Početak Drugog svjetskog rata Bihaćku krajinu zatekao je u okolnostima pokušaja podjele Bosne i Hercegovine prema sporazumu Cvetković-Maček od 26. augusta 1939. godine, a po kojem je Bihaćka krajina ostala dijelom Vrbaske banovine. Smrt Mehmeda Spahe i proustaško političko djelovanje Džafer-bega Kulenovića, kao vodećeg čovjeka najznačajnije bošnjačke političke stranke Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), uveliko su olakšali srpsko-hrvatsko potkusurivanje na račun teritorija Bosne i Hercegovine. U takvom administrativno-političkom ustroju, kojim je nakratko bila razbijena teritorijalna kompaktnost Bosne i Hercegovine, te uz dalje izražene maksimalističke pretenzije na njen teritorij od velikosrpske i velikohrvatske politike, i Bihaćka krajina dočekala je početak Drugog svjetskog rata.
NJEMAČKO-ITALIJANSKA OKUPACIJA I USPOSTAVA VLASTI NDH
Svega nekoliko dana nakon šestoaprilskog nacističkog napada na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. godine njemačke okupatorske trupe prodrle su u doline Une i Sane. Dobro opremljene različitim naoružanjem, motorizovane kolone nesmetano su se kretale od grada do grada i brzo ovladale cijelim prostorom sjeverozapadnog dijela Bosne i Hercegovine, od Velike Kladuše, Cazina, Bihaća, Kulen-Vakufa, Bosanskog Petrovca, Drvara i Ključa, do Bužima, Bosanske Krupe, Bosanskog Novog, Prijedora i Sanskog Mosta. Ni miniranje mostova na Uni ni drugi pokušaji pružanja otpora nisu bili od pomoći nemoćnoj i dezorijentiranoj vojsci Kraljevine Jugoslavije. Izuzme li se nekoliko značajnijih bitaka vođenih u cilju odbrane Bihaća, Drvara i Mrkonjić-Grada, kraljevska vojska za nekoliko je dana bačena na koljena, a njeni mnogi pripadnici zarobljeni i prebačeni u logore Trećeg rajha. Iako je 10. maja 1941. godine, sporazumom između Nijemaca i Italijana, okupirana teritorija Bihaćke krajine podijeljena na njemačku i italijansku okupacionu zonu, sporazumom između Italijana i ustaškog poglavnika Ante Pavelića od 18. maja iste godine najveći dio Bihaćke krajine prepušten je ustašama.
Kao dio Vrbaske banovine, od 10. aprila 1941. godine i Bihaćka krajina postaje dio kvislinške Nezavisne Države Hrvatske, a njeni gradovi i naselja ulaze u sastav triju novoosnovanih župa Krbava-Psat, Sana-Luka i Gora. Dio Krajišnika prihvatio je vlast NDH, dio je izrazio građansku lojalnost, ali je ogromna većina stanovništva, posebno Srba, bila neprijateljski nastrojena prema novoj vlasti. Ogorčenost Srba novom državom bila je slična ogorčenosti Bošnjaka kojima je sporazumom Cvetković-Maček bila namijenjena sudbina da kao manjinski narod žive u “Velikoj Srbiji”. Pozivi uglednijih i utjecajnijih ljudi koji su iz raznih razloga prigrlili novu vlast, a koji su narodu govorili da se država i vlast moraju slušati, da će im nova vlast donijeti boljitak, doprinijeli su višemjesečnom blagonaklonom odnosu dijela stanovništva prema okupatoru. Takav pristup doveo je i do mobilizacije velikog broja vojno sposobnih muškaraca koji su kao domobranski rezervisti ili kadrovci morali služiti novoj državi. Poseban primjer jeste mobilizacija krajiških Bošnjaka u 139. pukovniju, koja je poslana na istočni front. Ova je jedinica u borbama za Staljingrad gotovo potpuno uništena, a jedan od njenih najodlikovanijih vojnika bio je Tahir Alagić iz Sanskog Mosta.
Uspostavljanjem nove vlasti sve funkcije preuzeli su aktivisti iz ustaškog pokreta. Većinu službenika činili su Hrvati, a gdje ih nije bilo ili su bili u manjini, nove su vlasti saradnike tražile i među Bošnjacima. U prvoj godini rata, dok većina stanovništva još nije imala pravu sliku o dešavanjima u zemlji, a posebno na međunarodnoj sceni, otežavajuća okolnost za izgradnju povjerenja između Bošnjaka i Srba u Bihaćkoj krajini bila su loša povijesna iskustva, te dugo čekana prilika Bošnjaka za oslobađanje od “srpskog jarma”, a s druge strane i patetični slogani nove vlasti o Bošnjacima kao “cvijeću hrvatskog naroda”. To je bio ključni razlog da određeni dio bošnjačkih prvaka i krupnih zemljoposjednika, opterećenih višedecenijskim lošim odnosima s komšijama Srbima, te zbunjenih i zavedenih propagandističkom politikom, početkom rata stane na stranu okupatorskog režima.
USTANAK PROTIV USTAŠKIH VLASTI
Prava slika o novoj vlasti na vidjelo je izbila donošenjem niza rasističkih zakona od 30. maja 1941. godine, koji su van zakona stavili jevrejsko, romsko i srpsko stanovništvo. Tako su ustaške vlasti otvoreno nastojale stvoriti etnički čist prostor u NDH. Ubrzo su uslijedili masovni zločini nad cijelim stanovništvom, posebno nad Srbima i Jevrejima. U provođenju zacrtanog programa ustaške su vlasti koristile: raseljavanje, pokatoličenje i fizičke likvidacije. Najeklatantniji primjer stradanja Srba u Krajine jesu Garavice kod Bihaća. Ne slažući se i ne odobravajući ustašku zločinačku politiku, već krajem ljeta i u jesen 1941. godine veliki broj bošnjačkog građanstva otvoreno se ogradio od masovnih progona i istrebljenja srpskog i jevrejskog stanovništva Krajine. U prvim danima ustaških hapšenja i deportiranja u logore neki od bošnjačkih autoriteta spašavali su Srbe, Jevreje i Rome. Primjer takve humanosti nalazimo i kod imama iz Stijene kod Cazina Šerifa ef. Bajrića, koji je u Drugom svjetskom ratu spasio pravoslavnu djecu Dragana i Miću Ćulibrka, izdržavajući ih i školujući sa svojim unucima.
Pored najizraženijih pogroma nad srpskim i jevrejskim stanovništvom u Bihaću, Prijedoru, Velikoj Kladuši, ali i mnogim drugim naseljima s područja Suhe Međe, paralelno su se dešavali i zločini nad Bošnjacima Kulen-Vakufa, Bosanskog Petrovca, Ključa, Bosanske Krupe i drugih krajiških mjesta, a koje su u prvoj godini rata sprovodile četničko-ustaničke čete. Najveća stradanja pretrpjelo je bošnjačko stanovništvo Kulen-Vakufa i Ljutočke doline, potom Bosanskog Petrovca, Ključa i Sanskog Mosta.
Kao reakcija na zločinačke postupke ustaških vlasti prema Srbima, Jevrejima, Romima i Bošnjacima, dolazi do prvih oblika otpora nasilju među krajiškim stanovništvom, što će svoj epilog imati u antifašističkom narodnooslobodilačkom pokretu koji je svoje duboke korijene imao u Bihaću i okolini. Sve je počelo prvim ustankom srpskog naroda, koji se desio 27. jula 1941. godine na Oštrelju pored Drvara i koji je kasnije zahvatio mnoga krajiška i bosanskohercegovačka mjesta. U početku ustanka prostor Bihaćke krajine bio je u nadležnosti Glavnog štaba Hrvatske. Nakon savjetovanja u Stolicama u Srbiji 26. augusta 1941. godine, dotadašnji gerilci mijenjaju naziv u partizane i pod vodstvom Komunističke partije i njenih terenskih političkih aktivista i komesara formiraju partizanski pokret. Pokušaji otpora praćeni su ustaškim odmazdama širom Krajine, tako da je veliki broj protivnika nove vlasti završio u logoru Jasenovac, gdje je većina njih na najsvirepiji način ubijena.
U podizanju ustanka protiv ustaških vlasti i u Bihaćkoj krajini važnu ulogu odigrali su članovi Komunističke partije, ali i drugi istaknuti građani koji se nisu slagali s postupcima nove vlasti i koji su reagirali na zločine nad srpskim, a nerijetko i nad bošnjačkim stanovništvom. Među takvima su bili i Nurija Pozderac, predratni poslanik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije, potom mnogi imami, sveštenici i učitelji.
S druge strane, na zločine nad bošnjačkim stanovništvom Bošnjaci reagiraju formiranjem lokalnih oružanih formacija koje su kasnije prerastale u muslimanske milicije. Jedna od takvih na prostoru Bihaćke krajine bila je i ona Huske Miljkovića, koja je u zenitu svoje snage brojala oko 3.000 boraca. Pokret otpora protiv okupatorske vojske već krajem 1941. godine prerasta u snažan antifašistički narodnooslobodilački pokret čiji će nastanak i razvoj još od 1942. godine biti uveliko povezan s Bihaćkom krajinom i njenim stanovništvom, kao i nekim od njenih vrlo istaknutih ljudi iz vojnih, političkih, kulturnih i vjerskih krugova.
POZORNICA VAŽNIH ANTIFAŠISTIČKIH DOGAĐAJA
Antifašističko opredjeljenje Bihaćke krajine u toku Drugog svjetskog rata najbolje se ogleda u događajima i ličnostima koji su utjecali na razvoj i jačanje antifašističkog pokreta, ali i na njegovo proširenje na ostale dijelove Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Nakon Operacije “Užice”, “Igmanskog marša” i Bitke na Kozari, Vrhovni štab NOP-a odlučuje da težište narodnooslobodilačke borbe prenese na Krajinu, kao najpogodniju oblast za daljnji razvoj borbe i stvaranje i jačanje novih partizanskih jedinica. Omasovljavanjem narodnooslobodilačkog pokreta u toku 1942. godine dolazi do oslobađanja velikog dijela dotad okupirane teritorije. Najveći dio naselja i gradova Bihaćke krajine ušao je u sastav Bihaćke republike, najveće slobodne teritorije na prostoru tada okupirane Evrope, a koja je egzistirala od početka maja 1942. do početka januara 1943. godine. Među prvim oslobođenim krajiškim mjestima bili su Drvar i Bosanski Petrovac, koji je postao središte slobodne teritorije sve do oslobođenja Bihaća 4. novembra 1942. godine. Oslobađanjem Bosanskog Petrovca Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske smjestio se u vagone voza na Oštrelju. U toku ljeta i jeseni 1942. godine otpočelo je masovnije pristupanje naroda Bihaćke krajine oružanoj borbi protiv okupatora i njegovih pomagača. Početkom novembra 1942. godine uslijedilo je oslobađanje Bosanske Krupe (5. 11), Cazina (6. 11) i Bužima (7. 11). Bila je ovo uvertira u Prvo zasjedanje AVNOJ-a, ključni vojno-politički događaj od početka narodnooslobodilačkog rata, a koji je održan u Bihaću u noći između 26. i 27. novembra 1942. godine. Nakon početnih kolebanja, u toku 1942. godine sve veći broj krajiških Bošnjaka pridružuje se partizanima. Presudnu ulogu u tome odigrao je i Nurija Pozderac, koji je, odbivši poziv Džafer-bega Kulenovića da uđe u Vladu NDH, jasno stavio do znanja da se ne slaže s politikom okupatora. Dolaskom Josipa Broza Tita u Cazin 22. decembra 1942. godine Pozderac je javno pozvao Bošnjake Krajine da se pridruže partizanskim jedinicama i pomognu u oslobađanju zemlje od okupatora. Taj događaj predstavlja prekretnicu u odnosu krajiških Bošnjaka prema antifašističkoj borbi u Bihaćkoj krajini.
Slamanje Bihaćke republike označilo je ponovnu kontrolu njemačke vojske nad najvećim dijelom Bihaćke krajine. Ono što je u svemu tome bila manje loša opcija po krajiško stanovništvo, a posebno Bošnjake, jeste činjenica da su Bihaćku republiku slomili Nijemci, budući da je to isto imao u planu i Draža Mihajlović, koji je i napisao naredbu svojim četničkim odredima u okolini Kozare, Dinare i Like da se krene u uništenje Bihaćke republike. Da su četničke snage preduhitrile njemačkog okupatora, i da su uspjele u svom naumu, zasigurno bi i razmjere stradanja bošnjačkog stanovništva u Bihaćkoj krajini bile puno veće.
Zbog borbenih dejstava i neprijateljskog bombardiranja većih naselja u toku Drugog svjetskog rata, krajiško stanovništvo doživjelo je velike ljudske i materijalne gubitke. To je posebno bilo izraženo u vrijeme bombardiranja Bihaća, Bosanske Krupe, Bosanskog Petrovca i drugih krajiških gradova 1944. godine. U toku Drugog svjetskog rata članovi partizanskog pokreta s prostora Bihaćke krajine bili su dijelom nekoliko brigada, od kojih su mnoge u svom nazivu nosile epitet krajiška. Među brojnim borbenim dejstvima valja istaći i dvije velike neprijateljske ofanzive u kojima su otpor pružali i krajiški partizanski odredi. Jedna je Bitka na Kozari iz juna i jula 1942. godine, a druga Desant na Drvar s kraja juna i početka jula 1944. godine. U daljnjem toku rata većina partizanskih borbi protiv neprijateljskih snaga vodila se u centralnoj i jugoistočnoj Bosni, a u kojima su sudjelovali i partizanski borci iz Bihaćke krajine. Kako je rat odmicao, broj pristalica antifašističke borbe bivao je sve veći, a veliki broj Krajišnika položio je svoje živote boreći se protiv fašističkog okupatora. Kao najpoznatiji među svima njima svakako je Nurija Pozderac, potpredsjednik AVNOJ-a i narodni heroj koji je 8. juna 1943. godine zadobio smrtne rane na Vučevu iznad Sutjeske prilikom njemačkog bombardiranja partizanskih jedinica u sklopu Pete neprijateljske ofanzive.
Pored Prvog zasjedanja AVNOJ-a, na području Bihaćke krajine u toku Drugog svjetskog rata održano je još nekoliko značajnih političkih i društvenih događaja. Bosanski Petrovac bio je domaćin Prvom kongresu ljekara partizana 25. i 26. septembra 1942, te Prvoj zemaljskoj konferenciji Antifašističkog fronta žena od 5. do 8. decembra 1942. godine. Prvi kongres Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije također je održan u Bihaću 27. decembra 1942. godine, u istom prostoru gdje i Prvo zasjedanje AVNOJ-a. Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je u Sanskom Mostu od 30. juna do 2. jula 1944. godine. Na tom zasjedanju 1. jula 1944. godine donesena je deklaracija o pravima građana u Bosni i Hercegovini. Polovinom marta 1944. godine u Maloj Kladuši održana je konferencija hodža Cazinske krajine, kojoj su prisustvovala 34 imama i na kojoj je usvojen proglas Ilmije Bosanske krajine.
Među brojnim ličnostima koje su obilježile antifašističku borbu u Bihaćkoj krajini ne bi se smjelo zaboraviti narodne heroje poput Ante Rukavine iz Bihaća, Avde Ćuka iz Bosanske Krupe, Davida Pajića iz Bosanskog Novog, Đure Pećanca iz Bosanskog Petrovca, Velimira Stojinića iz Bužima, Nurije Pozderca iz Cazina, Marije Bursać iz Drvara, Rada Jovanića iz Ključa, Mladena Stojanovića iz Prijedora, Veljka Miljevića iz Sanskog Mosta, Ibrahima Mržljaka iz Velike Kladuše... Od nekoliko desetaka ordena narodnog heroja u cijeloj Bihaćkoj krajini, više od 30 priznanja dobili su borci porijeklom iz Bosanskog Petrovca i Drvara. Pored narodnih heroja, valja istaći još neke istaknute antifašiste, poput generala Hamdije Omanovića iz Cazina, književnika Skendera Kulenovića, vijećnika AVNOJ-a Sime Bjelajca i Svetozara Vejinovića, vijećnika ZAVNOBiH-a Mahmuta Zulića Adže iz Todorova kod Velike Kladuše, potom učitelja Envera Mustafića iz Bužima, te imame Smaila ef. Buljubašića iz Vrnograča, Sulejmana ef. Topića iz Velike Kladuše, Ubejida ef. Mujagića iz Pećigrada, Abdurahmana Omanovića iz Šturlića i Alija Rizaha ef. Harčevića iz Bužima.
MUSLIMANSKA MILICIJA HUSKE MILJKOVIĆA
Važna vojna i politička ličnost u Bihaćkoj krajini u toku Drugog svjetskog rata bio je i Huska Miljković. Bez obzira na to što se njegova uloga može različito tumačiti, imajući u vidu saradnju sa skoro svim vojnim formacijama osim s četnicima, nesporne su njegove zasluge u zaštiti bošnjačkog stanovništva od četničkih pokolja u Sjeverozapadnoj Bosni, a kakvi su se dešavali u Kulen-Vakufu, Bosanskom Petrovcu, Višegradu, Foči, Goraždu, Čajniču, Nevesinju i sl., sve do snaženja partizanskog narodnooslobodilačkog pokreta. Iako je još od 1938. godine pristupio Komunističkoj partiji, Huska je u toku Drugog svjetskog rata sve do pogibije nekoliko puta pristupao partizanima i istupao iz njihovih redova, odabirući vlastiti vojni i politički pravac. Dogovore s Nijemcima i ustašama iskoristio je za naoružavanje svoje milicije, a odmah nakon toga izigravao sve dogovore. Velika popularnost među vojnicima sve vrijeme mu je otvarala vrata prema partizanskom pokretu, što je u više navrata koristio, ali i zloupotrebljavao. U vrijeme njemačke operacije “Weiss” ili Četvrte neprijateljske ofanzive s početka 1943. godine s 25 Kladuščana vratio se iz Glamoča u Veliku Kladušu, pravdajući se time da domaći vojnici ne trebaju napuštati zavičaj, već da moraju ostati u Cazinskoj krajini i braniti svoj kućni prag. Za taj čin optužen je za dezerterstvo i zatvorsku kaznu, nakon čega je još jednom istupio iz partizana. Njegova popularnost u narodu i vojsci bila je uzrokom čestih trzavica na relaciji s Hamdijom Omanovićem i Hakijom Pozdercem, a koje najbolje ilustrira Huskino pismo upućeno Jovici Lončaru od 29. decembra 1943. godine, u kojem stoji: “Ja nisam plaćenik ni sluga okupatora, nego sin našeg naroda (...). Dolazi do borbe iz dana u dan sa partizanima (...), nije mi to drago, ali je to meni nametnuto. Vi ste dozvolili da klika Hamdije Omanovića stvara odred Cazinski uz pomoć Banije (...). Ako vi rat budete sa mnom tražili, vi ćete zaboraviti ustaše i Nijemce.”
Posljednji Huskin prelazak u partizane u januaru 1944. godine, nakon čega je imenovan za komandanta Unske operativne grupe 4. februara 1944. godine, bio je ustvari i početak kraja njegovom manevriranju. Ustaše su ga proglasile izdajnikom dok mu rukovodstvo partizanskog pokreta više nije vjerovalo. Sve to vodilo je njegovoj daljoj kompromitaciji unutar partizanskih redova, a na koncu i vrlo kontroverznom ubistvu 27. aprila 1944. godine. Ako bi se u najkraćem tragalo za suštinskim značajem Huskinog političkog i vojnog djelovanja u toku Drugog svjetskog rata, onda bi se ono najlakše moglo razumjeti iz rečenice koju je često izgovarao: “Ja hoću da spasim ljude, a ko bude kriv, neka odgovara za svoja djela!”
Braćo muslimani!
Provalom okupatora u našu zemlju nastupili su za nas muslimane najcrnji dani u našoj povijesti. Njemački okupator i ustaše uspjeli su pomoću Džafera Kulenovića, Hakije Hadžića, Ademage Mešića, Šuljka i drugih da jedan dio muslimana pošalje u Hitlerovu i ustašku vojsku. I dok su oni ginuli za džahilsku stvar Hitlera, švapske snage – krvožedni četnici klali su muslimane kao janjce na kućnom pragu... Mi, Ilmija Bosanske Krajine, živeći ranije pod okupatorskom vlašću, a sada na oslobođenoj teritoriji, uvjerili smo se ko nam je prijatelj, a ko neprijatelj.
Jedini naš prijatelj, zaštitnik i spasilac koji nam je u teškim danima pružio bratsku ruku i pokazao put spasa je Narodnooslobodilački pokret sa svojom slavnom Narodnooslobodilačkom vojskom. Borci te narodne vojske, nemilosrdno uništavajući okupatora i njegove sluge četnike i ustaše, borili su se i bore se i za spas muslimana, čuvaju i štite naša ognjišta, žene, djecu.
Zahvaljujući golemim naporima i žrtvama najboljih sinova svih naroda Jugoslavije, udareni su temelji Federalnoj jedinici, slobodnoj Bosni i Hercegovini, u kojoj ćemo mi muslimani, zajedno sa braćom Srbima i Hrvatima, uživati jednaka prava i imati slobodan ekonomski i kulturni razvitak... Naša vjera, uzvišeni islam, nalaže nam da se borimo protiv zatirača slobode, din-dušmana, Švaba, četnika i ustaša. Oni koji polože svoj život u toj svetoj borbi biće šehiti.
Švabama, ustašama i četnicima gori tlo pod nogama. Nije daleko dan slobode i pobjede. Zadnji je čas da oni muslimani koji su zakasnili u izgradnji naše slobodne domovine listom pređu na stranu Narodnooslobodilačkog pokreta i u redove NOV. U ovim odlučnim časovima ostati po strani grijeh je po islam i zločin prema svom narodu. Pozivamo svu Ilmiju Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Makedonije i Crne Gore da se priključi Narodnooslobodilačkom pokretu.
U životnom interesu, radi očuvanja islama, spasa naših sela i gradova, našeg sibjana i jetima, dužnost je svakog muslimana da krene putem zajedničke oružane borbe s braćom Srbima i Hrvatima protiv zajedničkih neprijatelja, Švaba, četnika i ustaša.
Stupajte odmah smjelo i neustrašivo pod bajrak Narodnooslobodilačke vojske, kojom rukovodi proslavljeni narodni vođa, najviši zaštitnik nas muslimana, Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito.
Smrt fašizmu – Sloboda narodu.
Uz bratski selam.
(Isječak iz proglasa Ilmije Bosanske krajine s konferencije imama u Velikoj Kladuši iz marta 1944. godine)
Deklaracija o pravima građana
“U plamenu pravednog oslobodilačkog rata iskiva se bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata i time se udara siguran temelj slobodne i zbratimljene BiH, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji. Prvi put u historiji Srbi, Muslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine, ujedinjeni u Narodno-oslobodilačkom pokretu, stupili su na isti put, počeli da izgrađuju svoj zajednički dom, u čije su temelje uzidane kosti njihovih najboljih sinova. Prvi put u historiji oni su postali kovači svoje sudbine, čvrsto riješeni da jednom zauvijek sahrane vijekovnu mračnu i tešku prošlost i da izgrade državnu zajednicu u kojoj će živjeti u ravnopravnosti, slobodi, miru i blagostanju.”
Oličena u narodnooslobodilačkim odborima i ZAVNOBiH-u, Deklaracija zajamčuje: “Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; Slobodu vjeroispovijesti i savjesti kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; Slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe; Ličnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; Ravnopravnost žena sa muškarcima, kako u političkom životu zemlje, tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; Izborno pravo u demokratskoj Bosni i Hercegovini birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu opšteg, jednakog i neposrednog prava glasa; Aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki građanin i građanka koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona; Borci narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije imaju to pravo bez obzira na godine starosti; Svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti; Niko ne može biti osuđen bez prethodnog sudskog postupka.”
(Deklaracija o pravima građana u BiH s II zasjedanja ZAVNOBIH-a u Sanskom Mostu od 1. jula 1944. godine)