Bošnjačka nacionalna politika vrlo često podsjeća na tim koji istovremeno igra političku utakmicu protiv dvije suparničke reprezentacije, a pritom nema ni vlastitog terena ni stadiona već se takmiči u uvjetima u kojima su protiv njega i pravila i sudija, a i barem pola publike. Ona je druga polovina, pak, prisiljena slušati konstantne defetističke provokacije i dobacivanja priglupih navijača timova iz kantonalne ili općinske lige koji misle da svaki poraz nacionalne reprezentacije, svaki primljeni gol, svako razočarenje naše publike predstavlja njihov dobitak. Na sve to naš nacionalni tim često u svojim redovima ima igrače s “dvije lijeve”, koji, zbog vrlo čestih postizanja autogolova, uopće ne zaslužuju nositi nacionalni politički dres, a kamoli nastupati u najvažnijoj stvari na svijetu kakva je nacionalna politika. U takvim uvjetima porazi su, nažalost, dosta češći od pobjeda.

DOBRO REŽIRANA PREDSTAVA: VUČIĆEV “DESANT NA SARAJEVO”

Za sve od navedenog nema boljeg primjera od neukusnog performansa koji je ovih dana Bosni i Hercegovini i Bošnjacima priredio Aleksandar Vučić. Iznenadno Vučićevo slijetanje na Sarajevski aerodrom u maniru “niškog specijalca”, uručivanje skromne količine indijskih vakcina te konferencija za štampu bili su kulminacija dobro osmišljene srbijanske diplomatske ofanzive. Beograd se cijelom tom predstavom pokušava nametnuti kao jedina relevantna politička adresa koja može skrbiti nad nefunkcionalnim i anarhičnim “prostorom Bosne”, te se ujedno opet pozicionirati kao “prestolnica regiona”, jedini legitimni nasljednik jugoslavenskog Beograda. Ovakvo korištenje postojećih ili proizvodnja novih kriza radi uvlačenja Bosne i Hercegovine u orbitu “srpskog sveta” traje već decenijama, a u konkretnom slučaju pandemije virusa korona već mjesecima.

Teren je pomno pripremljen sabotažama kroz državne institucije i Parlament Bosne i Hercegovine, gdje se od strane srpskih, ali i hrvatskih kadrova namjerno otezalo s ispunjavanjem uvjeta ionako problematičnog COVAX programa, te insistiralo da saglasnost za ugovore moraju dati i entitetske vlasti. Sve ovo bilo je olakšano skandaloznim ponašanjem proizvođača vakcina koji su humanost podredili profitu, otvoreno kršeći obećanja i usmjeravajući kvote najtraženijih vakcina na profitabilnija tržišta najrazvijenijih zemalja umjesto u Bosnu i Hercegovinu, kako su se bili obavezali.

Stalnim prolongiranjem dolaska vakcina u Bosnu i Hercegovinu kreirala se situacija u kojoj građani Bosne i Hercegovine koji imaju i državljanstva susjednih zemalja, a što će reći uglavnom Srbi i Hrvati, imaju pristup vakcinama u Srbiji (koja je nabavljala vakcine u svom režimu) ili Hrvatskoj (koja je do njih dolazila kao članica Evropske unije), dok su Bošnjaci ostali uskraćeni za takvu privilegiju. Kada je nakon početka trećeg vala pandemije te činjenice da Bosna i Hercegovina ubrzano postaje otok u moru država koje provode vakcinaciju došlo do uzbune javnosti, odjednom se nepozvan i ničim izazvan pojavljuje Aleksandar Vučić, srpski vožd s karađorđevićevskim ambicijama, čovjek koji je u pratnji najvećih četničkih koljača i vojvoda obilazio linije opsjednutog Sarajeva te ekstrem koji je sa skupštinskih govornica poručivao kako će “za jednog Srbina ubiti stotinu muslimana”, da izigrava plačljivu Majku Terezu! Koliko je indikativno što je Vučić “iznenada” odlučio da lično dostavi vakcine na Sarajevski aerodrom, te da se na konferenciji za novinare, van svakog diplomatskog protokola, ponaša više kao domaćin a ne gost, toliko je i simptomatično što je odabrao 2. mart – dan kada su u Sarajevu 1992. godine osvanule barikade – za svoj iznenadni spektakularni “humanitarni desant”, čime je, ustvari, na neki način ismijao i nezavisnost i opstojnost Bosne i Hercegovine.

Čim je Vučić završio ono zbog čega je došao, pipci velikosrpske politike u Bosni i Hercegovini nastavali su s otvorenim sabotažama. Tako su, neposredno nakon njegovog odlaska, u Domu naroda Parlamenta BiH zastupnici iz manjeg bh. entiteta odbili glasati za izmjene Zakona o javnim nabavkama, kojim bi se ubrzalo nabavljanje vakcina. Time su, ustvari, pokušali osigurati i uvjete i publiku za još ovakvih velikosrpskih performansa u kojima se terorizira većinski bošnjački narod, Bosna i Hercegovina prikazuje kao propala država koja ne funkcionira (osim entiteta RS), a ulogu spasitelja i rješavatelja krize dobijaju upravo oni koji su krizu i izazvali!

Znakovito je i to da je dio međunarodne zajednice, koji se inače bavi osmišljavanjem političkih koalicija i odbranom političkog ugleda i tankoćutnih osjećanja onih koji otvoreno izdaju bošnjačke interese (slučaj Mostar i Naša stranka), ostao potpuno nijem, kako na sramno ponašanje vlastitih država pokazano kroz COVAX program, tako i na svojevrsni biološki rat i teror koji nad Bošnjacima provodi srpsko-hrvatska politika.

Nisu iznenadili ni ovdašnji vlastohlepni građanski i dograđanski politikusi i njihovi mediji koji su jedva dočekali da vrište kako je SDA odgovorna za ovakvo poniženje, mada su koliko jučer isto tako vrištali kako se vakcine moraju nabaviti po svaku cijenu. Njihova licemjernost postaje još odvratnija ako se prisjetimo da su iste te političke grupacije uradile sve što je bilo u njihovoj moći kako bi se kriminalizirali i politički montiranim optužnicama progonili ljudi koji su organizirali hitne nabavke respiratora, čime su doslovno obeshrabrili svakog veletrgovca koji je i pomislio da se angažira u komercijalnoj nabavci vakcina.

Nedostaju dovoljno snažne riječi kojima bi se opisalo gađenje koje čovjek osjeća posmatrajući kako o poniženju Bošnjaka pričaju oni koji su asistirali, a i dan-danas asistiraju HDZ-ovom pokušaju da preko svojih kadrova u Tužilaštvu BiH, preko montiranih optužnica i slučaja “Respiratori”, sruši premijera FBiH ili da o ponosu, časti i kičmi laprdaju oni koji su još jučer isporučili mjesto gradonačelnika Mostara u ruke HDZ-u!

BOŠNJAČKA KVAKA-22

Ipak, važno je shvatiti da je suština problema prije svega u pravilima same igre, a njih nikada do sada nije diktirala bošnjačka politika, već su joj uvijek, uslijed historijskih okolnosti, nametana izvana. Iako se bošnjačka nacionalna politika, ali i sama bošnjačka politička misao, ne treba, ne može i ne smije amnestirati od nemalog broja vlastitih grešaka, kako strategijskih, tako i taktičkih, činjenica je da ona konstantno mora djelovati u gotovo nemogućim uvjetima na koje ne može utjecati u mjeri u kojoj je to moguće kod nekih drugih naroda. U posljednjih 150 godina uvijek je postojao neki izvana zadani i nametnuti okvir u kojem se bošnjačka politika mora kretati i djelovati želi li osigurati zaštitu dva vrhunska prioriteta – bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine. Danas je takav okvir DMS – Dejtonski mirovni sporazum.

Upravo je DMS ponajviše odgovoran za usporeno i zakašnjelo djelovanje kako države, tako i bošnjačke politike u današnjim kriznim situacijama kakve su migrantska kriza ili pandemija virusa korona. DMS je odgovoran zašto bošnjačka politika, ma ko bio njen zastupnik, mora voditi državu Bosnu i Hercegovinu zajedno s dvije duboko separatističke i subverzivne, do jučer agresorske politike, koje baštine rezultate genocida i udruženog zločinačkog poduhvata i pokušavaju, na svaki mogući način, da Bosne i Hercegovine bude što manje i da ona bude što slabija. DMS je razlog zašto bošnjačka politika ne može donositi samostalne odluke, niti na nivou države niti entiteta, te zašto, recimo, ne može samostalno zaštititi državne granice od navale ilegalnih migranata ili u vlastitom aranžmanu nabaviti vakcine. Čak i onda kada bošnjačka politika pokuša samostalno djelovati, ma koliko to trapavo bilo, kao recimo u slučaju “Respiratori”, takvi pokušaju budu demonizirani, kriminalizirani i iskorišteni da se dodatno narušavaju bošnjačke pozicije i interesi.

Na sve to treba reći gorku istinu da bošnjačka politika nema podršku “probosanske” ili probošnjačke javnosti, barem ne onog njenog manjeg, ali glasnog politiziranog dijela uvijek spremnog da svaki potez načinjen u korist partikularnih interesa Bošnjaka proglasi “bošnjačkim nacionalizmom” te da suflira srpskohrvatskim kadrovima u njihovim progonima bošnjačkih kadrova koji su se usudili nešto raditi “na svoju ruku”.

Potpuno je isto i s međunarodnom zajednicom, koja je ne samo nametnula DMS kao svojevrsnu luđačku košulju, te tako Bošnjacima kao većinskom narodu u Bosni i Hercegovini potpuno ograničila polje samostalnog djelovanje, već danas ima i izuzetno subverzivnu ulogu direktnog uplitanja u političke procesa isključivo na većinski bošnjačkim prostorima Bosne i Hercegovine. Ondje gdje bi međunarodna zajednica, kao zajednica “svjetskih sila” zaduženih za “provođenje mira” u Bosni i Hercegovini, zaista trebala djelovati, kao što je pitanje bolje zaštite vanjskih granica u kontekstu migrantske krize, ili demonstracija solidarnosti u vezi s nabavkom vakcina, tu je ona odjednom tiha, neprimjetna i, sve u svemu, nepostojeća.

Bošnjaci tako dolaze u gotovo nemoguću situaciju, ruke su im vezane pa postaju potpuno nemoćni da se odbrane od nasrtaju politika susjednih država jer, jednostavno rečeno, nemaju legalnih i legitimnih poluga za tako nešto. Da ponovimo još jednom, ovo nije pokušaj da se bošnjačka politika abolira od svojih subjektivnih slabosti i grešaka već opis realne situacije u kojoj se danas nalazimo.

MESTI ISPRED SVOGA PRAGA

Ono gdje bošnjačka politika zaista pokazuje subjektivne slabosti i snosi objektivnu odgovornost jeste loša, gotovo katastrofalna kadrovska politika. Ne može biti slučajno što upravo iz redova stranke, koja je danas glavni eksponent onoga što se vidi kao bošnjačka nacionalna politika, istovremeno dolazi i najveći broj današnjih političkih prebjega, sabotera i diverzanata koji prizemno političare, otvoreno pripomažu neprijateljskim atacima na bošnjačko jedinstvo – ondje gdje je ono suštinski neophodno – te razvlače pamet narodu u vremenima kriza, čime otežavaju bilo kakvu akciju i reakciju. Šta nam današnji grdni i nakazni politički profili takvih političara i njihovi stranaka i strančica govore o standardima i kriterijima matične stranke u kojoj su ponikli? Takvi ljudi nisu preko noći postali ljigavi karijeristi i prevrtljivi oportunisti, oni su to oduvijek bili.

Čak i mimo problema “guje u njedrima” i konstantne proizvodnje najgorih neprijatelja, bošnjačka politika, koja djeluje u ovako teškim uvjetima, izložena stalnim napadima sa svih strana, mora, jednostavno mora, imati najbolje od najboljih na svim ključnim mjestima. U okolnostima gdje se podvrgnuto neprekidnom i višedecenijskom neprijateljskom medijsko-propagandnom tretmanu od temeljne je važnosti znati kako i na vrijeme iskomunicirati vlastite pozicije i stajališta te ne dopustiti da narativ i diskurs oblikuju i usmjeravaju neprijateljske politike. To moraju raditi ljudi koji su ne samo vrhunski profesionalci i majstori svog zanata već i istinski uvjereni u ideju i misiju stranke čiju politiku artikuliraju. Kako će se bošnjačka politika nositi s napadima s četiri strane, s tolikim partikularnim interesima koji nasrću na bošnjački narod, s tolikim podvalama i pretenzijama, osim ako njeni predstavnici neće biti bolji i mudriji, ali i posvećeniji svojoj misiji od svih napadača zajedno? Kako će bošnjačka politika odbraniti Bošnjake od svih nasrtaja i mračnih planova ako njeni kadrovi nisu u stanju da gledaju “nekoliko poteza unaprijed”, da ispravno procjene situaciju i politički trenutak te ako nemaju vlastite pripremljene planove za sve eventualne krize? Kako će Bošnjaci opstati kao politički suveren narod ako su osuđeni na vječnu defanzivu i zakašnjele reakcije umjesto na preventivne akcije? Koliko uopće dugo može preživjeti i sama ideja bošnjačke nacionalne politike ako se na sve napade sa strane dodaju i vlastite kadrovske greške? U današnjoj političkoj klimi i okruženju, gdje nema prostora za grešku, na odgovornim funkcijama moraju biti ako već ne bezgrešni, onda ljudi sa što manje grešaka. Nema druge.