Ono što je ostalo od vakufa nakon srpske vladavine, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, oduzeli su komunisti u poslijeratnoj Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji. Islamskoj zajednici ostavljeni su samo čisto vjerski objekti, džamije, imamski stanovi, neki mektebi (ne svi), turbeta, tekije i jedna medresa.
Oduzete su vakufske parcele, mezarja, stambene zgrade i stanovi, zgrade medresa, dućani i poslovni prostori, mlinovi i radionice, palače, banje, hoteli, sve što se moglo oduzeti i što je imalo neku vrijednost. Gazi Husrev-begov vakuf sveden je na Begovu džamiju i njen harem. Svi dućani koji su je okruživali oduzeti su. Jednim jedinim aktom oduzimane su desetine dućana Gazi Husrev-begova i drugih većih sarajevskih vakufa. U čijim su danas rukama ti silni dućani koji donose toliki profit bivšim zakupcima i sadašnjim bespravnim vlasnicima? Ne tako davno, nakon posljednjeg rata, bivši Gazi Husrev-begov dućan nasuprot Begove džamije bio je glavni zgoditak na lutriji! Otkud vakufski dućan u rukama lutrije i ko ju je ovlastio da ga otuđi u vidu glavnog lutrijskog zgoditka?!
Oduzimanje vakufske imovine izvršeno je putem agrarne reforme, nacionalizacije i eksproprijacije privatnog vlasništva. Pravno uporište za pljačku nađeno je u slijedećim zakonima: Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 28. augusta 1945. godine, Zakonu o raspolaganju stanovima i poslovnim prostorima od 17. februara 1945. godine, Zakonu o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća od 6. decembra 1946. godine (sa izmjenama i dopunama od 29. decembra 1948. godine),
Osnovnom zakonu o eksproprijaciji iz 1947. godine, Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta od 28. decembra 1958. godine i drugim.42 U članu 7. republičkog Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji od
9. januara 1946. godine stoji:
Eksproprijacijom se oduzimaju od sadašnjih vlasnika i prelaze u ruke države: (...) zemljišni posjedi svih vrsta zadužbina svjetovnih i vjerskih, te pojedinih bogomolja, manastira, tekija vjerskih ustanova i vakufa. Radi izdržavanja pojedinih bogomolja i vakufa koji služe za izdržavanje džamija, manastira, tekija i vjerskih ustanova ostavlja se 100 dunuma od ukupne površine njihovih posjeda, utrina i šuma. Ukoliko su bogomolje, manastiri, tekije, džamije i vjerske ustanove
većeg značaja ili veće istorijske vrijednosti ostaviće im se od njihovih posjeda do 300 dunuma ukupne površine obradive zemlje i šuma, što će se u svakom slučaju posebno utvrditi. Karakter takvih ustanova određuje, na prijedlog Okružnog narodnog odbora, ministar poljoprivrede u sporazumu s ministrom prosvjete.
Ovo je ponajprije učinjeno radi manastira i samostana koji su imali velike zemljišne posjede, vinograde i voćnjake.
U članu 9. ovog zakona piše: Crkvama, manastirima, tekijama, džamijama i vjerskim ustanovama ostaviće se srazmjeran dio zgrada i inventara prema ostavljenom zemljištu u smislu člana 7. tačke c.
Po odredbama zakona od 30. jula 1946. godine, za sve šumske posjede u vlasništvu vjerskih zajednica predviđeno je oduzimanje njihove imovine bez ikakve naknade.
Vakufska imovina se uglavnom oduzimala na „zakonit“ način. Bilo je dosta pojava oduzimanja te imovine bez ikakvog zakonskog pokrića. Na problem oduzimanja imovine vjerskih zajednica od strane zadruga ukazala je Komisija za vjerska pitanja u jednom svom dopisu Generalnom sekretarijatu vlade BiH. Tu stoji informacija da oduzimanje zemljišta vjerskih zajednica ponajviše (...) čine radne zadruge bez sporazuma i bez ikakve naknade.
Iako su neki od države postavljeni vakufski činovnici pokušavali umanjiti negativne posljedice agrarne reforme, one su po vakuf bile katastrofalne. Na zasjedanju Vakufskog sabora za BiH 11. juna 1950. godine, vakufski direktor Hamid Kukić je naveo: No kada se zna da se glavnina vakufske imovine oduvijek sastojala u građevnim objektima, to se primjena Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1946. godine nije osjetljivije odrazila na vakufskim zemljišnim posjedima...
Evo samo jednog primjera koji govori suprotno. U Tuzli je do 1948. godine, od ukupno 3.068 dunuma vakufske zemlje s kojom su raspolagala 23 samostalna vakufa, mjerama agrarne reforme oduzeto čak 2.424 dunuma ili 79% obradive zemlje, šume ili šikare!
Naročito su bili na udaru naši mezaristani. Uništavanjem nišana i raskopavanjem grobova naših predaka nove komunističke
vlasti kao du su se namjerno poigravale sa osjećajima muslimana. Drukčije i mnogo obazrivije postupalo se sa kršćanskim grobljima. U Bosanskom Brodu je 1953. godine na ekspropriranom vakufskom zemljištu uređen gradski park usprkos protivljenju organa Islamske zajednice.
Mostarski Šehitluci na Vučjakovića vakufu pretvoreni su 1952. godine u „Pozorišni park“. Nišani su polomljeni i uklonjeni osim njih nekoliko da zadrže dekorativnu dimenziju prostora.Prema narodnoj predaji bili su to šehidski nišani još iz vremena „Fetha“. Na Šehitlucima su se ukopavali šehidi i iz posljednjeg rata.
U Sarajevu je za četiri godine važenja Osnovnog zakona o eksproprijaciji iz 1947. godine oduzeto oko 80 mezarja s površinom od 350 dunuma zemlje. Neka od ovih mezarja korištena su na potpuno neprimjeren način. U velikom mezarju Čekrekčinici (današnji Veliki park) u Sarajevu izgrađen je javni zahod!
Evo nekoliko primjera oduzimanja vakufske imovine. Vakufska direkcija u Sarajevu 1949. godine informira Ulema-medžlis o nacionaliziranju imovine Ujedinjenog vakufa u Orašju. U istom aktu se govori o nacionaliziranju objekta sa osam prostorija koji je pripadaovakufu Aliage Kučukalića u Brčkom. U narednim danima će se nacionalizirati još četiri vakufska objekta: medresa, ruždija, zgrada društva „Islahijet“ i mektebi-ibtidaijje. Ovi objekti su nedavno privremeno vraćeni Islamskoj zajednici, restaurirani i sadržajno obogaćeni. U dopisu Vakufske direkcije Komisiji za vjerska pitanja BiH 1954. godine ističe se da je veliki dio vakufske imovine uzurpiran bez ikakvog pravnog osnova, te primjenom propisa o agrarnoj reformi, nacionalizaciji, arondaciji, eksproprijaciji i uključivanjem stambenih zgrada u stambene zajednice. Primjenom tih propisa od vakufske imovine je otpalo agrarnom reformom 16.000 dunuma zemlje i šume, nacionalizacijom 3 hotela, 1 banja, 11 magacina, 1 mlin i 1 imanje u Hercegovini, eksproprijacijom 900 dunuma zemlje, arondacijom i raznim uzurpacijama 500 dunuma i putem seljačkih zadruga 400 dunuma zemljišta. Uključivanjem stambenih zgrada u stambene zajednice otpao je jedan veći broj glavnih zgrada, u samom Sarajevu – njih 40 (...) koje predstavljaju pretežni dio vakufske imovine, dok za ostala mjesta o takvim zgradama još nemamo podataka. Prema tome je vakufska imovina u velikoj mjeri smanjena, da Islamska zajednica ne može danas prihodima od vakufske imovine podmiriti ni najminimalnije svoje potrebe. Ostala vakufska imovina je opterećena više sa porezom nego što ona daje prihoda.
U takvim uvjetima Islamska zajednica je potpuno ovisila o državnim dotacijama i dobrovoljnim prilozima svog članstva. Prema podacima Komisije za vjerska pitanja BiH, do 1. septembra 1961. godine nacionalizirana su 803 objekta u vlasništvu Islamske zajednice, što čini 53,7% od ukupne imovine u odnosu na stanje prije nacionalizacije. U isto vrijeme je od Srpske pravoslavne crkve nacionalizirano 149 objekata, a od Katoličke crkve 36. Od ukupno 992 nacionalizirana objekta vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, na objekte Islamske zajednice otpadalo je 80,9% posto! Od svih vjerskih zajednica, Islamska zejdnica pretrpjela je daleko najveću štetu od nacionalizacije vjerskih objekata.
Oduzimano je i ono što po zakonu nije trebalo biti oduzeto. Islamskoj zajednici je oteto na desetine imamskih stanova koje je, kao namjenske stanove, imala pravo zadržati. Da navedemo samo primjer džemata Hrasno u Sarajevu gdje je oduzeta džamijska kuća koja čini jedno tijelo s džamijom, u kojoj je kasnije godinama bila policijska stanica.
Iz knjige: “Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017.” autora Ahmeda Mehmedovića
Izdavač: Vakufska direkcija IZ u BiH