, povratak Trumpa, pad evropskog utjecaja i zamor Evropske unije od balkanskog pitanja zaista mogu otvoriti prostor za redefinisanje odnosa u BiH.
On ne tvrdi da se to već dogodilo, već da je to politički scenario u kojem Amerika, umorna od evropske birokratije, prepušta Bosnu realistima, a Dodik dobija ulogu sagovornika, a ne protivnika.
Zašto sada
Cilj je pokazati da Republika Srpska ima plan, da nije izolovana i da se globalna slika polako mijenja u njenu korist.
U trenutku kada su mnogi vjerovali da Dodikova politička karijera ulazi u završnu fazu zbog sudskih procesa i sankcija, Kecmanović gradi narativ o preokretu, o povratku samopouzdanja i o povijesnoj pravdi koja, paradoksalno, dolazi upravo sa Zapada.
Kecmanovićev tekst treba čitati kao ideološki manifest. U njemu se miješaju ironija, ogorčenje i nada, tri ključna osjećanja političke misli srpskog prostora nakon 1995. godine.
U završnim redovima Kecmanović pravi važan pomak. Bosna i Hercegovina više nije samo polje sukoba lokalnih elita niti laboratorija evropskih birokrata. U njegovoj interpretaciji ona postaje sto za kojim sjedaju veće sile. Rusija i Amerika, prema Kecmanoviću, već razgovaraju o Bosni kao o malom, ali simbolički izuzetno značajnom poligonu na kojem se u tišini uvježbava novi svjetski poredak.
