Onaj koga je u godinama netom nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu put nanio u Veliku Kladušu mogao je doživjeti jedinstveno i neponovljivo iskustvo. Ono počinje u polukrugu oko brda s kojeg, kao stražari nad gradom, iza stoljetnih borova, proviruju srednjovjekovne kule sa zašiljenim krovovima. Naznačuje se u podgrađu koje čini šesnaest bosanskih kuća, bijelih fasada i crnih krovova od šindre s doksatima. Putnika nikako ne napušta osjećaj kako bi svakog časa mogle da se razmaknu zavjese na tim tajanstvenim pendžerima i da se pomoli glava s francuzicom, ili fesom pa i s turbanom, ili da odnekud nalete djeca zagubljena u graju, ili da se najednom otvore vrata na zidinama ispod kula i izjaše plemić koji četu konjanika vodi u ophodnju granice, ili pak da izleti krilat konj i na njemu Mujo Hrnjica, stvarniji nego je ikada bio.
Cijela ta atmosfera koju grade ove kuće, i taj dvorac, sasvim obnovljen i vraćen u daleko vrijeme, i ta mitska tišina i drevni mir kojima diše gaj, kao da hoće da vas presele u ozračje Kafkinog romana, ali samo dok se putnik napokon ne popne do ulaza u tvrđavu. Ondje ga neće dočekati ljuti stražari i sudije i vratiti ga u podgrađe da ondje do kraja svijeta čeka poziv od onih koji vladaju zamkom. Ova su vrata otključana. Dovoljno ih je gurnuti. Iza njih se otvara moderan i prostran hol s recepcijom.
BRATSKA NESLOGA
Kada putnik sredi sve one formalnosti koje zahtijevaju recepcionari, upućuju ga oni na drugi kraj hola. Ondje ponovo propada kroz vrijeme. Prvo ga dočekuje sluga obučen u srednjovjekovne haljinke. On vodi gosta niz hodnik zidan grubo klesanim kamenom s ovalnim stropom pod kojim, zatisnute u gvozdene nosače, plamte baklje. Izdužene sjenke prelomljene preko kamenih zidova djeluju sablasno. Čovjekovo uzbuđenje pretače se u strah. I taman kada je počeo pomišljati da ovdje nešto nije uredu i da treba od ovog šutljivog čovjeka zatražiti da ga odmah vrati u njegovo vrijeme, zastaju pred vratima od masivnog drveta okovana gvozdenom prečkom. Poslužitelj gura crni kalauz u bravu i škljocanje ključaonice odjekuje hodnikom. Vrata škripe, preglasno. Putnik se mahinalno povlači unazad. On više nije gost jednog neobičnog hotela, već se osjeća kao zatočenik kojeg će baciti u tamnicu, na slamu, među pacove. Ali stvarnosti ga priziva svjetlost. Soba je prostrana, bijela, s krevetom zastrtim baldahinom. Na modernoj komodi stoji televizor, do njega telefon, a na radnom stolu monitor, tastatura, cijeli kompjuter. Gost, zbunjen, iz srednjeg vijeka zakorači u dvadeset i prvo stoljeće. Smijući se samome sebi i svome strahu koji ga maloprije svog obuzeo, zatvara vrata za sobom, svlači se i nestaje u hurljavini vode koja sa svih strana puni džakuzi, dok posvud oko njega drijema srednji vijek.
Tako je bilo tada, prije dvadesetak godina. A sada? To znaju samo oni rijetki što imaju pristup tvrđavi, koja je gotovo cijele godine zaključana, izuzev kada se zakaže svadba. Ako je suditi po zapuštenosti kuća u podgrađu, onda nije teško donijeti zaključak. I po još jednoj stvari: onda, prije dvadesetak godina, recepcionarki u hotelu nije predstavljalo nikakav problem da vas provede kroz srednjovjekovne hodnike s bakljama i da vam sve pokaže; naprotiv, radila je to sa zadovoljstvom, u dobroj vjeri kako će se tako glas o njihovom hotelu širiti i dovoditi nove goste; sada zaposlenici koji su otključali dvorac i namjestili prizemni hol za svadbu ostale dijelove drže pod ključem i džaba ih je moliti.
Dok se spušta nazad prema podgrađu i zapuštenim crno-bijelim kućama, čovjek se ne može oteti dojmu da su i ovaj zamak i njegova okolina ostavljeni nebrizi samo zato što je imao nesreću da je obnovljen po ideji nekadašnjeg socijalističkog privrednika koji je skončao kao ratni zločinac. Stolovao je baš ovdje, u zamku, tu je čitao pisma upozorenja ljudi koji su tada zastupali Ujedinjene nacije i koji su ga opominjali da se u logorima u koje je sabio ratne zarobljenike, političke neprijatelje i njihove žene i djecu dešavaju strašne stvari i sasvim se oglušio na njih. Otad ovaj zamak budi asocijacije na međubratski razdor i neslogu.
Ustvari, nesloga među braćom leži i u samim temeljima ovog grada, o kojem narod kazuje da su unutrašnju kulu gradili stari kraljevi i da mu je prvi gospodar bio neki Kladar, po kojem će i ime ponijeti, a platno, odnosno palanku i zidove oko nje da je prije dvjesta godina zidao kapetan Mehmed Beširević. I iz tamnog vrtloga historije Kladušu prvi put izbacuje jedna svađa. Trajala je po svoj prilici nekoliko prvih desetljeća četrnaestog stoljeća i obijala je i vjerske i svjetovne sudove. Pripadalo je ovo područje, skupa sa župnom Crkvom svetog Martina i onom u Gaju, Zagrebačkoj biskupiji, ali stajaše na samoj međi između arhiđakonata Goričkog i Krbavskog. Nikako se nisu mogli dogovoriti ko će od kladuške vlastele i njihovih kmetova kupiti desetinu. Cijela se biskupija podijeli i jedni stadoše na stranu Goričana, a drugi uz Krbavljane. Zna se da su uz biskupa krbavskog bili župnici Petar od Podzvizda, Valentin od Toplice kod Mutnika i glagoljaš Kirin, župnik kladuški, ali izgleda da je arhiđakon gorički imao veću podršku jer sudije na kraju njemu dodijeliše pravicu i tako se ova razmirica svrši.
Koliko je svađa među crkvenim ljudima, bijesom gubitnika, utjecala na svađu koja će nekoliko desetljeća kasnije podijeliti braću, plemenitaše, ljude svjetovne, Šimuna i Ivana od Kladuše, to niko ne zna. Ali jedno je sigurno: kao spomen na taj rascjep ostala je stoljećima Kladuša podijeljena na Gornju i Donju, odnosno na Veliku i Malu.
Prije dolaska Osmanlija pripadao je ovom gradu veliki posjed, sama ravnica s najplodnijom zemljom, koja se sterala sve do Peći. To je svakako utjecalo na ambiciju posjednika koji su, zbog svog bogatstva i dobrog glasa, mogli birati porodice s kojima će se oroditi i tako povećati svoju političku moć. Iščitavajući arhive kaptola zagrebačkog, Radoslav Lopašić ispisa iz njih ovo: “Početkom petnaestog vieka bio se oženio Marko Kladuški Magdalenom, kćerju kneza Nikole Krbavskog, a oko g. 1430. uzeo je Markov sin Šimun Kladuški kneginju Mariju, kćer Ivana Krbavskoga, bratučeda kneza Nikole Krbavskoga. Pošto je sestra Magdalene Janja bila udata za kneza Babonića Blagaja, a druga joj sestra Marija imala za muža Vukmira, vojvodu od Usore, to su tako došli knezovi Kladuški u srodstvo sa vrlo odličnimi porodicami knezova Kirjakovića Krbavskih, knezova Babonića Blagajskih i pače sa bosanskimi vojvodami od Usore.” Ko bi mogao i pretpostaviti da će, uz ovakvu plavokrvnu mrežu, u narednih dvadeset godina ova porodica ostati bez Kladuše i okolnih imanja, a u narednih pedeset sasvim nestati.
Ne zna se tačno šta je bio uzrok svađi između braće Šimuna i Ivana, ali bila je ona tako žestoka da naprosto nisu mogli ostati pod jednim krovom. Tada je podignut novi grad u koji se preseli Ivan i nova utvrda za odbranu od Osmanlija – Mala Kladuša. Sve do tada sukob se i mogao prikriti, ali kada su počeli radovi na novom dvoru, svima bi jasno da su braća u dubokoj zavadi, a takve prilike ne propuštaju velike grabljivice kakvi su Frankopani.
BRAĆA HRNJICE
Način na koji je Kladuša pala, odnosno prešla u ruke Osmanlijama slikoviti je prikaz metoda iscrpljivanja i uništavanja pozadinske i opskrbne baze. Čestim upadima, pljačkom i paljevinom, Frankopani bijahu na kraju toliko iznureni da su i sami postajali plijen nemilosrdnih plemenitaških porodica. Tako je, piše Lopašić, godine 1555, kada se ban Franjo Frankopan Slunjski obratio generalu Ivanu Ungnadu za pomoć, postao žrtva iste one ucjenjivačke igre koju je toliko puta u svom životu upotrijebio kada je zadavao konačan udarac nižim plemićima. Ivan Ungnad mu obeća pomoć, ali pod uvjetom da mu ovaj ustupi obje Kladuše i povrh njih Krstinju. Sedamnaest godina kasnije umrije Franjo Frankopan, a kraljevska blagajna prisvoji sve njegove gradove pa i Kladušu – i Gornju i Donju. Ali i kraljevska hazna bijaše prazna, pa je tako posada koju su postavili u Kladušu, iscrpljena glađu, sama napustila grad i ostavila ga Osmanlijama.
Za sve to vrijeme osmanska vojska ponašala se kao da ih Kladuša ne zanima, a, ustvari, znali su da su je, popalivši sva imanja okolo i odvevši u roblje sve kmetove odavde do Slunja, potpuno odsjekli i da je samo pitanje časa kada će se sama predati. Tako je, još dok je Franjo Frankopan bio živ, pored Kladuše prošla osmanlijska vojska od 4.000 vojnika, a na čelu joj jahaše Ferhat-paša Sokolović i uz njega Malkoč-beg i njegov vjerni vojvoda Čeh, kršćanin iz Jajca. I dok su ovamo iza zidina trčali na sve strane u strašnoj panici i pripremajući se za konačni obračun, Osmanlije se i ne osvrnuše prema gradu. Ili bi naprosto na Keserevo brdo doveli silnu vojsku od 2.000 vojnika i boravili gore mjesecima, napadajući prema Bihaću, i Ogulinu, i Slunju, i Karlovcu, a Kladušu i ne pogledaše. Ali zato hvataše članove ratom istrošenih plemenitaških porodica za koje tražiše basnoslovne otkupe i tako ih dodatno iscrpljivaše. Zna se da je biskup Juraj Drašković otkupio sina kladuškoga suca i Stjepana, kaštelana Klimne gore kod Petrinje, a za kladuškog plemića Petra Mavrana platio je 250 zlatnih forinti. Na kraju sami kršćani zapališe grad i napustiše ga. Pedeset narednih godina ovdje je bilo sve pusto i crno kao ugljen.
Kada su zauzeli Bihać, i Cetin, i Zrin na Petrovoj gori, Osmanlije podigoše oko Kladuše 120 kuća i naseliše Vlahe i Bošnjake. Nekoliko godina kasnije obnoviše kladušku tvrđavu i tada – kazuje predanje, a preuzima Salih Hadžihuseinović Muvekit, autor opsežne Historije Bosne, i prosljeđuje do Koste Hermana i Tadije Smičiklasa, a ovi do Hamdije Kreševljakovića i savremenih historičara na glasu – Hurem-aga Kozlica, gospodar Široke Luke, dovede iz Krbave svoju sestru i njene sinove Muju Hrnjicu i Halila i mlađahnog Omericu i naseli ih podno kladuškog grada, a Muju imenova buljuk-bašom. Pedeset narednih godina, sve dok osmanska vojska ne bi poražena pod Bečom, Mujo Hrnjica ispunjavao je revnosno svoj zadatak i svakog časa upadao sa svojim jurišnicima u dubinu kršćanskih teritorija, do Karlovca, do Siska, do Zagreba, a po pjesmi i do Zadra i Šibenika. Robio je, palio i otimao djevojke i silno zgrnuo bogatstvo. Nikad za njega nisi bio siguran gdje je – u stvarnosti ili u epskoj pjesmi.
Druga verzija kaže da je sam bosanski paša dojahao lično iz Banje Luke i doveo sa sobom Muju Hrnjicu i proglasio ga buljuk-bašom nad krajiškim stražarima. Tako je i u pjesmi opjevano. Mujo Hrnjica, naime, bio je takva poštenjačina da nikako nije mogao gledati nepravdu. Tako je jednom naišao pored nekog dućana i začuo pomagljevinu. Kao i svaki pravi pravednik, ušao je unutra da vidi ko to tako žalovito vapi pomoć. Zatekao je ondje nekakvog silnog harambašu koji je oteo od dućandžije svu robu i nije je htio platiti, već su njegovi jarani iznosili robu kroz magazu u drugi sokak i tovarili na kola. Mujo se tad dohvati mača i potrča prema njima i utrča u legendu. Naravno, za takav događaj, u kojem je jedan junak, sam, časkom potamanio harambašu i njegovih pet, sedam, trinaest pobratima ubrzo je čula cijela Banja Luka. A kada je glas došao do beglerbega bosanskog, on odmah naredi da mu dovedu tog junaka jer baš takav mu treba u Krajini da stalno ulijeće u kaurske zemlje i nikad im ne da mira.
Ali postoji i još jedna priča, malo prizemnija i možda bliža istini. Ona se oslanja i na historijske događaje i tako crpi svoju vjerodostojnost. Naime, godine 1636. pobuni se Krajina. Diže se sve što je moglo nositi oružje i udari na Banju Luku. Opkoliše pašine dvore i popališe ih i opljačkaše i orobiše mu harem i bi, onako ljuti, i njega bi smaknuli da nije uspio umaći u zadnji čas. Kada su čuli da je u Bihaću, okrenu se Krajišnici nazad i eto ih ovamo na Unu. I svašta bi bilo, a paša sigurno ne bi izvukao živu glavu da u njegovu odbranu ne stade silni junak s Udbine Mustafa Turčalović, sestrić Hurem-bega Kozlice. Naravno, o izdaji nikako nije moglo biti riječi jer Mustafa Turčalović tada još nije bio Krajišnik, ni Kladuščanin ni Mujo Hrnjica. Postat će on sve to nakon tog događaja. Pet godina poslije, kao najdosljednija potvrda postojanja historijske ličnosti po kojoj je nastala ona epska, izranja Mujo Hrnjica u izvještaju svog najljućeg neprijatelja Vuka Frankopana. Dvadesetog augusta 1641. piše Vuk Frankopan, a 333 godine kasnije prenosi Anđelko Mijatović u knjizi Uskoci i krajišnici, kako im iz Kladuše, svojim smionim četovanjem, silne glavobolje zadaje Mustafa Kozličić.
KRAJIŠKA ČETOVANJA
Nije Mujo Hrnjica bio samo hrabar. Uz volovsku snagu, krasiše ga i pamet, mudrost i lukavstvo. Tako je on jednom, kazuje pjesma, ovdje na kladuškom gradu sjedio s prijateljem Ramom Kovačevićem. Kad, evo ti glasnika s knjigom. U njoj ban Zrinović prosi njegovu sestru Hajriju za svog sina Matiju. Ramo Kovačević, prijek junak, ali ne baš izuzetne pameti, odmah skoči i uhvati se za jatagan i poče da psuje na sve strane. Možda bi u svom bijesu nahrnuo i na nedužnog glasnika da ga Mujo ne smiri jednim potezom ruke. Odmah je on shvatio da ne može biti da kaurin ište muslimanku, osim ako nije kakva prevara. Otpovrne on banu knjigu da je voljan da postanu prijatelji u ovoj poštenoj Krajini. Poruči mu da dođe i da povede i banicu i kćer Ružu. I dok je glasnik nestajao prema Maljevcu, Mujo je već slao drugog u Liku Mustaj-begu, svom zaštitniku, od kojeg ište da po svim prolazima i klancima postavi straže. Tako ih uhvati žive, ali srce mu smekša sestra Hajrija, koja nije mogla podnijeti da ona bude povod tolikim smrtima i Mujo ih dade u otkup s halalom.
Na kraju, ne pogibe Mujo od neprijateljske ruke već ga ubi pobratim Meho Katarica. Samo je on znao tajnu da ne bije Muju olovo, već zrno saliveno od zlata. Sastavi mu zasjedu na Petrovoj gori i ubi ga na pravdi Boga. Kažu da je cijela planina odjeknula kada je Mujo pao. Poslije ga nije dala, već ga sahraniše gore, da otuda do Sudnjeg dana gleda Kladušu i šta se zbiva u Krajini.
I Mujin najmlađi brat Omer pogibe u busiji. Njega kod koreničkog vrela ustrijeli harambaša Stojan, a Halil pogibe za bune pod Banjom Lukom skupa s još jednim krajiškim junakom – Talom Ličaninom. Pod kladuškim gradom, kazuje se, sahranjena je njihova mati, u turbetu u kojem možda leži i Omer, a možda i još neki od Mujine braće – imao ih je sedmericu.
Prije skoro stoljeće i po bio je u Kladuši Radoslav Lopašić i evo kako je sve tada izgledalo: “Stari grad u Velikoj Kladuši osovio se na 219 met. visokoj glavici, koju s traga prama zapadu nadvisuje Keserovo brdo. Starinski kaldrmani put ide do grada s iztočne strane, a mimo vrela Hrnjičina, koje izvire iz same pećine i ima mnogo bistre i vrlo tečne vode. Blizu Hrnjičinog bunara, izpod gradskoga brda, ima uza stazu grob braće i roda Hrnjičina sa turbetom, a do groba stoji turska bogomolja od pletera. Brdo, na kojem je grad Kladuški, obtočeno je potokom Grabarskom, koja pod gradom na iztočnoj strani utječe u Kladušnicu. Na Grabarskoj su i sada dva mlina, a nekoć je tu bila kamena stupa, u kojoj je Mujo Hrnjica barut tukao. Na Hrnjicu sjeća i jedna ovelika ploča pod gradskim brdom sa nekakovimi znakovi, o kojih kažu, da potječu od potkove Mujina konja i od njegova koplja.”
Zahvaljujući ratničkom duhu Hrnjica, koji su skoro dva stoljeća u životu održavali bezi Beširevići, Velika Kladuša se u gusto pisanu knjigu bosanske historije upisuje kao grad koji se posljednji predao za okupacije iz 1878. godine, četrnaest dana nakon ostalih.