Agencija Evropske unije za temeljna prava (FRA) objavila je 24. oktobra izvještaj o islamofobiji u 13 zemalja EU-a. Prema podacima FRA-e, 50% muslimana u EU-u doživljava diskriminaciju u svakodnevnom životu (u poređenju s 39% u 2016.), u poređenju s 21% opće populacije (podaci Eurobarometra, 2023.).
Šta ovo znači? S odgovarajućim razmjerama, prema ova dva istraživanja, biti musliman u Evropi 2024. izlaže se gotovo dvostrukom riziku od doživljavanja diskriminacije. "Pitanje islamofobije je globalni problem, koji se posvuda pojačao od 11. septembra 2001.", kaže Julien Talpin, francuski sociolog pri CNRS-u (Centre National de la Recherche Scientifique), specijaliziran za pitanja povezana s integracijom i diskriminacijom.
Izvještaj FRA temelji se na uzorku od 9604 osobe iz Austrije, Belgije, Danske, Finske, Francuske, Njemačke, Grčke, Irske, Italije, Luksemburga, Nizozemske i Španije. Najveće brojke nalaze se u Austriji (74% u posljednjih pet godina), Njemačkoj (71%), Finskoj i Danskoj (64%). Najniže brojke nalaze se u Švedskoj (23%), Španiji (31%) i Italiji (34%).
Austrija je prva u anketi FRA. U maju 2024. godine, Austrijski dokumentacijski centar o islamofobiji izvijestio je o 1522 prijave antimuslimanskog rasizma u 2023. – što je rekord i povećanje od oko 200 slučajeva u poređenju s 2022. Više od trećine slučajeva prijavljeno je tek od oktobra 2023. tj. nakon napada Hamasa na Izrael i potonje izraelske vojne eskalacije. Prema podacima Saveznog ureda za statistiku (2022.), muslimani čine 8,3 posto stanovništva Austrije.
U intervjuu za austrijski dnevnik Der Standard, Désirée Sandanasamy, pravna savjetnica antirasističke organizacije ZARA, objašnjava da je antimuslimanski rasizam u zemlji porastao i, iznad svega, da je postao "društveno prihvatljiv" daleko izvan granica političkog spektra koji zauzima FPÖ (ekstremna desnica, glavna stranka u zemlji): u svom izvještaju organizacija prepričava kako su tinejdžeri napadani jer su govorili arapski na ulici, na primjer. Prema Sandanasamy, veliku odgovornost u tome imaju mediji.
Druga ključna brojka je strukturni rasizam: prema izvještaju ZARA 2024, nešto više od jednog od deset slučajeva rasizma uključivalo je državna tijela ili institucije. Naprimjer, zabilježeno je 58 slučajeva rasističkog policijskog nasilja.
“Na evropskoj razini, krajnja desnica se smatra jednim od najvećih faktora rizika za terorizam, međutim, kada razmišljamo o terorizmu, mislimo na Arape. Postoji institucionalizirana praksa islamofobije. Postoji ekstremno desni neofašistički i fašistički pokret. Vidimo to u Francuskoj s Marine Le Pen, čiji je diskurs u osnovi antiimigracijski i antimuslimanski, isto kao u Španiji s Voxom ili u Mađarskoj s Viktorom Orbánom i u Italiji s Giorgiom Meloni,” objašnjava Youssef M. Ouled, istraživač pri Rights International Spain (RIS), nevladinoj organizaciji koju su osnovali pravnici specijalizirani za međunarodno pravo koji se bave kršenjem građanskih prava.
Ouled inzistira na nečemu što se može činiti očiglednim, ali što je dio semantičke zbrke s kojom se javni i medijski – i politički – diskurs često poigrava: “Ne morate biti migrant da biste bili musliman. A ono što krajnja desnica radi s pitanjem islamofobije je normaliziranje, normalizira odbacivanje muslimanskog stanovništva, kriminalizaciju i nejednak tretman od strane institucija; posljedično tome i činjenicu da nemaju ista prava kao mi jer nisu potpuno integrirani te su stoga 'potencijalni teroristi'”.

Nakon kršćanstva u njegovim različitim oblicima, islam je druga najraširenija religija u Europi, iako je teško tačno kvantificirati koliko ljudi upražnjava muslimansku vjeru ili kulturu.
Često citirana studija je ona Pew Research Centera, koja datira iz 2017. godine i procjenjuje da broj evropskih muslimana iznosi 25,8 miliona. Agencija EU-a za temeljna prava nastavlja navoditi te brojke u svom izvještaju. Brojevi su važni, bitni za razumijevanje stvarnosti. Ali oni sami po sebi nisu dovoljni.
Za razliku od katolicizma, na primjer – i u "zapadnom" kontekstu - biti musliman može se odnositi, kao u slučaju judaizma, na kulturnu ili porodičnu tradiciju, potpuno nepovezanu s praksom vjere. Takođe se može odnositi (i vrlo često) na pogled koji društvo nameće: boju kože, stil odijevanja, geografsko područje porijekla, profesiju, mjesto stanovanja, sličnost imena ili prezimena: ono što se, ukratko, naziva rasizmom.
“Na neki način, poteškoća leži u onome što vam govorimo. Šta danas znači biti musliman? Je li to samo biti musliman?“, objašnjava Julien Talpin, koautor, s Olivierom Estevesom i Alice Picard, knjige temeljene na sociološkom istraživanju posebno zanimljivom u francuskom i evropskom kontekstu pod naslovom: „La France, tu l'aimes mais tu la quittes“.
Knjiga objedinjuje rezultate ankete među 1070 Francuza, uključujući 139 dubinskih intervjua. Svi ljudi koji su učestvovali u anketi definisali su se kao muslimani po vjeri ili kulturi i svi su napustili Francusku. Specifičnost ovog statističkog uzorka – francuskih građana – jest da većina, oko tri četvrtine, dolazi iz radničke klase u četvrtima velikih gradova i brzo su napredovali kroz svoje studije; većinu su rodili imigranti u Francuskoj. Svi intervjuirani su napustili zemlju kako bi radili u inozemstvu na često vrlo odgovornim pozicijama, u finansijama, istraživanju, zdravstvenom sektoru...
Većina kaže da žele ostaviti iza sebe "atmosfersku islamofobiju" prisutnu u Francuskoj u medijima, institucijama i radnom mjestu, u klimi pogoršanoj napadima 2015. Knjiga je puna glasova, života i svjedočanstava koji ocrtavaju specifičnu patnju dijela Francuza društvo: diskriminacija, uvrede, šale, pogledi upućeni ljudima, teškoće u pristupu poslu i stanovanju.
Među zemljama koje su odabrali ti francuski državljani su Ujedinjeno Kraljevstvo i Kanada, zatim zemlje Zaljeva, a posebno Dubai, te zemlje Magreba i Turska, koje su u nekim slučajevima zemlje porijetla roditelja intervjuiranih osoba. Ovdje se, kažu sugovornici, može “disati”.
I u Njemačkoj su napadi pokretačka snaga izražavanja rasizma, objašnjava Petra Dvořáková iz Denik Référenduma. Situacija u Njemačkoj promijenila se 2020. godine kada je u pucnjavi u Hanau ubijeno devet osoba, a pet ih je ranjeno. Nakon napada, Ministarstvo unutrašnjih poslova imenovalo je grupu nezavisnih stručnjaka koji su sastavili izvještaj o islamofobiji (Islamophobia – A German Balance Sheet) objavljen 2023.
Prema podacima, oko polovine njemačkog stanovništva slaže se s antimuslimanskim izjavama. U posljednjih nekoliko godina zabilježeno je između 700 i 1000 antimuslimanskih rasističkih djela (uvrede, prijetnje, oštećenje imovine, tjelesne ozljede). Prema nevladinoj organizaciji CLAIM, 2023. prijavljeno je 1926 činova antimuslimanskog rasizma, od čega 60% nakon napada Hamasa sedmog oktobra. Elisabeth Walser iz CLAIM-a ističe da se antimuslimanski rasizam pojavljuje u svim područjima i institucijama: u pristupu stanovanju, obrazovnom sustavu, u javnim prostorima...
Muslimanski muškarci, posebno oni crnci, najviše su pogođeni rasnim profiliranjem i policijskim nasiljem, objašnjava Dvořáková: “Rodni stereotipi su rasizirani; muslimanski muškarci su prikazani kao agresivni, dok su žene prikazane kao pokorne, poslušne, zaostale.” Prisjeća se incidenta u zdravstvu: muslimanka pod velom tražila je test na spolno prenosive bolesti, a doktor joj je odgovorio: “Mislim da joj ne treba.”
Članak napisan u saradnji sedam novinara iz četiri različita medija na temelju podataka Agencije Evropske unije za temeljna prava objavio je list El Confidencial

