Teritorijalna odbrana Bosne i Hercegovine u jugoslavenskom ustavno-pravnom sistemu predstavljala je legalnu bosanskohercegovačku oružanu silu i bila važan dio jedne od strategijskih komponenti cjelokupnih Oružanih snaga SFRJ. Nakon proglašenja državne nezavisnosti i početka Agresije preuzela je svoje zakonske nadležnosti u odbrani zemlje i bila institucionalna i kadrovska osnova iz koje je 1992. godine nastala Armija Republike Bosne i Hercegovine.

Po uzoru na njenu organizaciju i doktrinu u mjesecima prije agresije razvijane su i neformalne strukture odbrane: Patriotska liga, Zelene beretke i slične, koje su do 15. aprila 1992. godine ušle u sastav TO i stavile se pod komandu njenih štabova i jedinica.

Koncept je, shodno nazivu, podrazumijevao organizaciju koja je bila uslovljena administrativno-teritorijalnim ustrojem Bosne i Hercegovine, gdje su temelj predstavljale općine kao najvažniji nivo vlasti ispod republičkog. Općine su u miru pripremale, opremale, finansirale i po svim elementima rukovodile strukturama TO na svojoj teritoriji. Usljed specifičnih i složenih uslova koji su nastupili činom agresije, značaj općinskih vlasti i resursa kojima su one raspolagale u početnom periodu rata bio je još veći. Kasnije, kada su nadležni državni organi u potpunosti preuzeli finansiranje i logisticiranje oružanih snaga, situacija je znatno promijenjena i podrška jedinicama Armije RBiH postala je ujednačenija, mada općine ni tada nisu prestale podržavati svoje vojne jedinice, i ta podrška nije bila beznačajna.

Zato je u Armiji Republike Bosne i Hercegovine, posebno u početnom periodu, bilo izrazito teško organizirati i ustrojavati krupnije jedinice prognanika, popunjene na zavičajnom principu. Iza njih nisu stajale slobodne i funkcionalne općine, već eventualno tek eksteritorijalna ratna predsjedništva i novouspostavljeni organi ratnih okruga. Nije ih ni formirano mnogo, a kako je u organizacijsko-formacijskom razvoju Armije bila primjetna tendencija prevladavanja teritorijalnog principa popune, svega nekoliko prognaničkih jedinica ranga brigade dočekalo je kraj rata s očuvanim izvornim zavičajnim identitetom svog boračkog sastava. Jedna od najkarakterističnijih i najčuvenijih takvih “muhadžirskih” jedinica Armije RBiH bila je Prva fočanska, odnosno 182. viteška lahka brigada.

 

Grebak, 1992.

Na području općine Foča agresija je počela napadom srpskih snaga na općinsko središte 7. aprila 1992. godine. Patriotske snage u Foči svojom brojnošću, organizacijom i naoružanjem kojim su raspolagale nisu bile u stanju odbraniti grad. Borbe su u pojedinim dijelovima trajale do 15. aprila, a u naseljima na lijevoj obali Drine još i naredna dva dana, kada su se preostale grupe branilaca povukle i kada je prestao organizirani otpor. Nakon toga u gradu je uspostavljena srpska vlast, a njene naoružane jedinice započele su kampanju etničkog čišćenja općine Foča, provodeći je sistematičnim napadima na sva bošnjačka naselja, masovnim terorom i zločinima nad civilnim stanovništvom.

Na pojedinim kompaktnijim dijelovima teritorije sa izrazitom bošnjačkom većinom bile su organizirane lokalne jedinice Teritorijalne odbrane. Razvoj borbene situacije i iskazana nadmoć neprijatelja, komunikacijska izoliranost ovih područja i međusobna neuvezanost jedinica nametali su, kao njihov primarni zadatak, zaštitu civilnog stanovništva, obezbjeđenje izbjegličkih kolona i zbjegova. Tokom maja u fočanskoj Jabuci uspostavljeno je Ratno predsjedništvo Općine Foča i novi Općinski štab TO, a lokalne snage formirane u pojedinim selima objedinjene su u formaciju Jahorinskog bataljona. Ovaj bataljon održao se na području Jabuke do 29. juna, kada se pred napadom srpskih snaga povukao zajedno s civilnim stanovništvom. Dio boraca se nakon povlačenja zadržao na prevoju Grebak, na rubnom području općine Foča, čuvajući jezgru jedinice i stvarajući bazu za ponovno okupljanje.

Na drugom kraju općine, na području Sutjeske, približno u isto vrijeme i na isti način, objedinjavanjem postojećih mjesnih jedinica formiran je bataljon koji je prekinuo putnu komunikaciju Foča–Gacko, onemogućavao srpskim snagama kontrolu teritorije i štitio bošnjačko civilno stanovništvo grupirano u zbjegove na planinama Vučevu i Zelengori, gdje su utočište potražili i brojni nevoljnici sa susjednih područja. U organizaciji Bataljona Sutjeska, pod pratnjom i zaštitom njegovih boraca, većina civila iz ovih zbjegova tokom jula je dugačkim višednevnim maršom evakuirana prema slobodnim teritorijama. Bataljon se vratio na matično područje i rasterećen brige o sigurnosti zbjegova intenzivirao borbene aktivnosti te uspostavio kontrolu teritorije, koju su srpske snage okončale tek početkom oktobra velikom ofanzivom Hercegovačkog korpusa, tokom koje su zauzele Tjentište i cijelu dolinu Sutjeske. Bataljon se nakon toga povukao i priključio glavnini brigade na Grepku.

U drugim dijelovima općine nastajale su različite manje jedinice i grupe fočanskih boraca, koje su ostajale na matičnom terenu dokle je to bilo moguće, a nakon njegovog napuštanja priključivale se preostalim jedinicama na području Foče ili na prvim slobodnim teritorijama do kojih su se uspjeli probiti.

Proskok

Početkom jula 1992. u jeku je bila ofanziva srpskih snaga na Goražde. Glavni štab Oružanih snaga RBiH nastojao je uputiti pojačanja i olakšati položaj branilaca. Rezultat tih napora bilo je okupljanje na Igmanu, a zatim odlazak prema Grepku većeg broja fočanskih boraca, koji su pristigli pojedinačno, u grupama i u okviru već formiranih jedinica. S njima je na Grebak upućena i 7. brigada Oružanih snaga RBiH, formirana u Hrvatskoj i popunjena mahom krajiškim dobrovoljcima. Nakon razmještaja u rejonu Grepka, ove su snage u borbenim akcijama izvedenim u posljednjoj trećini jula ponovo ovladale teritorijom Jabuke i uspostavile kopneni koridor preko Kacelja i Orahovica do Goražda. Nakon nekoliko dana oslobođeno je Trnovo, pa je omogućen prevoz materijalno-tehničkih sredstava kamionima do Grepka, odakle su dalje prenošena uspostavljenim koridorom. Fočanski borci ovim putem dostavili su prve značajne količine oružja, municije i lijekova za branioce Goražda.

U augustu je nastavljen kontinuirani priliv boraca koji su dolazili s različitih dijelova slobodne teritorije, pa je formiran i treći, Fočanski bataljon. Ovo omasovljenje i povećanje broja jedinica, koje je otvaralo perspektivu širih oslobodilačkih akcija, činilo je nužnim dodatne korake njihovog uvojničavanja, organizacijsko-formacijskog ustrojavanja i uspostavljanja funkcionalnog sistema rukovođenja i komandovanja. Ratno predsjedništvo Općine Foča donijelo je 27. augusta 1992. odluku da se formira Prva fočanska brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine, u čiji su sastav ušli Jahorinski, Fočanski i Bataljon Sutjeska. Glavni štab Oružanih snaga naknadno je verificirao ovu odluku.

Nakon formiranja, brigada je organizirala odbranu slobodne teritorije na kojoj je djelovala i izvodila aktivna borbena dejstva kojima je nastojala učvrstiti i popraviti vlastite taktičke pozicije. To je bilo od suštinske važnosti i za funkcioniranje koridora do Goražda, koji je tokom zime postao žila kucavica ove istočnobosanske enklave. Do kraja prve ratne godine učestvovala je i u borbenim djelovanjima operativnog značaja. Tokom septembra i decembra sadejstvovala je u operacijama Istočnobosanske operativne grupe (IBOG) izvodeći napade u smjeru Ustikoline. U operacijama deblokade Sarajeva preduzetim u augustu i decembru, poznatim pod nazivima “JUG-92” i “KOVERTA”, također su bile angažirane njene snage.

Najteže iskušenje brigada je imala u odbrani vlastitih položaja na Grepku u toku novembarske ofanzive srpskih snaga pokrenute s ciljem presijecanja koridora i uspostavljanja fizičkog spoja Hercegovačkog i Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a. Nakon višednevnih borbi vođenih na samom Grepku i drugim linijama odbrane brigade napadi su uspješno odbijeni, a položaji odbranjeni.

 

Uporedo onom s neprijateljem, brigada je sve do proljeća 1993. godine vodila ne manje složenu bitku sa surovošću zime na planinskom terenu iznad 1.000 metara nadmorske visine, na kojem su njeni pripadnici logorovali i izvršavali borbene zadatke bez električne energije, mehanizacije i osiguranog redovnog snabdijevanja. Istrajnošću i upornošću stjecali su sposobnost prilagođavanja uslovima na bojištu, koju su pokazivali i kasnije, i po kojoj su postali prepoznatljiva jedinica u sastavu Prvog korpusa ARBiH.

U pokušaju okrupnjavanja snaga radi organizacije odbrane prostranog i važnog područja koje je obuhvatalo Trnovo i slobodne dijelove općina Foča i Kalinovik, na prijedlog komandanta Prvog korpusa koji je tih dana obišao jedinice na ovom terenu, Štab Vrhovne komande naredio je u martu 1993. godine formiranje 81. brdske brigade, u čiji su sastav ušli cijela Prva fočanska brigada i dva bataljona iz sastava Općinskog štaba odbrane Trnovo. Brigada je u opisanoj zoni odgovornosti imala liniju dodira s neprijateljem dugu 76 kilometara, na kojoj je morala organizirati odbranu s ukupno oko 2.200 ljudi kojima je raspolagala. Radi ilustracije težine takvog zadatka, i poređenja radi, unutrašnje linije odbrane grada Sarajeva, ukupne dužine 45 kilometara, branilo je prosječno 35.000 ljudi.

Ovako razvučene i u jedinstvenu formaciju još nedovoljno integrirane snage 81. brdske brigade našle su se tokom jula 1993. na glavnom pravcu napada srpskih snaga u njihovoj najjačoj ofanzivi izvedenoj tokom rata, poznatoj pod kodnim imenom “LUKAVAC-93”. Namjera agresora bila je da, nakon što je napadima na Srebrenicu, Žepu i Goražde izrazito smanjio slobodnu teritoriju u istočnoj Bosni, ofanzivom iz pravca Pala, Goražda, Foče, Kalinovika, Ilidže i Hadžića ovlada Trnovom, zauzme Igman i Bjelašnicu, prodre do Ivan-planine i stavi Sarajevo u duboko okruženje. Fočanski bataljoni na Grepku održali su svoje odbrambene položaje, ali su se 11. jula, nakon pada Rogoja i Trnova, povukli na Bjelašnicu i Igman, gdje su sve do početka augusta bili oslonac nanovo organizirane odbrane na njihovim visovima, i gdje su dali veliki borbeni doprinos u bitkama vođenim na Proskoku, Šiljku, Hojti, Bijeloj lijesci i drugim mjestima. Svojom hrabrošću, krvlju i životima omogućili su vrijeme potrebno za djelovanje međunarodnih i bosanskohercegovačkih političkih i vojnih faktora, koji su, u konačnici, početkom augusta zaustavili ofanzivu.

U toku najtežih borbi na Bjelašnici i Igmanu, naredbom Štaba Vrhovne komande izdatom 23. jula 1993. godine, fočanski bataljoni izdvojeni su iz sastava 81. brigade i ponovo objedinjeni u formaciju nove 82. brdske brigade. U internim aktima sve do sredine 1994. godine korišten je naziv “82. bbr – Fočanska”, ali ovaj zavičajni dodatak nikada nije bio dio njenog zvaničnog formacijskog naziva.

Brigada je nakon Igmana i Bjelašnice izašla iz Prvog i ušla u sastav Šestog korpusa ARBiH i upućena u srednju Bosnu, gdje je oružani sukob s Hrvatskom vojskom i Hrvatskim vijećem obrane u to vrijeme dostigao kulminaciju. Izvršavajući vrlo složene zadatke na prozorskom, gornjovakufskom, fojničkom i kiseljačko-kreševskom pravcu, njeni su se borci istovremeno suočili s periodom najteže oskudice u svemu potrebnom za život i vođenje oružane borbe. Nedostatak matične općine i “muhadžirski” usud u takvoj situaciji predstavljali su vrlo osjetan hendikep. Veliki gubici, nemogućnost redovne popune ljudstvom i teški uslovi života i rada u drugoj polovini 1993. godine utjecali su na dodatno smanjenje brojnog stanja brigade u tom periodu.

Početkom 1994. godine brigada je vraćena u sastav Prvog korpusa i do kraja godine djelovala je u okviru njegove Operativne grupe 1 Pazarić, izvršavajući zadatke na bjelašničko-treskavičkom bojištu. U organizacijskim promjenama provedenim početkom 1995. godine, Prvi korpus postao je formacija divizijskog sastava, a na području na kojem je djelovala OG-1 Pazarić formirana je 14. divizija. Fočanska brigada u sastav 14. divizije ušla je reformirana i preimenovana u 182. lahku brigadu.

Na visovima Treskavice i Bjelašnice i na prilazima Trnovu jedinice Prvog korpusa iz sastava OG-1, kasnije 14. divizija i dijelovi jedinica 12. divizije, u drugoj polovini 1994. i tokom 1995. godine ostvarili su svoje najveće pobjede. Značajan doprinos ovim uspjesima dala je i 82. brdska – 182. lahka fočanska brgada. U borbenim dejstvima vođenim u najsloženijim terenskim i vremenskim uslovima do izražaja je došla hrabrost i istrajnost njenih boraca, bogato ratno iskustvo, snalažljivost i sposobnost prilagođavanja stečena u teškim iskušenjima koje je ova jedinica imala na svom ratnom putu.

Treskavica

Fočanska brigada je nedugo nakon svog formiranja, krajem ljeta 1992. godine, brojala oko 1.700 boraca i to je bio kratkotrajni maksimum njene popune ljudstvom. Najvećim dijelom rata imala je uglavnom između 500 i 800 boraca. Jedinica ovako male brojnosti dala je 211 šehida, te veliki broj ranjenika i ratnih vojnih invalida. S obzirom na opće ali i specifične “muhadžirske” uslove u kojima je djelovala, može se reći da je doslovno svaki njen borac dao dragocjen lični prilog izgradnji karaktera brigade i njenim uspjesima.

U vrijeme formiranja na ustrojavanju jedinica na Grepku radio je Ferid Buljubašić, koji je nakon toga preuzeo komandu nad IBOG-om u Goraždu. Fočanskom brigadom tokom rata komandovali su Zaim Bešović, Fehim Bibić i Galib Hodžić. Najviše individualno ratno priznanje “Zlatni ljiljan” dobilo je 19 njenih boraca. Najveće kolektivno ratno priznanje – počasni naziv “Viteška”, koje je tokom rata ponijelo svega 18 brigada ARBiH, dodijeljeno je 182. lahkoj brigadi na treću godišnjicu njenog formiranja, prema obrazloženju odluke, zbog ukupnog doprinosa očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine, izuzetnih borbenih uspjeha postizanih u kontinuitetu, zbog hrabrosti, odlučnosti i požrtvovanosti njenih pripadnika, kao i drugih zasluga za odbranu.

Čestitajući godišnjicu i počasni naziv “Viteška”, komandant 14. divizije Zaim Imamović obratio se borcima Fočanske brigade postrojenim početkom septembra 1995. godine na vojnoj svečanosti u Kasarni “Mehina Luka” kod Tarčina. Tom prilikom učinio je jedan neformalni gest i umjesto propisanim pozdravom: “Gospodo vojnici i starješine – pozdrav Domovini!”, oslovio ih je sa: “Gospodo ratnici – pozdrav Domovini!” Stroj je, naravno, uglas uzvratio službenim i propisanim: “Pozdrav!”

U ovoj kratkoj improvizaciji bio je sažet cijeli jedan zaseban inspirativni govor i iskazano specifično osjećanje teško razumljivo van ratnog konteksta. Naime, u krizama i ratovima većina ljudi, nevezano za njihovo eventualno civilno ili vojno angažiranje, ostane u suštini ono što jeste u svom mirnodopskom habitusu i samo prilagođava vlastitu životnu praksu, nekad na svoju štetu i u korist potreba zajednice, nekad u svoju korist i mimo interesa zajednice. Učestvovati u ratu samo po sebi ne znači biti ratnik, čak ni kada su u pitanju vojnici. Učesnici u ratu ulažu u ratni napor ono što i inače investiraju u svoje živote, s uračunatim rizikom da budu ubijeni ili ranjeni, i taj rizik prihvataju s više ili manje hrabrosti. Jedino ratnici u borbu i pobjedu ulažu sve. Biti ratnik nije status već stanje duha. Hrabrost nije puko odsustvo straha, niti je spremnost na vlastitu žrtvu poricanje života, već potvrda postojanja vrijednosti koje mu daju smisao. Samo takvom posvećenošću moguće je svjesno, racionalno i koristeći stečene vještine i iskustvo krenuti prema žici, minama, bunkerima s mitraljeskim cijevima i napasti ih. Samo tako moguće je otvorenih očiju i mirne ruke iza busena trave ili iz plitkog rova dočekivati tone željeza i vatre. I ponavljati sve to opet i dokle god je potrebno, ili suđeno. Učesnici mogu izdržati i preživjeti rat, ali samo ratnici mogu u njemu pobijediti. Takvim očima gledao je ratnik i komandant Zaim Imamović svoje postrojene fočanske saborce u “Mehinoj Luci”, i to je bio smisao modifikacije kratkog službenog pozdrava njihovom stroju.

Naravno, komandant je na svečanosti održao i zvanični govor u kojem je rekao lijepe riječi o Fočanskoj brigadi i njenom ratnom putu, kao i o velikim ciljevima borbe za slobodu koji su još bili pred Armijom Republike Bosne i Hercegovine.

Borba, u kojoj je nedugo zatim i sam herojski pao, potrajala je još nešto više od mjesec dana. U njoj su, kao i tokom cijelog rata, fočanski ratnici dali sve što su od sebe mogli dati. Dočekali su mir, ali povratak kućama pod pobjedničkim zastavama nisu. Bez obzira na nepravednost takvog ishoda, i bez obzira na sve drugo s čim su se nakon rata morali suočavati, poslije toliko godina i godišnjica u kojima sjećanje polahko postaje samo sebi svrha, ipak bi na svaki način bilo dobro oživjeti i održavati živim eho onog njihovog gromkog odgovora na pozdrav komandanta. Da se on, nekako, kao rezultat odgoja ili kao prevladavajuće stanje duha, a ne kao komemorativna forma, u dušama stasale bošnjačke mladosti i danas razliježe, razumijeva i slijedi u značenju koje je ispod svoje krute vojničke formalnosti tada i uvijek stvarno imao: “Domovino, pozdravljaju te tvoji ratnici!” Takva svijest svjedočila bi o očuvanoj sposobnosti naroda da na prijetnju svome opstanku odgovori voljom da se bori i pobijedi, efikasno bi topila naše strepnje od budućnosti i razgonila morije i sablasti bliske političke prošlosti. Zato je dobro s poštovanjem se sjećati onih koji su je zasigurno imali.