Sahrana Ratka Mladića, pravomoćno osuđenog ratnog zločinca i krvnika Srebrenice, na beogradskom groblju Topčider, bila je, između ostalog, i sramni političko-vjerski performans koji je ogolio mračnu suštinu aktuelnog vrha Srpske pravoslavne crkve (SPC) i njenog patrijarha Porfirija. Umjesto pokajanja, poniznosti pred žrtvama i kršćanskog milosrđa prema nevinima, s oltara se čula glorifikacija genocida, relativizacija pravde i pokušaj pretvaranja dželata u sveca.

Patrijarh Porfirije, koji je u dijelu regionalne javnosti na početku mandata vješto građen kao "urban i progresivan" klerik, na Mladićevom odru je definitivno skinuo tu masku. Njegova propovijed bila je školski primjer manipulacije teologijom u svrhe najprizemnijeg nacionalističkog revizionizma. Pozivajući se na "božansku pravdu" nasuprot "nesavršenim ljudskim sudovima", Porfirije je uvrijedio međunarodno pravo i direktno pljunuo u lice majki koje još uvijek traže kosti svoje djece. Za patrijarha, haške presude za genocid su tek "prolazne i uvjetovane", dok je Mladić, čovjek koji je naredio strijeljanja hiljada zarobljenika, "kršćanin koji se smireno pričešćivao".

Ovakav narativ je dokaz kontinuiteta pogubne uloge SPC-a u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Ne smijemo zaboraviti da je upravo ova Crkva na kraju prošlog stoljeća služila kao ideološka logistika velikosrpskom projektu. Od Amfilohija Radovića koji je guslao i blagosiljao vojsku na opsjednutim brdima iznad Sarajeva, preko vladike Kačavende, pa do sveštenika koji su blagosiljali zloglasne "Škorpione" pred strijeljanje srebreničkih dječaka u Trnovu, SPC je bila i ostala duhovni štit zločina.

Sam Porfirije, uprkos svom "miroljubivom" imidžu, odavno je kompromitiran snimcima na kojima u Chicagu u društvu ostalih sveštenika zdušno pjeva četničke pjesme u čast vojvode Momčila Đujića. Onaj ko pjeva ode koljačima iz Drugog svjetskog rata, prirodno završava držeći opijelo koljačima iz agresije 1990-ih. Za SPC, svetost se očigledno ne stječe moralnim životom, već količinom zauzete "srpske zemlje" i brojem protjeranih "inoveraca".

Na ovaj moralni sunovrat opravdano je reagirala Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, ističući da je ovo "propuštena prilika za suočavanje s prošlošću". No, čini se da SPC i ne želi suočavanje, već potvrdu zločina kao nacionalnog trijumfa. Kada Mladićev sin Darko poručuje da "tamo gdje je bila naša vojska, tamo ima Srba", a patrijarh to šutnjom i molitvom blagosilja, zapravo se podvlači da se genocid isplatio, a Crkva je tu da ga proglasi svetom žrtvom.

Svrstavajući se uz bok Mladiću, kojeg opisuju kao "zvijezdu na nebeskom carstvu", Porfirije je SPC definitivno izolirao iz civilizacijskog kruga koji priznaje ljudska prava i dostojanstvo žrtve. Umjesto da bude institucija koja gradi mostove, SPC pod Porfirijem opet gradi zidove od kostiju nevinih žrtava. Identifikacija Crkve s ostavštinom presuđenog ratnog zločinca nije samo sramotna, ona je opasna jer budućim generacijama poručuje da je zločin nad drugim i drugačijim najkraći put do "nebeske Srbije".

Porfirije, nažalost, sahranjuje svaku nadu u iskreno pomirenje na Balkanu, ostavljajući iza sebe miris tamjana koji pokušava prikriti nesnosan zadah srebreničkih grobnica. Crkva koja ne može osuditi zločin u vlastito ime, sama postaje saučesnik, a njen patrijarh, umjesto pastira, postaje puki portparol nakardne ideologije.