Iz susjedne prostorije ušla je mama s kahvom. “Hajd’ sad, manite se jalove rasprave, tu smo gdje smo. Nego, konkretno, hoćemo l’ pustiti ovaj dvojac (pokazujući prema Nihadu i mene) u Vareš?! Ima nekakav korzo sutra veče, oni bi ko pitali, a ne smiju”, smijala se mati obrazlažući naš zahtjev.
Jutro je rano... Tek je svanulo. Vozimo se u tamiću, otraga smo, pod ceradom, na drvenim klupama. Ulazimo u krševe, možemo odahnuti, sada smo koliko-toliko sigurni od granatiranja. Na raskrsnici u Križevićima ulazi stariji čovjek. Izrazito mršav. Nazva nam dobar dan i sjede na klupicu preko puta.
Nastavljamo dalje, sišli smo s asfalta. Osjetno vozimo sporije po truckavom, izlokanom, makadamskom putu. Preko Zvijezde ka Varešu. Onaj stariji čovjek nešto je prozborio, ali od klepeta točkova dok dodiruju sloj sitnog kamenja posutog po putu nisam mu čuo ime. Možda ga nije ni izgovorio. Razumio sam da dolazi iz okolice Tuzle. U rukama je pridržavao šešir. Nosio je dugu plavu košulju, sada prevraćenu na laktovima. Bio je u crnim pantalonama na peglu, već prilično zgužvanim s nanosima prašine, one drumske, što se diže u vrelim ljetnim mjesecima na makadamskim putevima. I crne laštene cipele bile su prašnjave. Ne baš adekvatna odjeća za ovu vrstu prijevoza.
PETOKOLONAŠI TU OKO NAS
Kao da je pročitao moje misli, pogledao je mene, pa Nihada, potom uzdahnuo, pokušavajući objasniti: “Auto nam se pokvarilo. A kako se i ne pokvarilo, ovakvim putevima... Treba džip ili Lada Niva.” Othuknuo je, potom ponovo nastavio: “Moji momci, kad sam ja bio vaših godina, Ćirom se dolazilo iz Zavidovića. Pruga je bila. Austrija put probila. Onomad za vrijeme cara Franje. Bogata su ova brda željezom.” Rukom je pokazivao prema predjelima koje smo prolazili. “I šume ima dosta! Odavle se najbolja bukovina izvlači. A vidi sad!”, govorio je.
Kamion je stao na kontrolnom punktu. Ulazili smo u selo Oćeviju. Starac je napravio kratku stanku, da bi gotovo u isti moment kada se kamion pokrenuo nastavio s pričom: “Oduvijek je ovo bio rudarski kraj. Težak hljeb, kruh, kako ko hoće. Vareš se sav izgradio od željezare. A ova sela... Svega imaju, vode, zemlje, šume, gdje god da izvedeš grla, neće se gladna vratiti. Narod je dobro živio. Službovao sam ovdje skoro cijeli radni vijek, znam svako naselje, svaki kamen... A sad! Gledaj! Šta nam uradiše?” Nihad se nagnuo prema čovjeku i prije nego je nastavio sa svojom besjedom prilično provokativno upitao: “Samo mi reci ko.” Čovjek je podigao obrve u znak čuđenja i rekao kao da govori općepoznatu činjenicu, koju je sramota ne znati: “Mladiću, kako misliš tko? Političari! Nacionalisti! Aveti prošlosti! Mislili smo kako smo pobijedili bandu četeres pete. Pogledaj ova sela. Tuga. Nema ljudi. Nema graje. Sada bi sve bilo puno kosaca prije nego što sunce upekne. Dječica bi trčkarala prodajući jagode. Sve zjapi prazninom. Koliko puta sam samo ‘vuda prošao. Sve je zračilo životom. Sad nit’ ljudi, nit’ mala. Ništa, tek tako...”
Kamion je znatno usporio, da bi potom ponovo stao. Vozač je izašao i pozvao nas napolje. Sitno kamenje i komad stijene bio se odlomio stvarajući nesavladivu prepreku za dalji put. Vozač se popeo otraga da bi iz nekog budžaka izvadio dvije lopate. Potom nam reče: “Hajte da ovo raščistimo. Brzo ćemo.”
Uzeo sam lopatu i zajedno s ovim starijim čovjekom sklanjao sitno kamenje. Nihad i vozač gurali su stijenu. Trajalo je petnaestak minuta. Uspjeli smo raščistiti put. Vratili smo se natrag. Kamion se ponovno pokrenuo. Nihad je gledao prema čovjeku koji je sjedio preko puta nas. Osjetila se nekakva netrpeljivost. Starac je uzvratio pogledom. Potom je Nihad upitao: “Prijatelju, jesu li i za ovo krivi nacionalisti?”
Čovjek je šutio. Nije ništa rekao. Nihad je nakon minutu ili dvije neke neprirodne i neprijatne šutnje nastavio. “Dobro ste rekli, političari! Nacionalnosti! Samo ih valja imenovati! Nije moj babo Mustafa popalio Miljeviće, već vojske pod dirigentskom palicom Miloševića. Isto tako, ova sela što prolazimo... Da je ovdje uspostavljena ‘Banovina Hrvatska’, ono što Tuđman zove ‘Hrvatskom u povijesnim granicama’, ni mene ni ovog dječaka (pokaza rukom ka meni) ti ne bi vidio!” Potom je odmahnuo rukom, napravio grimasu kao da mu se gadi dalje objašnjavati...
Starac je sada, nekako mirnije, pomirljivije, nastojao braniti svoje stavove. “Mladiću, ti nemaš moje godine. Niti moje oči. Ja sam vidio i onaj rat. Koliko je tebi godina?”, pogledao je prema meni. “U januaru punim četrnaest”, odgovorih. “Eh, taman toliko... U tim godinama upamtio sam i glad, i progon, neimaštinu. Vojske su dolazile, prolazile... Djeco moja, valja obraz čuvati. To vam je najbitnije. Carstva se uzdizala i propadala, komšiluk je ostajao. U teškim vremenima dobri ljudi su poput biserja što sjaji u mraku. Oni loši se svakako utope u tmini. Tuzla je za primjer. Čuva se suživot!”
NIHAD UZVRAĆA UDARAC
Na te njegove riječi, Nihad je već pucketao prstima po drvenoj klupici, vidio sam crvenilo u njegovom licu. “Prijatelju, rekoste ste da iz Tuzle. Vidite li vi muhadžere iz Zvornika, Bijeljine, Vlasenice, Bratunca? Jesu li isto doživjeli, možda i gore, ko u ono vrijeme koje, rekoste, pamtite? Ja sam porijeklom iz Miljevića. To vam je malo selo, gotovo da manje ne može biti, pet-šest kilometara od Olova. E, upravo u tom selu nalazila se minijaturna, drvena, po svemu skromna, jedna od najstarijih džamija na Balkanu. Ni po čemu se ona ne može mjeriti s drugim gradskim džamija, veleljepnim, niti po veličini kupole, niti po kaligrafskim ukrasima po džamijskim zidovima, niti po munari... Ipak, skoro četiri stotine godina unutar zidova te džamije odgajaju se insani! Da, dobro ste čuli. Insani! Od malih nogu uče te pokornosti, zahvalnosti Stvoritelju. Uče da je čovjeku dat razum, da je on dužan pomagati, hizmet činiti i biljkama i životinjama, a pogotovo ljudima. Ta džamija je u prirodi. Okolo je četinarska šuma. Nahrani, napoji stoku i divlje životinje kad nema vode, uredi stazu, put popravi, zasadi stablo, pomozi nevoljniku, putniku, komšiji, onome ko je u potrebi, dijeli – jer tvoje je ono što daš! Čini dobro roditeljima i rodbini, čini dobro komšijama, ne gledaj ko je... To su lekcije među prvima koje se uče, koje živiš cijeli život. U borbi si, džihadu sa svojim egom kako bi postao bolji, mekši prema ljudima, za ljude, za zajednicu, da si od koristi, da bi mogao zaslužiti Božiji oprost. I tako, kako rekoh, nije malo, četiri stotine godina na tom mjestu! Generacije i generacije... A onda dođu i uče te u školi tamo neki s Durmitora i dalje kako ne valja ići u džamiju. Hmm. ( Nihad je vrtio glavom). Kako to da su Titini generali i najistaknutiji komunisti danas najviše odgovorni za ovo zlo što se dešava? Gdje je to bratstvo i jedinstvo? Onakve ljude poput Alije i Mujkija su zatvarali. I to neposredno pred Olimpijadu. Toliko o slobodi u onaj vakat. I molim Vas, nemojte mi o multi-kulti! Ja ga živim. U Armiji sam od prvog dana. Gdje god je Armija, ostale su i crkve i džamije! I što je još bitnije, ostao je narod, ma koje vjere bio. Ko podigne glas na mog komšiju Slobodana, ja sam ga spreman ovim rukama (podigao je pesnice u zrak) stući. Ondje gdje je naša vojska, tu je koliko-toliko red, ondje gdje su četnici, nema drugih... Nema Bošnjaka, Hrvata, Roma... Ili su popunjene humke, ili su protjerani, ili su u logorima poput robova. Slično je i s prostorima pod kontrolom HVO-a.”
Čovjek je očito bio iziritiran onim što je od Nihada čuo, samo je kratko odgovorio: “Jah, vi mladi najbolje znate.” Ostatak jednosatnog puta uglavnom je prošao bez razgovora.
Nešto poslije sedam sati ulazili smo u Vareš. Naš saputnik izašao je na prvoj stanici, na samom ulazu u grad. Mi smo produžili ka naselju Majdan.
“Dobrodošli, hajd’ uđite! Bujrum, ne stoj’te na vratima s tim ruksacima”, reče nam Nihadova sestra. “Kako si, sejo”, upita Nihad. “Dobro. Kako si mi ti, vojniče? Kako su roditelji? Upita, smijući se sve vrijeme od dragosti, od radosti, onom kojom sestra dočekuje brata kojeg dugo nije vidjela. Otišao sam do kupatila. Bilo je vode. Tople vode. Bilo je struje. Bio je telefon. Bilo su dva TV programa. Bilo je svega što u Olovu nije bilo. Toliko blizu, a toliko daleko.
OD SAJGONA DO LASA VEGASA
Večer bijaše prijatnija od pretoplog, sparnog dana. Nije se moglo nigdje izaći. Čini mi se da je vrelina bila ne samo od sunca već je izbijala i iz asfalta, iz zidova, svega onog što je moglo primiti i emitirati toplotu. Srećom da ima puno šume, pa su noći koliko-toliko podnošljive, prozračne, kao stvorene za šetnju. Vareš je ugniježden unutar planinskih visova Zvijezde, nedostupan četničkoj artiljeriji. Valjda je to razlog zašto su izbjeglice, svi oni koji nisu imali kamo otići, u toj mjeri naselili ovaj gradić. Dugo smo hodali do centra. Grad je dug i uzak. Sigurno više od sat hoda. Sve je puno mladih, bračnih parova s djecom, sve je živo, u nekoj razbibrigi... Da nema rupa od gelera, izgorjelih objekata, čini mi da ništa ne bi asociralo da je nekada bio rat. Možda je ovdje rat i prošao? Radile su trgovine. Radili su kafići i kafane. Bilo je moguće kupiti sladoled. Novine. Iz jedne od kafana dopirao je Halid Bešlić i stihovi predratne hit pjesme Zlatne strune. Navirala su sjećanja. Halidova sestra stanovala je u mom komšiluku. Družio sam se s njenim sinovima, s Halidovim sestrićima, Harunom i Fehimom. Sresti Halida a ne znati sve o njemu i sve njegove pjesme nije bilo moguće, bar u mahali u kojoj sam odrastao. Tih predratnih godina bio je često u Olovu.
Iz drugog kafića vrtio se hit “Divljih jagoda” Motori. Vareš je bio grad mladih. Jedva da se moglo proći. Svi su tu večer izašli. Nisam navikao na takvu gužvu. Tek dvadesetak kilometara odavde bio je rat. Borbe. Smrt. Ranjavanje. Prva linija. Paska Luka – vojna bolnica. Granatiranja. Svakodnevna. Iz minobacača. Tenkova. Haubica. VBR-ova. Jedni nasuprot drugih, četnički agresor i branioci – Armija RBiH. Voda se dovlačila u cisternama. Struje više nije bilo nego što ju je bilo. Telefoni su utihnuli devedeset druge. Autobuske linije također. Hej, kafići, kafane... Hmmmmm. Sve je u Olovu bilo podređeno otporu. Olovo je bilo Vijetnam. Sajgon iz 1975. godine. Vareš je bio nešto sasvim drugo. New York. Ili možda bi bio bolji opis – Las Vegas. Sve je bilo trepteće, živo, bučno, razuzdano, neoprezno, nije se moralo voditi računa o ispaljenju, brojati sekunde, tražiti zaklon... Bilo je bučno na način na koji nisam navikao... Muzika narodna, muzika zabavna, elektro... Glasovi ženski, glasovi muški, oni sitni i oni krupni ili pak piskutavi što se naprežeš da ih čuješ, da ih razumiješ. Sve me je činilo nervoznim s osjećajem da ne pripadam ovdje, s nekom grižnjom savjeti što sam ovdje i što slušam muziku! Činilo mi se da je ovo druga planeta! Druga dimenzija! Nestvarno! Sanjam li? Zar ovako nešto postoji u zemlji Bosni, usred rata?
