Historija, kao učiteljica znanja, ima čudnu “moć” da ciklično u određenim vremenskim rasponima ponavlja procese. Ove godine obilježili smo tridesetu godišnjicu nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine i početka Agresije, a naredne godine bit će trideseta godišnjica od Bošnjačkog sabora i povratka nacionalnog imena.

Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine Bošnjaci, odnosno najjača bošnjačka stranka SDA, izgubila je u mnogim općinama s mješovitom populacijom iako su Bošnjaci ondje bili većina. Na tu historijsku činjenicu moramo se podsjetiti kako bismo razumjeli aktuelne ideološke procese u kojima danas nalazimo. Naime HDZ BiH pobijedio je u više općina u kojima Hrvati nisu bili apsolutna većina, ali jesu bili homogeni (Stolac, Mostar, Bugojno, Jajce, Fojnica, Derventa, Modriča, Žepče...).

NOVO VRIJEME TRAŽI DRUGAČIJE ODGOVORE

Iako je SDA na čelu s prvim predsjednikom Predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem izborila i sačuvala nezavisnost i cjelovitost naše domovine za samo pet godina, na parlamentarnim izborima 2000. godine izgubila je od Alijanse za promjene, koju je činilo deset stranaka. Njima je tada izbornu kampanju obavila Međunarodna zajednica. Oni malo stariji pamte patetičnu izbornu pjesmu “Zgrabi svoju sreću” koju izvode Irena iz Konjica, Marija iz Banja Luke i Sanja iz Novog Travnika. Kao i na prošlim lokalnim izborima stvarana je referendumska atmosfera za ili protiv SDA. Iz teksta spomenute pjesme jasno se nazire takva poruka: “Zašto uvijek istu pjesmu sviraš kad možeš da biraš.” Bila je to predizborna pjesma čije je snimanje finansirala Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini, a s ciljem podsticanja glasača, prije svega mladih, da glasaju za promjene, drugačiju politiku, ideje u kojima nema nacionalnih podjela. Ta utopija trajala je samo dvije godine, a Alijansa za promjene dobila je karakter “Alijanse za potjere” zbog izručivanja nekoliko nevinih ljudi u Guantanamo.

U međuvremenu izdašnost NVO sektora kojeg finansiraju vlade i ambasade zapadnih demokratija omogućila je osnivanje niza grupa i stasanje mnogih “umjetnika” koji su svoju karijeru gradili na navodnoj borbi za ljudska prava te usput zaradili mnogo novca. Poraz SDA 2000. godine sličan je Churchillovom porazu na prvim izborima poslije Drugog svjetskog rata. Novo vrijeme tražilo je nove ljude, vještine, odgovore i uspavana SDA bila je kažnjena, ali građani nisu dobili drugačiju i bolju vlast. Dvije godine poslije na novim izborima birači su opet glasali za promjene.

PODJELE KAO POKAZATELJ MANJKA NACIONALNE SVIJESTI

Podjele su usud bošnjačkog naroda i krenule su odmah nakon kraja Agresije. Regionalni animoziteti ponovo su isplivali, što je pokazala žustra diskusija oko zakona o famoznom ponderu. Nažalost, Bošnjaci i dalje nisu uspjeli izgraditi državotvorni odnos prema glavnom gradu.

S druge strane, u politici je konkurencija dobra i potrebna pod uslovom da je korektna. Ali sve stranke koje su nastale iz SDA, ili kao reakcija na (ne)uspješnu politiku SDA, dijelile su i slabile Bošnjake. Međutim, s pojavom NiP-a podjele među Bošnjacima otišle su najdublje i najšire. Konaković je svojim manipulativnim djelovanjem uspio zavesti mnoge Bošnjake, ali i pripadnike drugih naroda po horizontali i vertikali u politici, NVO sektoru, kulturi, sportu i na kraju i u Islamskoj zajednici. Naravno, na njegovo djelovanje nije ostalo imuno ni sarajevsko podzemlje.

NiP-ova uzurpacija Islamske zajednice jasno se obejanila nedavnim napadom na reisa Kavazovića. NiP je od 12. marta 2018. godine, kada je osnovan, uspio podijeliti i oslabiti previše udruženja, džemata, porodica, Bošnjaka u povratničkim sredinama i dijaspori. NiP je političku komunikaciju spustio na neprihvatljivo nizak nivo čime je čak nadmašio i Avaz u “najboljim godinama”.

Kroz djelovanje NiP-a pokazao se niz slabosti Bošnjaka u sredinama u kojima su većina. Naime, u Sarajevu je stasala generacija mladih i uspješnih pojedinaca koji su stjecali NVO iskustvo kroz različita studentska, humanitarna i probošnjačka udruženja. Upravo ta hladovina, zona komfora i samopouzdanje bez pokrića generirali su frustracije tih grupica prema politici (SDA), vjerskim predstavnicima (IZ i njene institucije) te akademskoj zajednici. To su, uglavnom, vrlo uspješni individualci nenaviknuti na timski rad u državnim tijelima, počevši od mjesne zajednice. Grupe su to ljudi koji nemaju znanja o osnovnim nadležnostima državnih organa, a uglavnom nisu bili uključeni ni u rad lokalnih džemata Islamske zajednice, jer su stasali kroz neke “virtualne džemate”. Njih su poveli nezadovoljni i odbjegli članovi SDA, a podršku su im dali i pojedini zaposlenici Islamske zajednice nezadovoljni radom IZ i djelovanjem SDA.

Odlično je to prepoznao Konaković još dok je bio u SDA, kad je obilazio različite “džemate” okupljajući oko sebe udruženja, čiji su članovi kasnije činili nukleus novog političkog subjekta. NiP je dobio veliku podršku “stranog faktora”, što se jasno vidjelo u njihovoj prvoj izbornoj kampanji, u kojoj se započela s promoviranjem otvorene mržnje prema SDA kao ideji, stranci i pokretu.

Njima su se pridružili oni koji su (ne)opravdano nezadovoljni politikom SDA, a najveći dio glasača NiP-a koji je ranije davao glas drugim strankama nasjeo je na Konakovićev populizam. Njegovom uspjehu ključnu prevagu dale su brojne afere, unutrašnji sukobi i neodgovorno ponašanje pojedinih članova SDA, što je bio uvod u nužnu i predugo odgađanu reformu stranke.

PODRŠKA STRANACA I SARADNJA S IDEOLOŠKIM NEISTOMIŠLJENICIMA

Na tom političkom putu NiP-u su saradnju sa stranim centrima moći, sa strankama s kojima imaju potpuno suprotne vrijednosti, halalili mnogi nezadovoljni službenici IZ-a i pojedine selefijske daije. Slično je bilo i u mandatu Alijanse kada su dva istaknuta bošnjačka alima bili u Parlamentu Federacije BiH. Njima se voda u uši definitivno zalila na trećoj paradi i onome što se desilo istog dana, a ovoj dvojici iz Alijanse kada je izručena Alžirska grupa.

NiP je uspio pridobiti i dio sandžačke zajednice u Sarajevu koja je bila pod jakim utjecajem muftije Zukorlića. Ta simbioza postala je kroz koordinirane aktivnosti sve opasnija, jer se obrazac unutarbošnjačkih podjela iz Sandžaka prenio na Sarajevo. Konaković je prepoznao manjak utjecaja SDA u Sandžaku i potencijal “nacionalnih institucija” koje je Zukorlić osnovao u Sarajevu i Novom Pazaru. Muftija Zukorlić izrazito je dobro poznavao misao i djelovanje Alije Izetbegovića i kopirao mnoge njegove izjave, koje su za većinu njegove publiku bile otkrovljenje. Osnivao je institucije koje su trebale biti paralela historijskim nacionalnim institucijama Bošnjaka (Bošnjačka kulturna zajednica, Hajrat, Bošnjačka demokratska zajednica Sandžaka kasnije preimenovana u Stranka pravde i pomirenja zbog saradnje s Beogradom, BANU, SBK, BNF, Matica Bošnjaka).

Saradnja NiP-a i SPP-a zasniva se na principu “historija počinje od nas”, što je pokazala i prošlosedmična posjeta delegacije NiP-a Sandžaku netom nakon otvaranja konzulata Bosne i Hercegovine u Novom Pazaru. Zajedničko ovim institucijama u Sandžaku jeste to što u njihovom radu nema prostora kritiziranju režima u Beogradu, odnosno Vučića, a javno se brani i djelovanje Dritana Abazovića. Zajedničko im je da njihovi rukovodioci ističu da su te institucije nacionalne i nadstranačke, ali jasno je vidljivo ko učestvuje u njima. Oni bi da se mire s Beogradom, ali ne i s Bošnjacima iz drugih političkih opcija i islamskih zajednica.

Konaković je na početku svog mandata predsjedavajućeg Skupštine Kantona Sarajevo preuzeo rizik i izdvojio 60.000 KM za djelovanje BANU, što mu nije halalila inače njemu naklonjena sarajevska FGR. Kasnije će BANU, kroz saradnju s nacionalnim akademijama druga dva naroda, primorati Federalnu vladu preko HDZ BiH da podjednako finansijski podrži rad BANU i Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH. Rad tri “nacionalne akademije” u maju je “opečatio” i Večernji list dodjelom nagrade “Večernjakov pečat”. Na ovaj način NiP kroz podršku Zukorlićevim “nacionalnim institucijama” vrlo uspješno pomaže destruktivne akademske elemente iza kojih stoji dvojac Dodik-Čović.

STVARI SE IPAK MIJENJAJU U POZITIVNOM SMJERU

Mnogo se pozitivnih promjena desilo od lokalnih izbora 2020. godine. SDA se uspjela jednim dijelom reformirati i podmladiti. Mnogi kažu da je to i dalje nedovoljno, pogotovo u Sarajevu, ali to je stalni proces kojeg turbulencije samo ubrzavaju. Na drugoj strani političkog spektra šestorka se prepolovila, a i u onom što je od nje ostalo odavno stvari ne stoje onako kako bi to u “Trojci” htjeli. Najklimavije je u Općini Centar. Razumljivo, jer je tu najviše novca, moći, ali i populizma. Od izabranih načelnika u Kantonu Sarajevo kao najspretniji se pokazao Nermin Muzur. Tanović i Mandić, koji su došli na čelo dvije općine bez političkog i upravljačkog iskustva u javnom sektoru, pokazali su vrlo brzo svoje pravo lice. Građani su to odmah prepoznali, a njihove unutrašnje podjele, prepucavanja i populizam dodatno su doprinijeli gubljenu podrške javnosti.

Iako je “Trojka” nakvasala na jedanaest političkih opcija, njihova podrška kandidaturi Bećirovića ostala je samo na papiru, o čemu svjedoče njegove slabo posjećene šetnje (autogolovi) po bosanskohercegovačkim gradovima.

Sve navedeno ohrabruje one koji vjeruju u to da će Bošnjaci znati poredati prioritete na ovim izborima, da će uočiti razliku između onoga s kojim dijele svoje vrijednosti i historiju i onoga koji je odlučio ostati zarobljen u jugonostalgiji, a Fatihu uči samo u izbornim godinama.