Komandant po zlu čuvenog 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske, Milorad Mišo Pelemiš, poslije teške i duge borbe s opakom bolešću preminuo je u Beogradu.
Milorad Pelemiš rođen je 1964. u selu Pelemiš, kod Šekovića, u Bosni i Hercegovini. Bio je tariji vodnik JNA i pripadnik antiterorističke jedinice Gardijske brigade. Borio se kod Vukovara u agresiji na republiku Hrvatsku. Vratio se u BiH 1992. i osnovao specijalnu jedinicu MUP-a RS. Od oktobra 1994. je bio komandir 10. diverzantskog odreda VRS u činu poručnika.
Ta je jedinica odgovorna za masovna strijeljanja Bošnjaka zarobljenih nakon pada Srebrenice.
Prema tvrdnjama nekadašnjeg vojnog policajca Drinskog korpusa VRS-a, sedam dana poslije pogubljenja na vojnoj farmi Branjevo, nekoliko vojnika Desetog diverzantskog odreda ubija zarobljene muškarce iz Srebrenice u selu Bišina u blizini Šekovića.
Iako je osnovan kao jedinica za izvršavanje zahtjevnih vojnih zadataka, odred je poznat po ubistvu najmanje 800 muškaraca, od dječaka do staraca.
Oni su iz škole u selu Pilica kod Zvornika autobusima prevezeni na Branjevo, te u manjim grupama izvođeni i likvidirani.
“I kad smo došli dolje u koloni, u vrstama su ležali mrtvi. Mi smo došli do ovih pobijenih. Naredili su: ‘Okrenite leđa!’ Mi smo leđa okrenuli. Umjesto ‘pali!’, naređeno je ‘lezi!’. Ali nije ni izrekao, rafali su sasjekli”, ispričao je preživjeli Ahmo Hasić u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) na suđenju Vujadinu Popoviću i ostalima.
Streljački stroj bio je sačinjen od osam vojnika odreda, od kojih su šestorica osuđeni i nisu sporili da su učestvovali u ubistvima.
Prvi je o tim ubistvima progovorio Dražen Erdemović 1996. godine, kada je pred Haškim tribunalom priznao krivicu.
“Osobe iz prvog autobusa su imale povez na očima i bile su im ruke zavezane na leđima. (…) Odveli smo te ljude, ne mogu tačno da kažem, ali mislim 100 do 200 metara od autobusa, i onda nam je bilo naređeno da pucamo u te ljude”, kazao je Erdemović, dodavši da su ljudi iz autobusa izvođeni po grupama i strijeljani.
Erdemović, koji je bio u streljačkom vodu, osuđen je 1998. na pet godina zatvora.
Od autobusa do mjesta egzekucije ljudi su – kako je kazao Franc Kos, bivši komandir Prvog odreda, svjedočeći u svoju korist pred Sudom BiH – išli mirno sa vezanim rukama iza leđa, a neki i s povezom oko očiju.
“Ja sam postavio mitraljez, a Zoran Goronja je stajao pored. On je ispalio deset metaka i onda je pao. Znam da mu je Z1 rekao: ‘Mali, šta čekaš, hajde opleti.’ U drugu grupu zarobljenih rafalno je pucao Z1, i tu je bilo puno ranjenih. Tada je Stanko Kojić rekao: ‘Nemojte tako pucati’, pa je dogovoreno da se u grupe od po deset ljudi ispaljuju kratki rafali”, ispričao je Kos.
Učešće u ubistvima priznao je i Marko Boškić 2010., kada je osuđen na deset godina zatvora.
“Nakon što smo došli na Branjevo, Kos nam je rekao da će zarobljenici biti poredani u kolone i da će im se pucati po jedan metak u potiljak. Kada je došao prvi autobus, vidio sam da je u njemu između 40 i 50 zarobljenika. Vojni policajci su izvodili od osam do deset zarobljenika iz autobusa, a Kos i Brano Gojković su ih odvodili do mjesta gdje su bili strijeljani”, kazao je Boškić.
Deseti diverzantski odred formiran je u oktobru 1994., a prema presudama, vojnici koji su ga činili bili su pažljivo odabrani.
Stavljen je na raspolaganje Mladiću, s kojim su vojnici potpisali ugovor o profesionalnom angažmanu, za koji su bili plaćeni.
Odred se sastojao od dvaju vodova – jednog u Bijeljini, a drugog u selu Dragasevac kod Vlasenice.
Osnovni zadaci odreda bili su prikupljanje obavještajnih podataka, ubacivanje u neprijateljsku pozadinu i izvođenje diverzantskih akcija.
U napad na Srebrenicu u sklopu operacije “Krivaja 95” pripadnici odreda kreću 10. jula 1995. godine.
Dan poslije, u jutarnjim satima ulaze u grad i zatiču civile koji nisu pružali otpor.
Erdemović je u svjedočenju naveo da je komandant Pelemiš naredio vojniku Zoranu zvanom Maljić da ubije 30-godišnjeg civila, što je ovaj i učinio.
“Znam samo da je komandant izdao naređenje da ga ovaj naš zakolje, ubije”, tvrdi Erdemović.
Nakon što je VRS zauzela Srebrenicu, oko 20.000 civila odlazi u Potočare, a među njima su stariji muškarci, žene i djeca.
Najmanje 10.000 vojno sposobnih muškaraca spas je tražilo idući šumama prema Tuzli, koja je bila pod kontrolom Armije BiH.
U Potočarima su muškarci odvojeni od žena i djece, i ubrzo ubijeni.
Dok je kolona muškaraca šumom išla preko Bratunca i Konjević Polja, pripadnici VRS-a su im pravili zasjede i žestoko ih granatirali, a onda postavili ultimatum za predaju.
Nekoliko hiljada ljudi se predalo i držani su zatočeni do pogubljenja.
Zatočenici su držani u različitim objektima, a neki od njih su Osnovna škola “Vuk Karadžić” i gradski stadion u Bratuncu.
Nakrcani u najmanje deset autobusa, muškarci su iz Bratunca 14. jula prevezeni u školu u Pilici, gdje su dva dana po jakim vrućinama držani uz malo hrane i vode, a deset ih je već tada ubijeno.
Ostali su autobusima prevezeni na stratište – na vojnu farmu Branjevo, gdje je bilo i osam vojnika Desetog diverzantskog odreda iz Dragasevca.
Vozeći se u jednom od autobusa, Hasić je čuo rafale koji su dolazili iz pravca farme.
On je opisao kako je polovina muškaraca iz autobusa vođena prema njivi koja se “crnila od mrtvih”.
Nakon što su njih pobili, vratili su se po ostale. Jedan od zarobljenih, prisjetio se Hasić, uzaludno je preklinjao: “Dajte nam vode pa nas možete pobiti.”
Dok su tako dovodili i ubijali muškarce, on se pretvarao da je mrtav.
Kada su rafali prestali, jedan od vojnika je pitao ima li preživjelih, a dvojica su se javila.
“I vojnik je prešao… samo po jedan metak. Gotovo”, kazao je Hasić.
Nakon što je pobjegao, Hasić je danima lutao okolnim šumama.
Ubrzo je ponovo zarobljen i odveden u logor Batković, odakle je izašao krajem 1995. godine.
Pripadnici Desetog diverzantskog odreda su Srebreničane strijeljali i 23. jula 1995. u selu Bišina kod Šekovića, naveo je u iskazu zaštićeni svjedok PW-172 na suđenju Vujadinu Popoviću, nekadašnjem pomoćniku komandanta za bezbjednost Drinskog korpusa VRS-a.
Prema presudi, svjedok PW-172, bivši vojni policajac Drinskog korpusa, i još dvojica ljudi otišli su u zatvor u Sušicu kod Vlasenice po zarobljenike, nakon čega su ih nakrcali u kamion i odvezli u Bišinu.
U putu su im se priključili još jedan kamion i minibus koji je vozio vojnik Drinskog korpusa, a koji je dobio naređenje da na glavnom putu kod sela Dragasevac, gdje je bila komanda jednog voda Desetog diverzantskog odreda, pokupi pet do šest vojnika.
Kolona se zaustavila kod restorana uz glavnu cestu, gdje su bili vojnici. Zaštićeni svjedok PW-172 je rekao da se kod nekih od tih naoružanih vojnika koji su ušli u minibus na uniformama vidjela oznaka Desetog diverzantskog odreda.
U kamione je ukrcano još nekoliko zarobljenika, te su krenuli prema Bišini, a koloni se usput priključio i Popović, koji se vozio u automobilu.
Nakon što su stigli u Bišinu, nedaleko od komande tamošnjeg bataljona, vojnici Desetog diverzantskog odreda su, prema kazivanju svjedoka PW-172, nakon kratkog razgovora s Popovićem otvorili zadnja vrata kamiona i izveli petoricu zarobljenika, te ih odveli 30-ak metara i ubili.
“Ovaj postupak se nastavio istim tempom – zarobljenike su u grupama od po pet ljudi odvodili iz kamiona i vrlo brzo ih strijeljali”, navedeno je u presudi Popoviću.
Prilikom ekshumacije u Bišini 2009., Institut za nestale osobe BiH pronašao je više od 30 posmrtnih ostataka osoba koje su imale poveze preko očiju i ruke vezane žicom, isto kao i ubijeni na farmi Branjevo.
