Merima Bostandžić iz Tuzle i prije ljekarske dijagnoze bila je sigurna da njen sin Ado, tada dječak predškolskog uzrasta, ima autizam. Dijagnoza je poslije samo potvrdila strahove da će se razvoj i svakodnevica njenog sina značajno razlikovati od života njegovih vršnjaka.

“Prva sam posumnjala na autizam i to zahvaljujući filmu Kišni čovjek, a kasnije sam i čitala o ovom stanju, tako da sam prepoznala dosta stereotipa u ponašanju. Ado je dijagnozu dobio u petoj godini, što sam ja relativno lakše podnijela u odnosu na oca, koji to i dan-danas teško prihvata. Ja već 15 godina ne radim i stalno sam uz njega. U pogledu rehabilitacije, išli smo u nevladine organizacije, ali to nije rješenje. Da bi se dobili dobri i odgovarajući rezultati, vrijeme igra značajnu ulogu, kao i sistemski i rad u kontinuitetu”, navodi Bostandžić.

Osim nje, u Udruženju roditelja djece sa autizmom (URDOSA) iz Tuzle još 80 porodica nada se da bi pitanje rehabilitacije djece i osoba s autizmom uskoro moglo biti riješeno ukoliko se na nivou Tuzlanskog kantona donese zakon o osnivanju Javne ustanove Centar za djecu sa autizmom.

Iako je objekt budućeg centra izgrađen prije izvjesnog vremena u tuzlanskom naselju Bukinje, zbog proceduralnih i administrativnih okolnosti, Centar za autizam još nije osnovan i nije počeo s radom. Roditelji djece s autizmom za to se zalažu od 2008. godine, a osnivanjem centra, koji bi bio prva ustanova ovakvog tipa u Bosni i Hercegovini, država bi u većem obimu preuzela brigu o rehabilitaciji polaznika.

“Svjesni smo činjenice da i u oblasti zdravstva, obrazovanja i socijalne zaštite ova populacija trpi velike nedostatke i jedini pravi put jeste osnivanje javne ustanove koja će im pružiti adekvatnu rehabilitaciju i realizovanje djelatnosti navedenih u zakonu”, izjavila je Emina Altumbabić, predsjednica URDOSA-e.

Iz Vlade Tuzlanskog kantona poručuju da su uvijek imali razumijevanja za navedenu populaciju, a ministri i premijer Tuzlanskog kantona Irfan Halilagić posjetili su centar povodom Svjetskog dana svjesnosti o autizmu, koji se održava 2. aprila. Halilagić je ovom prilikom najavio da će Vlada TK uskoro pripremiti zakon o osnivanju centra za autizam, koji će proslijediti prema Skupštini TK na usvajanje.

“S resornim ministrom trebamo provjeriti dokle je došla prethodna Vlada. Imamo sve tehničke i materijalne pretpostavke da tome pristupimo. Dosadašnja ulaganja prethodnih saziva vlada, a važno je istaknuti da su svi imali osjećaja za ovu priču kako bismo imali kontinuitet, iznosila su oko 785.000 KM, uz 330.000 KM donatorskih sredstava. U budžetu smo osigurali 500.000 KM, za koje smatramo da je dovoljno da ovaj centar počne s radom”, naveo je Halilagić.

U međuvremenu, i porodica Džibrić iz Lukavca svakodnevno se suočava s različitim situacijama koje se pojavljuju u vezi sa sinom Mirzom (27), koji također ima dijagnozu autizma. Najveći im je problem pronalazak adekvatne osobe koja će biti s Mirzom dok su roditelji na poslu.

“Prošli smo veliku borbu od postavljanja same dijagnoze, kada je sin imao četiri godine, i bila je to teška i bolna istina s kojom smo se morali suočiti, posebno kada vam u inostranstvu kažu da dijete morate rehabilitirati u svojoj državi, u ustanovi koja ne postoji. Supruga i ja smo visokoobrazovani i zaposleni i moramo naći osobu koja će biti s djetetom kojem je skrb potrebna 24 sata. Ovisno o stepenu inteligencije djeteta i problema koje nosi autizam, vidite da nisu sva ta djeca ili osobe isti, a vrlo često oni ispoljavaju agresivnost, autoagresivnost, određene neobične oblike ponašanja kada se nalaze u susretu s novim predmetima, stvarima ili novim osobama. Kompletna porodica mora se posvetiti autističnoj osobi, a pri tome obično nema pomoć od rodbine, jer je uglavnom svako zaokupljen svojim problemima. Uz to se javljaju i socijalni problemi jer mnogi roditelji moraju biti uz svoje dijete i ne mogu raditi pa samim time nisu u mogućnosti ostvarivati prihode”, pojašnjava Muhidin Džibrić, Mirzin otac.

Džibrić navodi da dio rehabilitacije osobe s autizmom prolaze u odjeljenju pri Zavodu za odgoj i obrazovanje djece sa smetnjama u razvoju, koje je i Mirza pohađao do unazad pet godina.

“Zbog njegovog uzrasta i ponašanja, smatrao sam da više nije prikladno da ide u Zavod, iako oni tamo imaju i produženi boravak i dobre uslove, ali moj Mirza je sada već osoba i mi sve nade polažemo u osnivanje centra, kao multidisciplinarne ustanove, u kojoj će naša djeca imati kompletnu njegu. Inače, moj sin i dalje nije samostalan što se tiče higijene, oblačenja i hranjenja i ne očekujemo da će to moći sam raditi. Mi to uvijek radimo umjesto njega”, rekao je Džibrić.

Nade da će centar uskoro početi s radom gaji i Adina majka Merima, koja napominje da Ado već godinu dana nema nikakvu rehabilitaciju.

“Moje je dijete vrlo komunikativno i verbalno i skoro je potpuno funkcionalan, ali problem je što on već godinu sjedi u kući. Nadamo se da će Vlada TK ovo proglasiti javnom ustanovom kako bi djeca što prije dobila pravu rehabilitaciju i kako bi se, vođeni našim primjerom, i roditelji u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine organizovali”, navela je Bostandžić, podsjećajući da je ogromne napore u osnivanje centra ulagao rahmetli Meho Sadiković, prethodni predsjednik URDOSA-e, bez čijeg zalaganja desetine porodica danas ne bi bile na korak od sistemske rehabilitacije djece i osoba s autizmom.