“Jugoslavija oplakuje Titovu smrt.” Te su riječi stajale na naslovnicama svjetskih medija osmog maja 1980., svega četiri dana nakon što je doživotni predsjednik zemlje Josip Broz Tito umro u teškim mukama, neposredno prije svog 88. rođendana.

Smrt komunističkog vođe došla je nakon četiri mjeseca agonije. Bio je hospitaliziran u Ljubljani zbog krvožilnih problema uzrokovanih dijabetesom. Patio je u strašnim bolovima a ljubljanski su doktori bili primorani da mu amputiraju nogu 20. januara.

Pojmovi koji su se u medicinskim izvještajima mogli pročitati godinama kasnije bili su “bubrežna blokada”, “ponovljena upala pluća”, “sepsa”, “unutarnje krvarenje”, “oštećenje jetre” ili “komatozno stanje”. Dakle, sve dok u rano popodne 4. maja 1980. Savez komunista Jugoslavije, stranke koja je vladala zemljom do njenog raspada, nije objavio da je taj kontroverzni lik napustio ovaj svijet: "Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: Umro je drug Tito."

Na dan objave Titove smrti u sve medijske redakcije pristiglo je priopćenje iz vrha države i Partije, s uputama i pomno utvrđenim rasporedom, prema kojem će posmrtni ostaci Josipa Broza biti izloženi u zgradi Skupštine SFRJ od 18 sati 5. maja do 12 sati 8. maja, a tijekom tri spomenuta dana “radni ljudi i građani moći će odati poštu preminulom drugu Titu mimohodom pored odra s posmrtnim ostacima”. Također, objavljeno je i da će se centralna komemorativna sjednica održati 6. maja u 11 sati u beogradskom Domu sindikata, kao i raspored održavanja komemoracija po republičkim centrima.

Već na dan Titove smrti objavljen je i datum njegova pogreba - 8. maja, u Beogradu. Njegovi posmrtni ostaci, najavljeno je, bit će prevezeni specijalnim vlakom iz Ljubljane u Beograd gdje će stići isti dan u 17 sati. Pritom se navodi, poimence, ko će iz državnog vrha krenuti Plavim vlakom prema Beogradu, kojim će se beogradskim ulicama kretati pogrebna povorka s posmrtnim ostacima predsjednika, čiji će vijenci biti izloženi uz Titov odar te ko će i gdje primati sućut šefova delegacija iz zemlje i inostranstva. Takođe, preporučeno je da sve društvene organizacije, osim onih najviših, kao i radni ljudi i građani, umjesto vijenaca i cvijeća mogu uplaćivati u Titov fond za stipendiranje mladih radnika.



Proglašena je jednonedjeljna nacionalna žalost.  Televizija je prenijela sve detalje sa sahrane što je reprizirano danima. Tog osmog maja održan je sprovod kojem su nazočili svjetski čelnici poput Ericha Honeckera ili Leonida Brežnjeva. “Hiljade i hiljade Jugoslavena u nijemoj tuzi prolaze pokraj groba druga Tita iskazujući mu još jednom poštovanje i svoju bezgraničnu ljubav”, pisali su režimski mediji. Uskoro je započela propaganda svojstvena komesarkom komunističkom duhu pa su naveliko objavljivane informacija kako “sve veće zanimanje za primanje u SKJ svjedoči o riješenosti da se nastavi Titovim putem”. U Ljubljani 50.000 omladinaca maršira u dugoj koloni i evocira slavne dane i uspomenu na Tita.

Međutim, sahrana Josipa Broza Tita bila je uvod u raspad zemlje koja će nestati desetak godina kasnije.

Josip Broz je, zvanično, rođen 25. maja 1892. u siromašnoj slovenačkoj-hrvatskoj porodici. Ostao bi cijeli život na farmi svojih roditelja da ga Prvi svjetski rat nije odveo na front u uniformi Austro-Ugarske. Nakon zarobljavanja od strane Rusa pridružio im se. Tamo je odškolovan i 1920. godine pridružio se Komunističkoj partiji Jugoslavije. Otprilike 17 godina kasnije imenovan je generalnim sekretarom.

Kao predsjednik SFRJ bio je jedan od osnivača pokreta “nesvrstanih”, koji je predložio alternativu zemljama koje se nisu htjele pozicionirati u hladnom ratu. Realnost je, međutim, bila takva da je Tito brižno održavao režim temeljen na kultu ličnosti i autoritarnosti. U praksi je bio bezobzirni vođa koji je u zatvoru na Golom otoku zatvorio 15.000 političkih protivnika.

Iako je zagovarao ravnopravnost i radnička prava, Tito je bio zaljubljenik u skupe cigare, luksuzne uniforme i volio je primati međunarodne čelnike i holivudske zvijezde u svojim vilama smještenim u arhipelagu Brijuni ili na svojoj jahti.

Bogatstvo u kojem je živio sa svojom trećom suprugom očaralo je Richarda Burtona, koji ga je posjetio 1971. godine: „Živjeli su u izuzetnom luksuzu, većem od svega što sam do tada vidio. Mislim da je to usporedivo s Buckinghamskom palačom.” Sve dok nije izdahnuo u Ljubljani, u proljeće 1980. godine.