Čika Davida upoznao sam prije dvanaest godina u Sarajevu. Upoznala nas je moja kolegica Rahela. A Rahelu sam, opet, upoznao na jednom sastanku u Haagu, deset godina prije toga, sada već daleke 1999. godine. Oboje smo tad radili u Službi za imigraciju Nizozemske. Sastanak je bio o situaciji na Kosovu. Sjećam se da sam je posmatrao dok govori na tečnom nizozemskom i stalno pokušavao odgonetnuti je li Srpkinja ili, pak, Hrvatica (jer ima “srpsko prezime”, bar tako je meni zvučalo..., ali sam se zezn’o) ili je nešto treće. Bilo je to u ono vrijeme kad sam, još frišak nakon logora i rata, i dalje imao upaljene neke receptore i “odbrambene mehanizme”, kada je, valjda, bilo poželjno što prije znati “s kim imaš posla”. Nisam to radio prije rata, kontao ko je šta, a ne radim više ni danas. Ljudi su mi opet ljudi.

Dug je to proces rehumanizacije, vraćanja ljudi na fabričke postavke, da su prvo ljudi, dobri ili loši, pa tek onda sve ostalo što oni žele biti. A, pokojni David Kamhi je, i ne znajući, imao važan udio u zatvaranju tog kruga. Jer on ljude nikad nije dijelio ni po čemu drugom osim po dobru i zlu.

Helem, Rahela i ja ćemo već te davne 1999. ubrzo postati prijatelji, a usput ću saznati da ona ima i puno jevrejske krvi.

Ljeta 2009. godine obresmo se u našem Sarajevu u sklopu EU projekta koji je s Ministarstvom sigurnosti koordinirala Služba za imigraciju Nizozemske. I stalno mi je govorila, još prije polaska za Bosnu: “Ti moraš upoznati Davida.” I tako, nađosmo se na Čaršiji. David dođe na kahvu i poče priča. Ja Bosanac, on Bosanac, ja logoraš, on logoraš, on priča svoje, a ja svoje ratne doživljaje, a Rahela se smješka, sluša naš eglen pa dobaci: “Znala sam ja da ćete se vi naći.”

Iako često i mnogo pričam, znam ja i slušati, pogotovo kad naletim na onakvu hodajuću enciklopediju, izvor znanja i dobrote kojom je zračio stari David Kamhi. Skoro neuljudno direktno sam ga ispitivao o životu u ratnom Sarajevu, a i o Sarajevu pod NDH u Drugom svjetskom ratu. Vezivao je događaje i ljude riječima kao da nam ih slika pred očima.

Bacao bi ponekad pogled ustranu, promotrio pokojeg prolaznika na Čaršiji pa opet nastavljao, a tople okice zaiskrile bi na momente. Kao onda kad s nekim ponosom reče: “Pa mene je spasila naša komšinica, muslimanka, i mene i mamu i brata. Otac već bio u partizanima i ganjao fašiste. Ja dijete bio, a oni meni fes na glavu staviše, lažne dokumente nam nabavi Fahrija-hanuna Fadilpašić i kaže mi mama: ‘Nisi ti više David nego si Džavid.’ Mama stavi feredžu i, sreća, dobro je pričala bosanski i mi do Mostara prođemo. I pješice. Meni je inače maternji jezik ladino. To je mješavina hebrejskog, španskog i arapskog. Žene Jevrejke tada nisu baš dobro znale bosanski, ali moja majka jeste. To nas je i spasilo, pomoglo da prođe sve ustaške patrole. Ko god je šta pita, ona kaže da ide mužu u Mostar. ‘A šta ti radi muž u Mostaru’, a ona će: ‘Pa ustaša, k’o i ti.’ Bila je ona hrabra žena, a bilo je tada jako teško opstati u Sarajevu kao Jevrej. Poslije su nas ipak uhvatili u Mostaru, ali smo odvedeni u logor na Rab, koji su držali Italijani. To nas je valjda i spasilo jer je logor raspušten nakon kapitulacije Italije 1943. godine. A pobijeno je puno Jevreja, preko 80 samo iz moje familije...”

S jednog pređosmo i na drugi, ovaj posljednji rat. David me gleda, otpije malo limunade, nasmiješi se pa nastavi: “I zamisli, idem ja marta 1992. za Madrid, na poziv kralja Španije Juana Carlosa da u ime Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine budem prisutan kad on simbolički ukine onaj ukaz kraljice Izabele iz 1492. godine kojim je Jevrejima i muslimanima naređeno da pređu na katoličanstvo ili da se isele. To je bio i povod dolaska Jevreja u Bosnu, to znaš...

I odem ja tamo, a u Bosni samo što nije puklo. Lijepo bilo, puna duša, i vraćam se zadnjim avionom. A Sarajevo već opkoljeno i, eto, taman zaključili jedan pogrom, onaj u Španiji, 500 godina kasnije, a ono sad ovdje upravo počinje drugi. Fašisti se popeli na brda i gađaju po gradu, hoće da dijele Bosnu.

A, ne možeš Bosnu podijeliti. Ovdje je uvijek bilo izmiješano i za sviju bilo mjesta. I tako i ja, čim sam došao kući, priključim se braniteljima grada. Borio se moj otac u onom ratu, borio sam se i ja u ovom zadnjem.”

Sjećam se, bio sam začuđen, pa i računao, koliko je godina imao David 1992. godine kad se uključio u borbu protiv “malih Golijata s brda”. Pedeset i šest. Logoraš sa šest i borac s 56.

David je bio profesor violine, ali ga nikad nisam čuo da svira. Tih godina bio je i hazan (predmolitelj) sarajevske sinagoge. Obećah mu da ću jednom doći na molitvu, ali nikad da odem... Tek ga jutros nakratko ugledah kod Senada Hadžifejzovića (“David Kamhi: Laka ti zemlja bosanska, daidža”) kako predvodi molitvu u sinagogi. Prelijepo.

A u tom prvom razgovoru upitao me pomalo u nevjerici:

– Hoćeš stvarno doć’ u sinagogu... na molitvu?

– Hoću – rekoh.

– Ali... moraš onda staviti na glavu kipu. – Okice su mu se već smiješile.

– Šta je to, ona kapica?

– Da, da...

– Pa, dobro... kad ste Vi stavili fes, stavit ću i ja kipu. Sve je to naše, bosansko.

Smijali smo se grohotom, a ja sam već tada imao osjećaj kao da ga cijeli život poznajem.

Zadnjih godina živio je povučeno, a posljednji put sreli smo se 31. jula 2017. godine, opet na Čaršiji. Prolazio je sarajevskim sokacima, pomalo cupkajući dok hoda, već u devetoj deceniji života. On bi inače svakog pozdravljao onim što odgovara sagovorniku, pa je na Čaršiji najčešće nazivao selam, a poznavao je skoro svakog i svi su znali njega. Iako je bilo kasno, pozvao sam ga da sjedne s nama i popije nešto pa ga s ponosom predstavio supruzi i sestri.

I opet smo razvezli priču. Slušajući ga, srce bi mi svaki put zaigralo kad iz njegovih riječi i (uprkos starosti) britkih misli shvatim koliko dobrote, znanja, humanosti ima u tom velikom čovjeku. A i snage i skromnosti. Jer, o njegovom humanitarnom radu u “La Benevolenciji” tokom Opsade Sarajeva, kada su pomagali svim Sarajlijama, nabavljali lijekove i drugu pomoć, uglavnom nije pričao on. Preko Davida i “La Benevolencije” mnogi građani Sarajeva, pogotovo stariji i bolesni, izlazili su iz opkoljenog grada tokom rata. Takve stvari mogao sam saznati samo od Rahele i njenih roditelja.

A, onda, na momente, tokom tog razgovora u julskoj sarajevskoj noći, pogotovo kad bi se nasmijao nekoj šali koju je upravo ispričao, izgledao bi mi kao dječak. Onaj osmijeh vraćao bi me kroz vrijeme i zamišljao sam ga kako kao Jevrej odrasta na Baščaršiji, kako upija običaje muslimana, katolika, pravoslavaca i, uprkos svom zlu, izrasta u ljudinu bosansku, profesora koji je volio svoj posao i djecu, koju nije samo učio sviranju violine nego i kako da postanu dobri ljudi.

Marina Đorđević, profesorica violine u Srednjoj muzičkoj školi, povodom njegove smrti zapisala je: “Važno je da naše učenike volimo i da oni znaju da ih volimo. Da je ovo jedino što ste me naučili, dovoljno je...” I dodaje: “Kod svih drugih je bilo: Rad, red i disciplina. Kao vojska. A, kod profesora Davida, prvo ljubav prema učeniku. I tako danas i ja predajem...”

I kroz sve njegove priče, prvi i najvažniji zajednički imenitelj bila je Bosna. Uprkos holokaustu koji je preživio četrdesetih, pa Opsadi Sarajeva, nikad nisam čuo da priča ružno o bilo kojem narodu.

Okružen svijetom u kojem je posljednjih desetljeća podjela na “ovamo nas” i “tamo njih”, kao i u njegovom djetinjstvu, opet postala nešto svakodnevno, David Kamhi nije upadao u zamku da prilikom prvog susreta razmišlja o porijeklu sagovornika. Ko zna, možda je i on u svom dugom i burnom životu imao i tu fazu, kao i ja onih nekoliko godina, ali nebitno danas.

Ostat će upamćen po velikim djelima za naše Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu prije, tokom i nakon rata.

Onaj mali, dobri, stari dječak sijede kose, razigrane, tople duše, profesor violine i viole, diplomata, logoraš i borac, borio se na svoj jedinstveni način, s dušom na dlanu, protiv zla, mržnje i podjela, pokazujući primjerom kako se živi.

Tako će ga upamtiti njegovo Sarajevo. I takvog ga pamtim i ja. David Kamhi, jedan od najvećih bosanskih patriota ostavio je neizbrisiv trag, a pokazao nam svima sta je ustvari duh Sarajeva i duh Bosne. Kao pravi, dobri Bošnjanin. Kao naš bosanski, veliki David... naspram malih Golijata.

Šalom, dobri čovječe. Bila mi je čast…

I doći ću, inšalah, u našu sarajevsku sinagogu. Počivaj u miru.