Pošto je Islamska zajednica raznim zakonskim rješenjima opljačkana i tako dovedena na prosjački štap, određena joj je redovna godišnja pomoć (čitaj: milostinja) od strane republičkih i federalnih organa vlasti kako bi pokrila svoje najnužnije potrebe. Ta se pomoć od 1945. do 1955. godine kretalu u rasponu od jednog miliona dinara na početku do 22 miliona na kraju (iznos je povećavan radi inflacije). Iz te državne pomoći podmirivani su izdaci Vakufske direkcije, Ulema-medžlisa i Gazi Husrev-begove biblioteke. Također su isplaćivane i penzije džematskim imamima, odnosno njihovim hudovicama, mjesečne pomoći ostarjelim i siromašnim vjerskim službenicima, a njih je bilo sve više. Izdaci Gazi Husrev-begove medrese i njenog internata pokrivani su iz pomoći Savezne vlade u Beogradu.
Za plaće imama brinuli su se džemati. Imamska primanja ugovarana su slobodnom pogodbom, nerijetko i u naturi. Plaće imama, muallima i ostalih vjerskih službenika bile su toliko mizerne da je odliv imama u društveni sektor postao očigledan.
Ono malo podobnih funkcionera krivilo je svoje vratove pogledajući prema raznim komisijama za vjerska pitanja i osluškujući njihove želje.
Prvi ustav Islamske zajednice u FNRJ usvojen je 26. augusta 1947. godine. U trećem poglavlju tog akta utvrđeni su organi Islamske zajednice i njihove nadležnosti.
Islamska zajednica se sastojala od slijedećih organa:
Džematski imam; Džematski odbor; Vakufsko povjerenstvo; Ulema-medžlis; Vakufski sabor sa Saborskim odborom i Vakufskom direkcijom; Vrhovni vakufski sabor; Vrhovno islamsko starješinstvo sa reisu-l-ulemom na čelu.
Djelokrug Vakufskog sabora obuhvatao je najšira organizacijska, vakufska, finansijska i druga pitanja Islamske zajednice. Vakufski sabor je imao dva važna tijela, Saborski odbor koji se birao iz reda članova Vakufskog sabora, i Vakufsku direkciju kao izvršni i tehnički (operativni) organ Vakufskog sabora i Saborskog odbora. Vakufska direkcija se brinula o vakufskoj imovini i njome upravljala. Uz saglasnost Vakufskog sabora, odlučivala je o kupovini dobara, o prodaji, o zamjeni i opterećenju pokretne i nepokretne vakufske imovine, i tome slično. Vakufska imovina se sastojala od pokretne i nepokretne imovine i bila jedan od izvora prihoda Islamskoj zajednici uz državne dotacije, doprinos muslimanskog stanovništva (dobrovoljni prilozi), poklone, vasijjete, fondove.
Vakufska povjerenstva su u poslijeratnom periodu nadzirala rad džematskih odbora i mutevellija. Vakufska direkcija je Vakufskim povjerenstvima dostavljala propise i direktive u pogledu gazdovanja nad vakufskom imovinom. Naročito se tražila disciplina i preciznost u pogledu izdavanja u zakup vakufskih objekata i zemljišta. Traženo je i da se sačine spiskovi o pokretnoj vakufskoj imovini svih džamija, mekteba, imamata, džematskih odbora i vakufskih povjerenstava. Zatraženo je i sakupljanje orijentalnih rukopisa i dokumenata i slanje Gazi Husrev-begovoj biblioteci gdje će biti sačuvani za buduća pokoljenja. Nisu se sva povjerenstva odnosila odgovorno prema tim propisima i direktivama, odnosno prema vakufskoj imovini. Kao primjer navedena su povjerenstva u Kladnju, Ključu, Nevesinju, Gacku, Glamoču i Prozoru. S druge strane, kao najaktivnija povjerenstva sa sređenom evidencijom pokretne i nepokretne imovine bila su ona u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru i Zenici. U Bosni i Hercegovini su u tom periodu postojala 54 vakufska povjerenstva sa 277 džemata. Na zasjedanju Vakufskog sabora u Sarajevu 16. novembra 1952. godine, sa znatnom dozom opreza, raspravljalo se o pitanju decentralizacije vakufa radi „rasterećenja vakufske centrale, a u vezi s tim i pitanje smanjenja broja službenika u Vakufskoj direkciji“.
U pogledu sređivanja imovinskih odnosa i sporova, Saborski odbor predlaže da ubuduće ta pitanja rješavaju sama povjerenstva i da samo u naročitim slučajevima traže pomoć Saborskog odbora. Time će se bar unekoliko rasteretiti Vakufska direkcija i Saborski odbor. U ovom periodu na području Bosne i Hercegovine postojalo je oko 700 samostalnih, odnosno Ujedinjenih vakufa. Za 1951. godinu predloženo je svega 236 budžeta sa ukupnim prihodima od 11.674.252 dinara. Ti se prihodi sastoje iz ovih stavki: suvišci iz 1950. godine 1.231.307 dinara; prihodi od nekretnina 9.509.855 dinara; dobrovoljni prilozi 457.081 dinar; doprinos iz Fonda IVZ-e 74.200 dinara; razni prihodi 401.808 dinara.
Vakufska direkcija je i početkom 1954. godine uputila povjerenstvima raspis o upravljanju vakufskom imovinom, još direktniji i potpuniji. U ovom raspisu naglašeno je nekoliko važnih momenata: Vakufska imovina po postojećim propisima ne može se nikom poklanjati; vakufska imovina može se izuzetno otuđiti samo putem prodaje ili zamjene, i to uz prethodno odobrenje Vakufskog sabora, odnosno Saborskog odbora, ali ne ispod njene stvarne vrijednosti; Vakufska povjerenstva su dužna da kao dobri domaćini ne samo upravljaju vakufskom imovinom na svom teritoriju, nego da je čuvaju od uzurpacija bez obzira ko bi to pokušao. Ako se to desi povjerenstva su dužna da o tome odmah obavijeste Vakufsku direkciju i da ujedno protiv uzurpanata podnesu tužbu nadležnom sudu. Povjerenstva su dužna podnijeti tužbu i radi bespravnog rušenja vakufskih zgrada, a sami ne smiju preduzimati rušenja dotrajalih objekata bez saglasnostiSaborskog odbora, odnosno Vakufske direkcije.
Sve su ove mjere bile kozmetičke prirode, suštinski se ništa nije mijenjalo, otimačina vakufske imovine u vrijeme komunističke vlasti ničim se nije mogla spriječiti.
Drugi Ustav Islamske zajednice usvojen je 1959. godine, a treći 1969. godine. U tim ustavima nije bilo Vakufske direkcije.
Godine 1949. Saborski odbor Vakufskog sabora za BiH sa sjedištem u Sarajevu djelovao je u sastavu: predsjednik: dr. Behaudin Salihagić, članovi: ing. Fazlija Alikalfić, Mustafa Kamarić, Muharem Krajinić i Ašir Mujičić. Vakufski direktor bio je Hamid Kukić, a šef računovodstva Vakufske direkcije Osman Selesković. Praktički, Vakufska direkcija je bila kancelarija Saborskog odbora. Na konstituirajućoj sjednici Vakufskog sabora u Sarajevu 13. maja 1951. godine izabrano je
predsjedništvo Vakufskog sabora u sastavu: Derviš Tafro, predsjednik, dr. Behaudin Salihagić i Hakija Ćišić, potpredsjednici, i dr. Hiba Šerbić-Ramadanović, sekretar.
U Saborski odbor su izabrani: hadži-Hasan Ljubunčić, predsjednik, Sulejman Kemura, potpredsjednik, članovi: Salem Muharemagić, Mustafa Kamarić, Sulejman Redžić, Šukrija Kurtović i ing. Fazlija Alikalfić. Na funkciji vakufskog direktora Vakufske direkcije ostao je Hamid Kukić, a šef računovodstva i dalje je bio Osman Selesković.
Na zasjedanju trećeg saziva Vakufskog sabora u Sarajevu 30. oktobra 1955. godine za predsjednika Sabora izabran je Sulejman Filipović, za potpredsjednike Muhamed Ševket-ef. Kurt i hafiz Omer-ef. Džabić, a za sekretara Salim Muharemagić. Na istom zasjedanju izabran je Saborski odbor u sastavu: Derviš Tafro, predsjednik, Kemura Sulejman, potpredsjednik, Sulejman Filipović, virilni član, Esad Softić, Sulejman Redžić, Šukrija Kurtović, Sinan Branković, Salim Muharemagić, članovi. Vakufski direktor je i nadalje ostao Hamid Kukić, a šef računovodstva Osman Selesković.
Nakon što je otet i opljačkan najveći dio imovine Islamske zajednice (oko 95%) kao posljednji čin ove rabote prećutno je ugašena i Vakufska direkcija u Sarajevu 1959. godine. Ona više nije imala s čim upravljati i njeno postojanje više nije imalo nikakve svrhe. Ono malo imovine ostalo je u rukama mutevallija koje su nadzirali kasnije ustanovljeni odbori Islamske zajednice. Za vakufsku upravu je nastalo gluho doba, zatišje koje je trajalo 37 godina.
U prvom Ustavu Islamske zajednice nakon Drugog svjetskog rata donesenom 1959. godine više se i ne spominju vakufsko-mearifski organi, jer je oduzimanjem vakufske imovine prestala potreba za njihovim postojanjem. Ipak su ostale neke ustavne odredbe o vakufu više kao podsjećanje na tu važnu ustanovu Islamske zajednice. Ostavljene su mogućnosti novih uvakufljenja: „Svako fizičko i pravno lice može u duhu Šerijata osnivati vakuf. Odluka o osnivanju vakufa valjana je ako je
odobri Starješinstvo“. Ustavom je, također, precizirano da se „odredbe vakufname moraju izvršavat po propisima Šerijata“. Zahvaljujući toj činjenici s vakufom se, ipak, nije desilo ono što je snašlo mektebe i tekije koji su i zakonom bili zabranjeni. Narod je nastavio sa uvakufljivanjem svojih dobara u korist Islamske zajednice. Šezdesetih godina prošlog stoljeća Islamska zajednica je bila prinuđena da pokrene širu akciju novčanih priloga pod geslom uvakufljenje za održavanje ustanova Islamske zajednice. „Nema više Gazi Husrev-bega, sada smo mi svi Gazi Husrev-beg“, sugerirao je Husejn-efendija Đozo Bošnjacima. I oni su se odazvali u značajnom broju.
Hadži-Abid Redžić iz Kamenice kod Zvornika u više navrata je izdvajao velike novčane priloge tako da je u Preporodu označen „najvećim vakifom poslije Gazi Husrev-bega“. Ahmed Tabaković iz Sarajeva uvakufio je za Gazi Husrev-begovu medresu i Islamski teološki fakultet kuću i imanje od tri hektara na Jarčedolima u Sarajevu. Mnogi su slijedili njihov primjer, sav muslimanski narod Bosne i Hercegovine preuzeo je ulogu vakifa. Za novčane priloge donatori su dobijali vakufname od Starješinstva. Kasnije je uspješno provedena akcija za prikupljanje zekata i zekatu-l-fitra za izdržavanje Gazi Husrev-begove medrese i otvaranje Islamskog teološkog fakulteta. Nisu bila zanemarljiva ni novčana uvakufljenja pred duše umrlih članova porodice što je redovno objavljivano u Glasniku i Preporodu.
(Iz knjige: Ahmed Mehmedović, Upravljanje vakufima u BiH 1847-2017.”, Vakufska direkcija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini)
