Eurosong je muzička tradicija od 1956. godine koju danas u prosjeku prati 200 miliona gledatelja širom svijeta. Isprva su pjevači stajali sami na sceni, možda u pratnji malog hora, danas su ti nastupi pravi show praćen specijalnim efektima.  

Eurovizija, čije je ovogodišnje finale održano u nizozemskom gradu Rotterdamu, vježba je i u kulturnoj diplomatiji. To je takmičenje u kojem 39 zemalja predstavlja svoje muzičke zvijezde i šalje i neke političke poruke. Doprinosi li sve to pobjedi?

Osim programa koji ima vjerne fanove, Eurovizija je i predmet akademskog istraživanja. Historičar Dean Vuletić sa bečkog Univerziteta smatra da su neke države to takmičenje iskoristile za definiranje svog identiteta u evropskom kontekstu ili za podcrtavanje svog evropeizma ili euroskepticizma u okviru evropskih integracija.

U svojoj knjizi Poslijeratna Europa i Eurosong, Vuletić ističe dva popularna fenomena sa sposobnošću ujedinjavanja Evropljana: Ligu prvaka i Euroviziju.

Vuletić je prošle sedmice, na konferenciji koju je organizirao Univerzitet u nizozemskom Tilburgu, kazao da promjena pravila glasanja, koja je od 2009. godine 50% između nacionalnog žirija i javnosti, "suočena s kritikama navodne sklonosti zemalja iz Istočne Evrope da glasaju među sobom, jer nisu razumjeli sistem slobodnog biračkog prava".

Unatoč tome, i budući da festival naglašava njegovu apolitičnost, daje primjer Rusije, "koja logično ne teži ulasku u EU, a 2009. je potrošeno više novca od bilo koje druge zemlje do tada na jasnu političku poruku".

 

 

Nizozemski istraživač Felix Pot takođe je analizirao historiju festivala i odbacuje da „evidentni geografski obrazac glasanja, koji se može pripisati kulturnim, vjerskim, političkim ili etničkim vezama, utiče na konačne rezultate”. U eseju koji je objavio Univerzitet u Groningenu, analizira 45 izdanja takmičenja i ističe da su afiniteti i komšiluk važni ali nisu presudni prilikom glasanja. Države sa Kavkaza ili Istočne Evrope, koje su bile dio orbite Sovjetskog Saveza, označene su zbog navodne razmjene glasova.

Prema Potu postoje i drugi faktori koje treba uzeti u obzir. Na primjer, Njemačka, Nizozemska i Belgija imaju tendenciju glasati za Tursku i Armeniju zbog prisutnosti tih zajednica na njihovom teritoriju. Ili slučaj skandinavskih zemalja, koje kao da čine blok s Islandom i Finskom. Tako da, postoji politički obrazac, iako se ne čini dovoljno jakim da odluči pobjednika. Objašnjenje je jednostavno: prenos glasova ponavlja se svake godine, tako da je samo mali broj zemalja mogao pobijediti.

Međutim, velika raznolikost pjesama, od Švedske do Ukrajine i od Izraela do Estonije, ukazuje na to da kvalitet muzike ipak prevladava. Ili barem snaga privlačenja. Dobar primjer za to je pobjeda Dane International, prve transrodne pjevačice koja je nastupila na festivalu i koja je osvojila trofej za Izrael 1998. godine s pjesmom Diva.

Prije ovogodišnkieg izdanja favoriti su bili Italija, Malta i Francuska. Pokazalo se, pobjedom Italije, da su prognoze bile tačne.