Ono jutro kada je Donald Trump pobijedio na izborima, legendarna novinarka Oriana Fallaci (Firenca, Italija, 1929.-2006.) probudila bi se užasnuta. “Dobro je poznavala Trumpa, kao i svi Njujorčani, i mrzila ga je. Smatrala ga je grubim i vulgarnim tipom. Da je bila živa, mislim da bi danas pakovala kofere jer bi je previše boljelo da vidi u kojem smjeru je krenula država”, priča Edoardo Perazzi, njezin nećak i nasljednik.

Slučajno smo o tome razgovarali odmah nakon pobjede republikanaca, ali činilo se da je potrebno progovoriti o tome budući da je Fallaci živjela u New Yorku od 1960-ih do svoje smrti 2006. godine, a ako je njena karijera bila uspješna, zahvalila je tome dijelom Sjedinjenim Državama. "Doselila se tamo tražeći slobodu za koju je smatrala da joj Italija ne nudi, posebno s profesionalnog gledišta, ali znala je da je to mjesto puno kontradikcija. Danas bi sigurno naglasila da je Trump dva puta pobijedio protiv dvije žene. Sloboda i jednakost žena bila je jedna od njezinih velikih briga i ovi izbori bi je jako iritirali", kaže Perazzi u članku koji objavljuje El Pais.

Dovoljno je samo pogledati njene knjige da bi se prepoznala ova predanost: u El sexo inútil, putovanju-odjavljivanju stanja žena u različitim zemljama, objavljenom 1961. godine, novinarka je napisala frazu koju gotovo polovina čovječanstva još uvijek ne prihvaća: “Najveća revolucija u jednoj zemlji je ona koja promijeni žene i njihov način života. Ne možete napraviti revoluciju bez žena.”

Njene hronike i intervjui, objavljeni u medijima diljem svijeta, proučavaju se na studijama novinarstva, a njene se knjige, od kojih je prodano u više od 20 miliona primjeraka, nastavljaju reizdavati.

Italija se sljedeće godine priprema za proslavu 50. godišnjice objavljivanja Pisma nerođenom djetetu, svjetskog bestselera koji sažima ženske (univerzalne) dvojbe o pobačaju. U posljednje vrijeme pro-life grupe pokušavaju se poistovjetiti s knjigom protiv pobačaja zbog otvorenog kraja, iako tekst, intiman i iskren, čvrsto brani pravo žene na izbor. Društvenim mrežama i danas kruže njene vrlo aktuelne izjave u kojima kritikuje što žene ne smiju o tome odlučivati, bez paternalizma.

Osim toga, serija Miss Fallaci, nedavno predstavljena na Rimskom filmskom festivalu, takođe će biti prikazana u Italiji 2025. godine. Fokusirajući se na njene početke kao reporterke za talijanski časopis El Europeo, to je malo poznato razdoblje njezina života, pokriva i njeno putovanje u Mađarsku nakon ruske invazije, gdje se prvi put pojavluje buduća ratna hroničarka  i njene prve korake u Hollywoodu.

Tamo je već pokazala svoj talent, pišući, naprimjer, profil Marilyn Monroe, u kojem je ispričala svoje neuspješne pokušaje intervjuiranja glumice. Time je bila desetljeće ispred slavnog „Sinatra je prehlađen“ Gay Talesea, portreta pjevača napisanog bez razgovora s protagonistom. “Njena smjelost i odvažnost, te njen talenat za pero, miješanje iskrenosti i ironije, doveli su je do toga da u Hollywoodu izgradi čvrsta prijateljstva koja je zadržala do kraja života, iako je stekla i neprijatelje jer je bila direktna i iskrena a to ne prolazi uvijek dobro, pogotovo među moćnima", kaže Perazzi.

Gospođica Fallaci, kako su je zvali u Italiji, probila je sve granice u vrijeme kada u novinskim redakcijama gotovo da nije bilo žena. Postala je bliska prijateljica s osobama poput Orsona Wellesa, iako je jedva govorila engleski. Promijenila je način izvještavanja o ratovima, koji su do tada pratili samo muški novinari, i pratila je vijesti do te mjere da je zamalo bila ubijena u masakru u Tlatelolcu u Meksiku 1968. “Unatoč tvrdoglavosti i pretjeranoj reakciji, bila je izraziti perfekcionista, znala je slušati i zato je znala promijeniti mišljenje kad se suočila sa stvarnošću. Tjerala je Kissingera da drhti svojim pitanjima o Vijetnamu, ali kad je vlastitim očima vidjela zlodjela Vijetkonga, osudila ih je i zbog toga izgubila, naprimjer, prijateljstvo s Jane Fondom, koja joj nikad nije oprostila što je progovorila loše o strani koju su podržavali svi oni koji su se protivili Vijetnamskom ratu”, kaže Perazzi.

Perazzi ukazuje na aktuelne ratove u Gazi i Libanu. “Pokrivala je sukob između Palestine i Izraela, a bila je i u Libanu. Bila je sposobna oštro napasti Izrael, ali i Jasera Arafata. No, sigurna sam da bi danas osudila masakr koji je Izrael počinio u Gazi jer nikada nije tolerirala zloupotrebu vlasti i Oriani bi bilo teško opravdati smrt hiljada civila. U talijanskom otporu učestvovala je kao tinejdžerka. Znala je šta je rat”, kaže.

Fallaci je radila u zlatnom dobu novinarstva, kada širenje lažnih vijesti još nije bilo vijest. "Srećom, Oriana to nije morala proživjeti", kaže njezin nećak. “Ona, koja je mjesecima pripremala intervju kako je niko ne bi optužio da je pogriješila ili da je nešto krivo napisala, umrla bi gledajući lavinu gluposti na društvenim mrežama i u medijima.”

Njen intervju s etiopskim kraljem Haileom Selassieom izazvao je diplomatski sukob između Italije i Etiopije, onaj državnog sekretara Henryja Kissingera natjerao je Nixona da s njom mjesecima prestane razgovarati, njen intervju s Homeinijem otkrio je pravu prirodu iranske revolucije... Politička historija 1960-ih i 1970-ih može se ispričati kroz njezine intervjue. Osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, pak, uspješno se posvetila knjigama.

Međutim, nakon napada 11. septembra, njena izvanredna karijera zasjenjena je njenom oštrom reakcijom protiv islamskog ekstremizma. “Ono što je napisala nakon napada srušilo je mit, ali je također bila žrtva instrumentalizacije koju je od nje napravila desnica. Ne možete čitati Orianu izvan konteksta, ne možete sažeti njezine riječi u tweet”, objašnjava Perazzi. “Ona je kritikovala islamski ekstremizam puno prije 11. septembra. Bila je za integraciju, ali protiv prihvaćanja onog dijela muslimanske kulture – poligamije, žena u burki – koji umanjuje slobode zapadnih demokratija. Njena reakcija na 11. septembar bila je, prije svega, kritika Evrope. Ali nikada ne bi željela vidjeti kako Italija deportira imigrante u Albaniju, iako Salvini i drugi sada kažu da bi."

Međutim, teško je ne iznenaditi se frazama poput “Muslimani se razmnožavaju kao štakori” ili “Šta stoji iza muslimanske kulture? Ništa. Vidim samo Muhameda i njegov Kur'an”, iz njene knjige Ponos i bijes (2002.), za koju joj je suđeno u Francuskoj, gdje je oslobođena, te u Švicarskoj, gdje je osuđena za ksenofobiju.