Vidio sam nedavno tu ženu. Podsjetila me na nešto nelijepo, prohujalo, u zaborav potisnuto. Prošla je pored mene bez pozdrava, oborene glave. Od stida? Sumnjam. Osobe poput nje takvo osjećanje ne poznaju. Ili ne priznaju, svejedno. Ali nejse. Evo priče o tome.

Prije desetak godina, početkom januara, izborna je godina bila, a što je, opet, za ostatak priče ključno, vraćajući se odnekud kući, u jednoj od mahalskih avlija ugledah dragu mi komšinicu M., pa je ljubazno pozdravih, ona još ljubaznije otpozdravi i zamoli me da sačekam. Veli, želi mi nešto reći.

– Vidi – reče – jedno udruženje dijeli pakete pomoći penzionerima starijim od šezdeset pet godina. Ti, vjerujem, znaš da moja kćerka radi u tom udruženju. Dakle, zamolila me je da te o tome obavijestim i da ličnu kartu tvoje majke doneseš meni. Potrebni su mi samo osnovni podaci, a ličnu kartu vraćam ti odmah. Može?

– Oprosti, ali nije mi poznato gdje tvoja kćerka radi. Koje je to udruženje?

Kad je rekla, refleksno napravih korak unazad. No kako joj, iz poštovanja i uvjeren da pojma nema u šta ju je kćerka upetljala, nisam mogao reći šta zaista mislim o tom udruženju, pokušao sam na lijep način iščupati se iz neugodne situacije. Učtivo sam odbio njenu ponudu, dodao da majka i ja živimo sasvim pristojno, da nam, Bogu hvala, takva vrsta pomoći nije nužna te sugerirao da njena kćerka taj paket dostavi nekom kome je životno potreban.

– Sine, molim te, nemoj me odbijati! Ti znaš koliko te volim, kao rođeno dijete, a mojoj je kćeri, za njen posao i dalje napredovanje, podjela tih paketa jako bitna – reče nepromišljeno i meni bi jasno da sam pogriješio, da M. zna u šta ju je kćerka upetljala i da je, želim vjerovati nevoljko, eto, pristala biti njen mahalski "operativac".

– Dobro. Donijet ću ti ličnu kartu – rekoh suho.

Ulazim u kuću. Ostarjeloj i nagluhoj majci, iz trećeg pokušaja i uz mnogo vike, uspio sam pojasniti o čemu se radi: ko, kakav i s kojim ciljem dijeli tu pomoć, uvjeravajući je da bi paket ipak trebala uzeti.

– Čuj ovo!? Sad pričaš jedno, sad drugo! Šta je s tobom?! Ma, ni govora! Od takvih mi ni orah ne treba! Teška je to prevara!

– Jesi li ti dobra s M.?

– Jesam.

– Misliš li da ona od svega ovog ima neku korist?

– Ma kakvi. Ona njena luda kćerka ju je u to uvalila.

– I šta sad da kažem M.? Da joj ne daš ličnu kartu!? Hoće li je to obradovati?

– Dobro, dobro, shvatila sam. Odnesi joj.

Nedugo potom, opet u povratku kući odnekud, u dnevnoj sobi ugledao sam neotvoren paket i neraspoloženo majčino lice.

– Nisi ga htjela otvoriti!?

– Nisam. Čekam tebe da vidimo šta ćemo s njim.

– Pa šta ćemo?

– Odnesi ga sutra B. Ona će se sigurno obradovati, a nama će, nadam se, biti upisano dobro djelo.

Tako je i bilo i tu se priča privremeno zaustavlja, a (očekivani) nastavak će uslijediti početkom jeseni.

Helem, krajem septembra ili početkom oktobra, pred izbore, javila mi se A., "humanitarka", M. kćerka.

– Je li Sadik?

– Da.

– Ovdje A., tvoja nekadašnja komšinica. Kako si?

– Dobro, hvala. Kojim dobrom?

– Za koga ćeš glasati – odvali k’o iz topa, ali nisam bio iznenađen, znam s kim pričam.

– To je sve?

– Kako to misliš? Ne razumijem!

– Pojasnit ću ti. Takvo je pitanje neumjesno.

– Zašto? Šta sam pogrešno rekla? Zapravo, želim ti dobro! Želim da glasaš za pravu osobu, za osobu koja će nam donijeti dobro!

– Ta prava osoba je, pretpostavljam, tvoj šef. Griješim li?

– Ne, ne griješiš! Zato sam ti se i javila! Njemu ćeš dati glas, a i tvoja majka!

– Zašto bismo to uradili?

– Kako zašto?! Pa, pomogli smo vam! Dobili ste paket i red bi bio da nam uzvratite!

– Vidi, da skratim! To što radiš je nezakonito, kažnjivo. A nisi ni bogzna kakve pameti. Reći ću ti i zašto. Zbog prirode posla, jako sam oprezan. Snimam svaki poziv s nepoznatog broja. I ovaj je razgovor snimljen. Dakle, sve što si rekla, a rekla si svašta, snimljeno je. Iz ovih stopa idem da te prijavim. Dat ću im snimak ovog razgovora i službeni broj telefona s kojeg si zvala, pa ti vidi šta ćeš i kako ćeš.

Naravno, nisam ništa snimio niti je prijavio. No kako je munjevito prekinula vezu, vjerovatno je, sva usplahirena, osjetila iznenadne stomačne tegobe i hitro skoknula do toaleta.

Rekoh, vidio sam je nedavno. Sjedio sam s rođakom u avliji, za stolom ispod stabla stare jabuke. Parkirala je automobil ponad moje kuće i prošla pored nas bez pozdrava.

– Ova žena nije tačna. Lujka. Da je lujka samo sebi, pa hajde de, ni po jada, ali ovako… – reče tiho.

Šutim. Nije se imalo šta reći.

– Pa, dokle – ipak izustih.

On me pogleda kratko, prodorno i ne reče ništa. A sve mi je rekao.