Na jučerašnjoj svečanosti povodom otvorenja Sviračke džamije u Gradačcu, prisutnima se obratio reisul-ulema Husein ef. Kavazović. U svome govoru osvrnuo se i na bivšeg premijera FBiH Fadila Novalića, poručivši: "Danas je ovdje trebao biti naš sin, borio se za ovaj narod i ovu zemlju – Fadil Novalić. To mi u Gradačcu nećemo zaboraviti."
Za zemlju u kojoj se odavno vjeruje da ima najviše fudbalskih selektora po glavi stanovnika, čini se da je reisova izjava otvorila novo poglavlje: Bosna i Hercegovina postaje zemlja s najvećim brojem stručnjaka za teološka i svjetovna pitanja. I – kako to obično biva – pojavljuje se najezda tzv. stručnjaka za sekularizam.
No ozbiljne, suvisle opservacije su rijetkost. Umjesto toga, svjedočimo ponavljanju ustaljenih, populističkih teza: Islamska zajednica se redovno optužuje za navodnu snishodljivost prema Stranci demokratske akcije (SDA). I sve to bez ikakve dublje analize ili pokušaja razumijevanja konteksta.
U tim reakcijama jasno se ogoljuje specifičnost bosanskog mentaliteta – mentaliteta koji je, čini se, još zarobljen u refleksima jugoslavenskog komunizma. Svi kritiziraju reisa da se "miješa u politiku", a niko ne govori o tome kako se politika sistematski miješa u Islamsku zajednicu.
Jučerašnje izjave političara iz vladajuće Trojke to savršeno potvrđuju: odmah su krenuli u akciju – "uzeti mjeru reisu", odrediti šta smije, a šta ne smije govoriti.
Ali ostaje važno pitanje: Ko će braniti reisa?
U nizu javnih reakcija, posebno se istakao Dragan Mioković. Nije iznenađenje da se upravo on javio, s obzirom na to da je Naša stranka – kojoj pripada – odavno preuzela ulogu svojevrsne ideološke komisije, čiji je zadatak da nadzire, komentira i vrednuje svaku izjavu reisu-l-uleme. Ipak, Mioković je ovom prilikom ponudio još jedan primjer kognitivne indiferentnosti: izjednačio je reisovu izjavu o Fadilu Novaliću s negiranjem presuda Haškog tribunala od zvaničnika Srpske pravoslavne crkve – crkve koja je, zajedno s političkim i vojnim vrhom Republike Srpske, djelovala u ideološkoj i duhovnoj sprezi tokom počinjenja genocida i drugih zločina protiv Bošnjaka.
Vrlo perfidno – i opasno – dovesti na istu ravan osobu koja je osuđena za administrativne zloupotrebe u mirnodopskim uvjetima, s onima koji su blagosiljali ratne zločince, podržavali i opravdavali najveće zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Ako već idemo tim putem relativizacije, možemo i Miokovića dovesti u ravan s načelnikom Vlasenice. Jer i Mioković je 2017. godine bio uhapšen kao član organizirane kriminalne grupe, zbog prethodno osmišljenog i usuglašenog djelovanja koje je rezultiralo sklapanjem štetnog ugovora za nabavku opreme u vrijednosti od 2.155.000 KM. Naravno, kontekst nije isti – i to niko ne tvrdi – ali takvo poređenje ima jednaku "logiku" kakvu on primjenjuje na reisa. Jer načelnik Vlasenice, s kojim bi se ovako paušalno moglo praviti paralela, uhapšen je zbog ratnih zločina nad Bošnjacima.
Zanimljiv je i primjer Vojina Mijatovića – političara kojeg određeni srpski politički krugovi u BiH smatraju saradnikom srpske obavještajne službe (BIA). Kada ne glumi Bosanca i Hercegovca za naivne, Mijatović pokaže pravo lice: optuži Islamsku zajednicu da je "fašistička organizacija" koja želi "džamahiriju", koristeći cijeli arsenal stare velikosrpske propagande.
Upravo tada Mijatović dobija aplauze i pohvale dijela bošnjačke "liberalne" javnosti. Kada targetira IZ i reisa, postaje "naš" Srbin. Isti taj Mijatović afirmativno govori o patrijarhu Pavlu – čovjeku koji je pričestio Radovana Karadžića i Ratka Mladića, duhovno osnažujući njihovu ideologiju dok su činili genocid.
Na sve to mislio je reis Kavazović kad je kazao da ne smijemo zaboraviti one koji su se borili protiv zla, pa ni Fadila Novalića – bez obzira na sve drugo što ga prati. Jer dok su neki blagosiljali zločince, vršili agresiju i genocid, drugi su im se suprotstavili.
I upravo zbog takvog stava, reisa i Islamsku zajednicu se danas pokušava prikazati kao remetilački faktor. Bit će sigurno onih koji će reisa pokušati izjednačiti s Miloradom Dodikom – i to je već viđeni obrazac. Međutim, činjenica ostaje nepromijenjena: ni reis Kavazović, ni Islamska zajednica – ni jučer, ni danas – nikada nisu dovodili u pitanje državne institucije Bosne i Hercegovine i njen ustavni poredak. Naprotiv reis ih dosljedno brani. I baš zato, kad reis govori – svi se sjete države.
Paradoks je u tome što su najglasniji kritičari Islamske zajednice upravo oni koji se predstavljaju kao sekularisti i liberali – ali samo kada je riječ o IZ-u. Srpsku pravoslavnu crkvu ili Katoličku crkvu gotovo nikad ne tematiziraju, bez obzira na njihove neskrivene političke angažmane.
Vrijedi ih podsjetiti na riječi Jürgena Habermasa, koji jasno definiše: "Sekularizam ne znači slobodu od religije, već slobodu za religiju". To je sloboda izražavanja stava u javnom prostoru, sloboda da se vjerujuće zajednice ne stavljaju pod stalni nadzor i sumnju, i sloboda da duhovni autoritet – kada to čini odgovorno i moralno – može imati svoj glas u društvu. Sloboda za religiju, osim kad je riječ o reisu. Tada ta sloboda, izgleda, prestaje da važi.
Sukob između Trojke i reisa Kavazovića nije od jučer. On traje još od 2022. godine, kada je tadašnja "Jedanaestorka" (preteča današnje Trojke) burno reagirala na hutbu reisa uoči izbora. Tada je reis vjernicima poručio da na izborima biraju moralne, čestite i poštene ljude.
Političari iz Trojke su u tim osobinama prepoznali signal za SDA – i upravo tu su pokazali vlastitu nesigurnost. Umjesto da se zapitaju zašto se ne pronalaze u osobinama koje reis opisuje, oni su se odlučili za ofanzivu prema Islamskoj zajednici.
