„U subotnje jutro, 22. 10. 2022. (27. Tišrea 5783.) je u 93. godini na bolji svijet pozvan naš Moris (Davida) Albahari. Porodici, mnogobrojnim prijateljima, komšijama i svima koji su ga voljeli izjavljujemo iskreno saučešće. Tenuhamu min ašamajim im šear avele Cijon vIrušalajim (Neka vas s neba utješe, zajedno sa svima onima koji žale za Cionom i Jerusalimom)“, objavljeno je danas iz sarajevske Jevrejske opštine.

U objavi na njihovoj zvaničnoj facebook stranici stojmi i ovo: „O tome kakav je čika Moco, kako smo ga zvali mi koji smo ga voljeli bio u odnosu s drugima možda najbolje ilustruju ove njegove riječi date u jednom od intervjua: Posebno želim da vrata naše zajednice budu otvorena za sve dobronamjerne sugrađane, bez obzira koje su vjere ili nacije. Uvijek ih dočekujem raširenih ruku u želji da se besmislena mržnja pretvori u ljubav među ljudima. Moj kredo najbolje izražava jedna od divnih izreka iz Pirke avot (izreke otaca) a to je traktat iz Mišne: BUDI POPUT ARONOVlH UČENIKA. LJUBI MIR I STREMI KA MIRU, VOLI LJUDE I PRIBLIŽI IH TORI.“

Moris Albahari bio je važna ličnost u historiji Sarajeva. Bio je pilot, direktor Aerodroma. Njegov je jezik judeoespanol, jezik predaka koji su u Bosnu i Hercegovinu iz Španije, preko Istanbula, stigli oko 1540. godine. “Mislim da danas nema više od 20 ili 30 ljudi na području bivše Jugoslavije kojima je španski maternji jezik“, kaže.

Priča o Albahariju počela je u Sarajevu. U naselju Alifakovac, starom dijelu grada tik uz Vijećnicu. Tu je bila jevrejska zajednica, u čijem je centru bila tvornica čokolade. „Ećam una bombonica para mi“, vikao je sa ostalom djecom dok se igrao ispred tvornice.

Sudbina je htjela da 70 godina nakon što su sarajevski Jevreji odvedeni u logore, tik do Morisove rodne kuće bude smještena Ambasada Španije.

Do prije Drugog svjetskog rata, svaki peti stanovnik Sarajeva govorio je ladino. Jevreja je bilo oko 12 hiljada. U Narodnom pozorištu priređivale su se predstave na ovom jeziku. Jevreji su dali bitan doprinos razvoju različitih grana ladino književnosti.

Sarajka Laura Papo Bohoreta je prva žena koja je pisala drame na ladino jeziku. Međutim, holokaust i istrebljenje bosanskohercegovačkih Jevreja nisu bili samo genocid, već i lingvicid jer je skoro ubijen jedan jezik.

Drugi svjetski rat i holokaust Albaharijeve je zatekao u Drvaru, gdje je Morisov otac držao trgovine. U junu 1941. godine s porodicom je odveden u sabirni logor za Jevreje u Bihaću, iz kojeg su preživjele transportovali stočnim vagonima ka Jasenovca i dalje ka Aušvicu. „Bili smo u transportu, kad me na prijedorskoj stanici, u vozu, ugledao moj profesor muzike, ustaški bojovnik Zvonko Lipovac. Potrčao je vagonu i rekao mi da probušim dasku i bježim. Nisam htio bez roditelja. Spasio je cijelu moju porodicu.“

Moris je ostao sam. Lutajući planinama naišao je na italijanske vojnike. Pokušao je razgovarati sa njima ali ga nisu razumjeli. Tada je progovorio ladino. Pošto je bio sličan talijanskom, shvatili su ko je i šta mu se desilo. Prihvatili su ga i nahranili.

„I danas se sjećam imena. Lino Marchioni. Sa njim sam pričao i on me je spasio. Hranili su me sve dok su bili na tom području“, pričao je Moris. Dvije godine kasnije, kada je već bio u partizanima, gledao je kako se ruši avion i kako piloti skaču padobranom. Bili su Amerikanci. Moris je došao do njih. Pokušao pričati ali nisu shvatili. Tada je opet progovorio ladino. Jedan od piota ga je shvatio. „Zvao se David Garinjo. Objasnio sam im ko sam. Odveo sam ih do partizana. Oni su ih dalje prebacili ka Dalmaciji i dalje za Bari u Italiji koji je tada već bio slobodan. Spasio sam im život jer sam znao španski.“

Nakon rata bio je nastavnik letenja, gradio aerodrome, da bi, na kraju, postao prvi direktor sarajevskog aerodroma. Dok je bio u penziji držao je predavanja o neophodnosti tolerancije među ljudima... „Tokom rata, jedna je španjolska televizija posjetila Sarajevo. Snimili su priloge o Jevrejima koji su ovdje došli iz Španije, snimili su i mene. Nazvali su me Ultimo Sefardi, posljednji Sefard. Hvala Bogu, nisam zadnji, ima nas još.“

Poslije izgona iz Španije 1492. godine, a nekoliko godina kasnije i iz Portugala, Sefardi su prvo stigli u Istanbul i Solun, gradove u kojima su zateklli Jevreje koji su tu živjeli još od vremena Rima. Nakon naseljavanja na Balkanu, u albanskoj Valoni i makedonskom Skopju i Bitoli, oko 1540. godine dolaze u Sarajevo, Beograd i Niš.

Judeoespanol se u Bosni govorio nekoliko stoljeća. U Sarajevu se taj jezik naročito mnogo koristio od 1880. pa do početka Drugog svjetskog rata. Prema podacima koji danas postoje, 99 procenata Sefarda je pred rat govorilo španjolski. Nažalost, kako su Jevreji nestajali u holokaustu, tako je i judeoespanol nestao iz Bosne. Poslije Drugog svjetskog rata ostalo je malo Jevreja koji su govorili španjolski, a koristili su ga samo u međusobnoj komunikaciji. „Jednostavno, bilo nas je strah. Bila su takva vremena. Govorili smo samo u kućama između sebe. Kako su stari umirali, tako ga je polako i nestajalo“, pričao je Albahari.

U vrijeme rata u Bosni, kada je većina Jevreja napustila tu zemlju, Moris je ostao. I pokušavao jezik održati živim. „Učili smo španski, pokušavali sve uraditi da ne izumre. Pomagali su nam španski vojnici UNPROFOR-a. Oni su nam donirali knjige“.

U jevrejskoj opštini u Sarajevu nakon rata 1995. godine postojala je i sekcija koja se zvala Vidas Largas, koja se bavila španjolskim jezikom. Vodio ju je pokojni doktor Ishak Papo. Nažalost, kako je mladih sve manje i ta se sekcija s vremenom ugasila. Jezik polako nestaje. Govorili su ga tek rijetki, poput Morisa. A Morisa više nema.

U BiH danas živi manje od 1000 Jevreja, većina ih je u Sarajevu, njih negdje oko 500. Aškenaza je pedesetak, ostalo su Sefardi. Rat i teška ekonomska situacija učinili su svoje. Jevreji su napustili zemlju koja ih je primila prije nekoliko stoljeća.

Pet stoljeća nakon dolaska u Bosnu i Hercegovinu, Jevreji se suočavaju sa tihim nestajanjem. U Sarajevu  su ostali glavnom stari, bez omladine koja bi trebala nastaviti održavati specifičnu tradiciju i običaje sefardskih Jevreja. Do Drugog svjetskog rata taj jezik je bio uvriježen među jevrejskom populacijom u BiH, a sefardske romanse, uz bosansku sevdalinku, tvorile su jedinstven muzički milje ovog podneblja. Njihov jezik – ladino, svojevrsna kombinacija španskog, portugalskog i hebrejskog jezika, uz primjese turcizama i lokalizama, je na izdisaju.