Ljetni topli povjetarac puhao je preko mahale. Donosio je šaroliki miris cvijeća iz susjednih avlija. U akšam su se miješale boje i mirisi katmera, tuzlančeta i smilja s mirisom tek pokošene trave u bašči do nas.

Sjedili smo na nekim starim daskama i upijali mirise. Danas smo cio dan ovdje, u selu Gračanica, u Živinicama. Trebali bismo ujutro krenuti za Bradin. Na kotu koju agresori nikako nisu ostavljali na miru. Iako smo jutros trebali poći na neko živiničko ratište, plan je izmijenjen. Zato smo cijeli današnji dan u nekom iščekivanju.

Stari dedo, u čijoj smo avliji bili, pričao nam je o nekim prošlim vremenima i svim nedaćama kroz koje je prolazio u svojih sedamdeset godina. Vidjelo se na dedinom licu i njegovim pogurenim leđima, i bez te priče, da ga život nije mazio.

Volio sam biti u društvu ovakvih i sličnih staraca. Bili su svojevrsna enciklopedija naše prošlosti, našeg beznađa i svjedoci našeg kolektivnog zaglupljivanja u prošlim sistemima. Nerijetko sam slušao, bez obzira na podneblje ili mjesto, identične priče o borbi tih ljudi za komad prava na vjeru, slobodu i svoju nacionalnost.

Tek se prvi mračak navlačio na mahalu kad je dedo Omer zovnuo nanu Kadiru da iznese kahvu na avliju. Mi smo, u prvom momentu, negodovali i govorili da ne treba. “Ma, djeco, ni mi ne pijemo pravu, malo ječma i malo pšenice. Da čojk ima uzašta promuhabetiti, nekako je drugačije uz findžan”, smijući se, objašnjavao nam je njihovu zamjensku recepturu za kahvu.

“Nego, hajte vi, lijepi moji, ustanite s tih daščurina, pa sjedite gore za stol pod grožđem.”

Posjedasmo – Emin, Halil, Mirza i ja. Nana Kadira donese nam nekoliko komada bosanskih ponjava. Iako su bile stare, pod blijedom svjetlosti sijalice izbijale su pred oči njihove boje i šare. Sve je, inače, u ovoj prostranoj avliji odisalo i mirisalo starinom. “Prostrite, djeco, nahladit ćete se”, govorila je nana, tutkajući ispod nas ponjave.

Ispijajući kahvu, gotovo šutke, gledali smo čas jedni u druge, čas u stol pred nama. Dedo Omer često bi teško uzdahnuo, srknuo iz findžana, pa onda povukao dug dim cigarete, koja je nezgrapno visila na dugoj muštikli. U pauzi između dva dima i dva srka, naizgled usputno reče: “Vi ste, bezbeli, svi momci, čak bih rekao, po vašem izgledu, da ste još i djeca.” Otresao je pepeo, a onda nas pogledao ispod kapaka: “Nekako mi se čini da ste još i za škole, mladi ste mi baš, tako izgledate.”

Halil se šeretski osmjehnu. “Pa vidiš, dedo, nismo baš svi tako ni mladi. Evo ovaj Emin, on ti, recimo, ima dvadeset godina, Mirza isto dvadeset. A ja i ovaj žuti imamo osamnaest”, govorio je Halil upirući na mene poput nekog iskusnog seoskog matičara. Dedo je klimao glavom slušajući Halilov izvještaj o našem dobnom statusu. Smijući se, svako od nas dobacivao je po neku doskočicu.

U jednom momentu Mirza, podižući findžan, upita: “A je li, dedo, je l’ ti imaš djece, jesu li ti ovdje?”

Odjednom se sve zaustavilo, kao da je planeta stala. Svi smo primijetili kako je dedo zastao s podignutim findžanom na pola puta do usta. Njegova se ruka u zraku zatresla. U njegovim očima nije više bilo onog staračkog veselja. Umjesto toga, u dva njegova oka zablistale su dvije biserne suze. Nekako smo svi u tom momentu znali da je pitanje bilo pogrešno i da za ovim stolom nije trebalo biti izrečeno.

Dug uzdah otkinuo se iz dedinih grudi lomeći turobnu tišinu nastalu oko stola nakon Mirzinog pitanja.

Omer teških ruku spusti findžan u bakarnu tepsiju i nabrzinu popravi nakrivljenu francuzicu. “Imao sam djecu, momčino. Imao sam dva sina ko dva jablana. Imao sam, al’ ih više nemam”, izgovori Omer takvim glasom kao da je jedva čekao da te riječi izbaci iz sebe. Nastupio je još veći tajac.

Ostatak večeri prošao je u mirnijem i tišem tonu za stolom. Uskoro se odnekud pojavila i nana Kadira noseći veliku tepsiju iz koje se širio miris vrele pite. “Hajte, djeco, bujrum, ništa se ne izmičite.”

Bilo nam je malo nelagodno, ali urudjela zlatna boja sirnice mamila nas je i svojim mirisom. Jeli smo je slatko, kao nikad do tad; a bili smo i gladni, nije da nismo. Nekako me malo bilo i sramota one potpuno prazne tepsije u kojoj nije ostalo ništa osim naših kašika.

Još smo malo posjedili pa je došlo vrijeme da se krene. Nana Kadira išla je s nama do kapije blagosiljajući nas, a mi smo joj od srca na svemu zahvalili. U onom polumraku ispred njihove verande, pod svjetlošću slabih sijalica, vidio sam suze u njenim očima. Samo sam neprimjetno okrenuo glavu praveći se da ih ne primjećujem.

Omer je išao s nama korak po korak jer je htio da dolje na izvoru naspe frišku hladnu vodu. Prolazili smo pored džamije kada je odjednom zastao. Preko puta male stare džamije nalazilo se mezarje. “Evo, da vam pokažem, ondje su vam moja djeca”, reče poludrhtavim i hrapavim glasom. Stavio mi je ruku na rame i glavom pokazao prema ćošku malog mezarja. Ispod drveta nalazila su se dva mezara, jedan do drugog. “Eto, to su moji Enes i Esed, šehidi moji ako Bog da.” Dok je on govorio, osjetio sam kako mu se ruka trese, a meni postaje poput nekog velikog nestvarnog tereta.

“Enes i Esed su devedeset druge, pred Novu godinu, otišli da pomognu našima na Gradačcu. Sjećam se, ko sad, mati im čarape debele spakovala i kape crne obojici isplela. Kraj decembra je bio, povelik snijeg napadao, ehhh”, opet je uz težak uzdah Omer zastao.

“Pričali su mi da su četnici tri puna dana neprestano napadali na naše položaje. Enes i Esed nisu bili u istom rovu. Četvrti su dan četnici napali najjače do tada i s tenkovima i tim transporterima. Moj rahmetli Enes i još nekoliko momaka ostali su odsječeni. Nedugo zatim su teško ranjeni. Moj Enes je dozivao, ali niko nije smio ići naprijed. Vijest je brzo došla do Eseda i on se našao u minuti na tom mjestu. Nije mogao gledati i čekati, krenuo je da izvuče brata. Nije ni stigao do njega kada je pokošen rafalom pao u snijeg. Razmijenjeni su nakon nekih mjesec dana. Jahhhh, šta ćete, Allah daje i Allah uzima”, završi Omer svoju priču.

Ja sam se savijao pod teretom njegovih riječi i držeći se za ogradu harema samo buljio u Omera.

“Čuvajte se, djeco. Hajte s Božijom pomoći i čuvajte se”, mahnu nam Omer rukom i nesta u polumraku prema izvoru. Mi tromo krenusmo niz cestu. Noge su me jedva nosile, k’o utrnute. Još jednom sam se okrenuo i pogledao prema malom mezarju u haremu. Iza nas, u sjeni drveta, gubili su se obrisi dva bijela nišana...

Topli vjetrić ponovo je puhnuo i zaigrao se oko nas dok smo se spuštali niz uzanu mahalu. Negdje u daljini gruhali su topovi i odjekivale detonacije. Kao da su likovali: rat je, rat je...