Poetski opus Skendera Kulenovića stvoren je u vremenskom rasponu od pola stoljeća. Stoga su u pravu povjesničari književnosti koji tvrde da se, prateći njegovo stvaralaštvo, može, u dobroj mjeri, sagledati i šira književno-povijesna slika razvojnih tendencija i dometa bošnjačkog i bosanskohercegovačkog pjesništva. Egzistirajući kao jedinstvo u mnoštvu raznovrsnosti, Kulenovićeva poezija je, čini mi se, uspjela ostvariti “utjelovljenje u riječi koje su prije nas ili pokraj nas od svoga voska izmijesili drugi” i potvrditi konstantu da su “poetske riječi ono jedino u šta (pjesnici op. A. Z.) mogu da izađu iz sebe” pred “slobodnim, praznim prostorom”.
Ako prihvatimo tezu Radomira Konstantinovića da je osnovno iskustvo Skendera Kulenovića u Sonetima “iskustvo praznog, slobodnog prostora, kao prostora samoće ili prijetnje bezjezičnosti”, dolazimo do jednog od najznačajnijih i najaktualnijih pitanja moderne poezije i literature uopće: osvajanje slobode od jezika ili slobode od drugih kao apsolutne slobode, odnosno dosezanja moći “smislene nužnosti kao nužnosti prepoznavanja pojedinačnog u opštem”, dakle, “Ja u Jeziku kojim govore svi?”, odnosno vladanje “magijom kojom pjesnik prelazi u pjesmu i pjesma u druge”. Magija ovog prepoznavanja Ja u Svemu, i svega u Ja, dakle, magija svejedinstva kroz pjesnika pokušava da dokaže svoju vječitu prisutnost u vremenu, da se otjelotvori kao vanvremeni ili svevremeni iskorak iz muka, mucavosti, bespomoćnosti. To gotovo vječno traženje riječi-ključeva, riječi-šifri, riječi-univerzalija u praznom, slobodnom prostoru, a pred ukletošću bezjezičnosti suština je društvenosti, čovjekolikosti i humanosti pjesnikovog čina pisanja.
Sklupčala si se u meni u tmulo nemušto jao.
Ne znaš da li da siđeš među školjke mi, ponor duboko,
Il da iscvateš u nebo – da budeš zvjezdani bokor.
Crniš se pjesmo, u meni ko mjesec neizgrijao.
Sutra, kad zadani opet, bićeš mi, pjesmo, ko pljeva.
U jalovu buljit ćeš plavet, u rosi mrtva ševa
I ja, strašilo isto, u istu strnjiku riječi.
/Rusa pjesma/
Skender Kulenović je, čini mi se, izjednačio riječ/govor i egzistenciju, odnosno ispisao poeziju prepoznatljivu, sazdanu od krvi i mesa pokazujući duboko nezadovoljstvo ne samo sopstvenim položajem u svijetu nego i položajem umjetnosti riječi, odnosno krugom referenci koje je ona u stanju da ostvari u vijeku koji je, spram današnje situacije, bio sklon poeziji.
Otkud da znam da je u šumi to kriknula ptica
Kad sama je tišina, bezvučno naličje zvuka,
kad i šum moga daha prah mrkloga postane muka,
i šuplje bezvučje uđe u korijen glasnih žica.
Taj krik – tmina to ote li dan ptici iz drijema?
Il kriknu ljubav, il razbojstvo – i već ih nema.
Kud padam kucaj po kucaj sa srca-časovnika?
Gdje sljepcu vida da nađem žižu sunčanog oka?
Tminu da zovem za sudiju, tajac za svjedoka?
Kako taj muk da nadglušim pred mukom mrtvog krika?
/Krik/
Iz današnje perspektive, odnosno s distance od pedeset i pet godina od pojave Kulenovićeve knjige Soneti (Novi Sad, 1968), sasvim je jednostavno utvrditi da je ova poezija odvodila pažnju čitalaca i hroničara u pravcu odnjegovanog stiha, eruditne mašte koja je pažljivo birala, još pažljivije doticala neke od suštastvenih simbola i vizija savremene poezije. Također, u vremenu kada su domaći poetski svjetovi bili odveć jednolinijski postavljeni pred našom tradicijom i pred osvojenim rječnikom ranijih pjesničkih generacija, Skender Kulenović je donosio, nimalo se ne ustručavajući, zvukove dalekih žuđenih obala, a bogme i melodije koje su otvoreno i ničim zamaskirano nastojale da se postave pred svojom sopstvenom projekcijom kao prostor koji misli o sebi pred izazovom slobodnog, praznog prostora.
Soneti Skendera Kulenovića su u svojoj esenciji, uglavnom, dijaloški. Pjesnikova igra podrazumijeva mušti i nemušti dijalog čovjeka i prirode, čovjeka i historije, čovjeka i vremena, čovjeka i umjetnine. U jednom takvom odnosu, ustvari, počiva antejski mit, a u takvoj vrsti stvaralačke vizije čovjek je uvijek na dobitku. Njime se izražava pjesnikova vitalistička priroda i poetika, odnosno optimistična vizija života jer lirski subjekt postaje svjestan, kao dio prirode, sopstvenih stvaralačkih moći. U doticaju s prirodom i razmišljanju o njezinim brojnim emanacijama obogaćuje se čovjekovo čulno, empirijsko i intuitivno saznanje. Istovremeno, priroda je funkcionalan scenski okvir za iskazivanje pankalističke i panerotičke vizije, te se vizualna pjesnička slika rijetko može uzeti kao čista deskripcija a da se pri tome ne osiromaši čitav spektar namjerno multipliciranih značenja.
Tradicija, kao dimenzija trajnosti i provjerenosti, doista živi u stihovima, u lirskim i misaonim slikama Skendera Kulenovića kao nešto što je beskrajno uzbudljivo, neponovljivo i nedosegnuto. Od vrtoglavo pitoresknih pejzaža bosanske krajine, do miomirisnih a škrtih mediteranskih (hercegovačkih) predjela, kroz nanose bogatih mirisa i fosforescentnih pokreta sevdalinke i balade, Kulenovićevo tretiranje tradicije pojavljuje se pred nama kao korijenski bogato životvoran ornat mudrog i dovitljivog profeta koji traje, koji ostaje. S tom i takvom tradicijom u pozadini svojih bolno akcentiranih vizija Skender Kulenović govori i našu vertikalu od Abdurahmana Sirije, Ahmeda Vehdetija, Safvet-bega Bašagića, Muse Ćazima Ćatića, Hamze Hume, Saliha Alića, Hasana Kikića, Mehmedalije Maka Dizdara i drugih, a takvo jedno njegovo nastojanje neosporno mora važiti kao prvorazredna komponenta u traganju za pozitivnim kontinuitetima ovog podneblja.
Nadam se da ćemo se složiti da poezija nije imenovanje postojećih stvari koje nas okružuju. Dakle, ako poezija nije inventar stvari koje već postoje i koje nemaju potrebu da ponovo budu stvarane, onda ona nema svoj predmet. Ona je po svojoj prirodi bespredmetna. Pa i onda kada polazi od već stvorenog i vidljivog, ona to dematerijalizira i čini nevidljivim – stvarnost pretvara u mogućnost. Tako ona onome što je već dato oduzima izvjesnost i postepeno ga sugerira zamjenjujući određeno neodređenim, postojeće mogućim, neposrednu stvar šifrom, konkretno simbolom. Zato je velika, fina lirika redovno bez tereta sadržaja. Možemo i dozvoliti, u jednom drugom vidu, da svaka pjesma ima svoj sadržaj, ali ćemo pri tome tvrditi da se taj sadržaj nalazi izvan pjesme. A pjesma nastaje iz spleta aluzija na te sadržaje koji nisu direktno unijeti u pjesmu. U pjesmi mora da se dogodi samo pjesma i ništa više. Poezija se zato ne dostiže životom, ona se dostiže umom. Došli smo, dakle, do Kulenovićevih pjesama u kojima lirski subjekt ne osluškuje samo vlastiti glas, već komunicira s djelima (umjetninama) koja su ostvarila sopstveno trajanje mimo vremena, okolnosti i odnosa u kojima su nastajala. Kulenović je u sonetima Tarih (za Karađozbegovu džamiju), Tarih II (za Stari most u Mostaru), Stećak, Govorenje sahat kule, Ničija već moja znatno čitljiviji, odnosno uspio je da se otvori i dosegne “vražiju magiju” poezije, prevladavanje muka u sebi i muka oko sebe, i ispiše antologijske pjesme prekrasne tematske organizacije, britkih i upečatljivih metafora, jasnih alegorija i simbola, i prekorači prag toliko žuđenog osvajanja praznog, slobodnog prostora.
Pribjegavanje strogim pjesničkim oblicima svojstveno je samo savršenim umjetnicima. Slab pjesnik ne smije da uzme na sebe toliku odgovornost. Preciznost, potpuno potčinjavanje riječi ideji i ideje obliku pjesme đavolski je posao koji zahtijeva “mučenje savjesnih”. Kulenovićev stih često podsjeća na rad precizne ruke dlijetom u najplemenitijem kamenu postižući nagovještaj smisla konkretiziranog trajanja kao suštinske veze između onog što je nastalo u vječnosti s onim što nastaje iz vječnosti. Relativno hermeneutičan (zatvoren, šifriran), a ipak tako mnogoznačan Kulenovićev poetski izraz baziran je na tematskom trojstvu: život, smrt, vječnosti. Pri tome je život u polju značenja naglašen kao egzistencija vidljivog, opipljivog, opredmećenog (Iza bezzidog zida), a smrt kao vrhunski oblik trajanja (Nad mrtvom majkom svojom). Odnos između činilaca Kulenovićevog suštastvenog tematskog trojstva mogao bi se predstaviti na dva načina, prvim kao Smrt – život – Vječnost i drugim kao Vječnost – život – Smrt.
U ovom prikazu nije teško, razumije se, prepoznati vid arhetipske predstave poretka Nebo, Čovjek, Zemlja. U ovom je poretku naglašen čovjek, shvaćen kao medijator, posrednik između Neba i Zemlje. U grafičkom prikazu ovog odnosa čovjek je predstavljen kao središte dvije ukrštene prave, horizontalne prave i vertikalne ose koja je u stalnoj korelaciji s krugom – Nebom i kvadratom – Zemljom. U nastojanju ka ovoj vrsti poistovjećenja pjesničko ja umije da igra igru pretvaranja, odnosno samooblikovanja. U pravi smisao te igre može se proniknuti samo ako se ni za čas ne zaboravi uvjerenje da govor u prvom licu uvijek znači govor iz sadašnjosti. Kao što na mnogim primjerima Kulenovićeve poetske riječi možemo vidjeti, pjesničko ja teži da se identificira s onima koji pripadaju svijetu nepostojanja, odnosno smrti, pjesničko ja nastoji da se približi i onima koji opstaju u svijetu iščezlog, odnosno prošlog: nastoji identificirati trenutke njihove nestale sadašnjosti.
Stoga je sklono da se prepoznaje, u tome je igra o kojoj je riječ, u pojavama iz historijske, ali i nehistorijske prošlosti, prvenstveno kulturne i mitološke, a prepoznavanje se zbiva na osnovu izbora po duhovnoj srodnosti. Ovom konstatacijom vraćamo se na početak ovog teksta, odnosno na tvrdnju koju je Skender Kulenović svojevremeno izrekao: “(...) naše su poetske riječi ono jedino u šta možemo da izađemo iz sebe, utjelovljenje onoga unutarnjeg, nažalost ne naša otjelovljenja u praznom, slobodnom prostoru (kako je čini mi se u muzici), nego upravo naša utjelovljenja u riječi koje su prije nas ili pokraj nas od svog voska izmijesili drugi”.
Kulenović je, dakle, uspio osvojiti, ako ne čitav ono bar djelić praznog, slobodnog prostora koji se još uvijek nalazi ispred nas. Stoga je za njega s pravom kazano da je “pjesnik koga je odjeknula epoha u svojoj totalnosti ili u svom protivrječju”, a protivrječje je privilegija odabranih.
