Jedna od tačaka Dnevnog reda 25. sjednice Gradskog vijeća Mostara, održane u srijedu 31. 8. 2022. godine na prijedlog Hrvatske republikanske stranke (HRS), bila je i inicijativa za promjenu imena najduže mostarske ulice Maršala Tita. U obrazloženjima su, pored ostalog, naveli da je Josip Broz bio zločinac, pri tome se pozivajući na evropsku praksu uklanjanje simbola totalitarnog režima. Bez obzira na to što su znali da nemaju potreban broj glasova za donošenje takve Odluke, koristeći se demokratskim alatima, ipak su insistirali da se o tome javno raspravlja. I raspravljalo se! A bolje bi bilo da nije.
(NE)REŽIRANA KOMEDIJA
Niti jedne jedine suvisle reakcije, izuzmemo li gestu gradonačelnika Kordića da je sramotno o tome uopće raspravljati u vrijeme kad sve više mladih ljudi napušta Mostar, u tih nešto više od sat vremena nije se moglo čuti. Inicijativa je pokrenuta nakon što su gradski vijećnici, prema preporukama međunarodnih diplomata, promijenili nazive šest ulica koje su nazvane po fašistima i osuđenim zločincima. Bilo je to, reklo bi se, pragmatično rješenje kako bi se s Grada skinula hipoteka koju je godinama nosio. Bošnjački vijećnici su dobronamjerno izašli u susret “hrvatskoj politici”. Nakon komedije koju su građani imali priliku pratiti u direktnom prijenosu na YouTube kanalu Gradskog vijeća, posljednjeg dana mjeseca augusta postavlja se pitanje da li su imali za pravo, jer je uslijedila nova inicijativa, sa, kako to reče jedan od HDZ-ovih vijećnika, “desne strane Vijećnice”, iako se Titova ulica nalazi s “lijeve strane Vijećnice” (kvalifikacije koje dijele grad).
Političkim žargonom rečeno, vijećnici “Koalicije za Mostar 2020” potpuno su “besplatno” izašli u susret hrvatskoj politici od koje je najviše, mostarska javnost je uvjerena, koristi imao kontroverzni biznismen židovskog porijekla Amir Gross Kabiri, generalni direktor “Aluminija”. Tako su uvučeni u poziciju da raspravljaju o nazivu ulice koja nosi naziv po Maršalu Titu i koja, usput rečeno, u najvećem dijelu sablasno izgleda, što od neobnovljenih zgrada i ruševina, što od natpisa davno propalih obrta, firmi i drugih zanatskih i uslužnih djelatnosti. Naime, samo u toj ulici još uvijek možete vidjeti reklame iznad ulaznih vrata, uglavnom nedovršenih, djelimično obnovljenih objekata, iz kojih se saznaje da su i u Mostaru radile videoteke, prodavnice jorgana i čašafa, “muftari”, ptičari, butici, razna davno ugašena udruženja itd… Titova ulica od Luke do Zalika mogla bi se nazvati i ulicom mrtvih i propalih poslovnih ideja. Sablasno djeluje. Umjesto o tome, stvaranju povoljnijeg poslovnog ambijenta, budući da Mostar ima do neslućenih razmjera dobre potencijale, za razvoj turizma i uslužnih djelatnosti HRS je uspio napraviti inverziju prioriteta pa na Dnevni red staviti raspravu ne više o nazivu ulice već o liku i djelu Josipa Broza. I k tome još na svoju stranu pridobiti vijećnike HDZ-a.
U raspravama su vrlo aktivni bili i vijećnici SDP-a, “braneći” tekovine NOB-a i antifašizma. Teško bi se iz svih tih diskusija mogao izvući objektivan, nauci i naučnim metodama primjeren kritički sud. Uglavnom su diskutanti iznosili lična osjećanja i zapažanja pozicionirajući ih kao polazne u demokratskim pregnućima i procesima.
HOĆE LI I DRAGAN ČOVIĆ DOBITI ULICU?
Polemika se svodila na to da se dokažu razmjere “strahota” Titovog totalitarnog režima, ili pak da se to opovrgne. Simptomatično je to da HRS u svojim službenim objavama, usput rečeno stranka koja afirmira nadrealne i prilično romantizirane političke stavove radikalno desnog spektra, skoro na isti način kvalificira i režim Dragana Čovića kao i totalitarni režim Josipa Broza. Vokabular je identičan. To vijećnici HDZ-a nisu primijetili. Svejedno su bili spremni razračunavati se s mrtvim Brozom. Niti jednom rečenicom nisu osudili ili ogradili se od nedavno počinjenog vandalizma počinjenog nad partizanskim spomen-obilježjem. Zar se dalje treba čuditi i pitati kako je moguće da su vinovnici tog vandalizma i dalje nepoznati?
Ono što bi se moglo s razlogom prigovoriti vijećnicima iz Kluba Bošnjaka jeste sama činjenica da se HRS-ova populistička inicijativa uopće našla na Dnevnom redu sjednice Gradskog vijeća. Opći kriteriji o imenovanju ili preimenovanju naziva ulica podrazumijevaju transparentniju proceduru. A ti opći kriteriji uglavnom su identični u svim bosanskohercegovačkim sredinama. Podsjetimo, baziraju se na geografskim pojmovima, datumima vezanim za značajne događaje iz historije, imenima osoba koje su dale značajan doprinos, imenima formacija, šehida i poginulih boraca, imenima osoba koje su dale svoj doprinos u kulturnom, privrednom, društvenom, sportskom i naučnom razvoju, pri čemu je, osim gradskih vijećnika, važno i mišljenje savjeta mjesnih zajednica, kulturnih institucija, akademskih radnika itd. O svemu tome se ni najmanje nije vodilo računa. Gradsko vijeće je priredilo predstavu za javnost. Bez obzira na sve rečeno i na to da Odluka o preimenovanju ulice nazvane po “osnivaču Pokreta nesvrstanih”, “samoproglašenoj legendi”, “najboljem sinu naroda i narodnosti”, “mirotvorcu” i “zločincu”, “oligarhu” i “spasitelju” nije usvojena, u dogledno vrijeme će se ponovo naći na Dnevnom redu sjednica Gradsko vijeća. S obzirom na to da aktuelne politike u Mostaru nikada neće prihvatiti meritornim druga tumačenja ironično, zaključujemo da bi najbolje bilo da se imena ulica nikada ne mijenjaju. Da bi Bošnjaci uopće razmatrali jednu ovakvu inicijativu, a ona se tiče i sarajevske glavne ulice koja nosi ime Maršala, trebalo bi prvo povući jasnu liniju između antifašizma i NOB-a te kasnijeg komunističkog režima. Jer, neko bi sa zapadne obale Neretve mogao reći da je vandalizam nad partizanskim spomen-obilježjem opravdan jer je partizanski komandant bio zločinac. Neko će drugi opravdano pitati šta ćemo s učešćem četničkih koljača koji su se po Istočnoj Hercegovini (i drugdje) obrijani priključivali partizanima? Beskrajni je niz pitanja na koje treba odgovoriti hladne glave, bez brzopletih zaključaka i pod ideološkom ravnotežom. Posebno se to tiče Bošnjaka koji s pravom izvode zaključke da je Armija RBiH sljednik iste antifašističke borbe. U takvim suodnosima komparacije su vrlo nezahvalne i mogu navući na tanki led koji nam prostire hrvatska radikalna desnica.
Zbog budućnosti građana i naroda koji žive u mostarskoj kotlini, najbolje bi bilo vratiti i neke već skinute i zamijenjene nazive, dakako i dokazanih fašista, i presuđenih zločinaca, i monarha, i totalitarnih autoriteta, pa neka svako za sebe izvlači sebi prihvatljive zaključke. Čak je nepravedno prema budućim generacijama brisati naziv ulice nazvane po kralju Petru. To bi, možda, bio jak poticaj da se neko od njih zapita zašto se ta i ta ulica baš tako zove i izvuče zaključke o represiji koja se s kraja XIX i tokom XX stoljeća prosula nad ovim gradom. Imali bi priliku upoznati se koliko su i dalje žive te prastare ideologije, koliko su bile anahrone i primitivne. S druge strane, većini građana Mostara nazivi ulica u svakodnevnom životu ne znače puno. Oni se susreću, nalaze i dogovaraju i razgovaraju kod poznatih zgrada, tržnih centara ili renomiranih kafana: kod “Kraša”, kod “Razvitka”, “kod Hita”, kod “Mepasa”, kod Muje Trovača, na Aveniji, kod Škole itd., iako dosta tih građevina više ne postoji. I dakako, u tom crno-bijelom svijetu hrvatskog radikalnog krila vjerovatno bi podhitno trebalo vratiti ulice i Vokića i Lorkovića, i Francetića i Bobana i Zelenike. Ionako ih nikada nisu skinuli s dnevnog reda svog uma.
