Što vrijeme više odmiče, čini se kao da broj knjiga o ratu u Bosni i Hercegovini i događajima nakon njega vrtoglavo raste. Posebno je to slučaj s izdavaštvom u Hrvatskoj, koje je u posljednjih nekoliko godina izdalo veliki broj knjiga s tematikom rata u Bosni i Hercegovini i odnosima između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Posljednja u moru takvih knjiga jeste ona profesorice s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu Mirjane Kasapović pod naslovom Rat, država i demokracija, u kojoj iznosi tezu kako se u Bosni i Hercegovini dogodio građanski rat. Tom tezom odbacuje da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija od susjednih država jer je riječ o “komšijskom ratu” s obzirom na to da su se prije rata svi međusobno osobno poznavali. Isto tako, Kasapović piše sljedeće: “Sukob u BiH bio je ponajprije građanski rat. Bio je to, u osnovi, 'mali' rat srpske, muslimanske i hrvatske zajednice za podjelu ili preustroj BiH unutar 'velikog' rata za odvajanje BiH od Jugoslavije.” Prema ovoj rečenici, Bosna i Hercegovina je agresor koji želi secesiju, a pored toga, za Kasapović je “mali rat” onaj sa skoro 50 hiljada civilnih žrtava te 60 hiljada poginulih vojnika uz počinjeni genocid u Srebrenici, kada je u nekoliko dana ubijeno nekoliko hiljada ljudi. U dokazivanju svoje teze Kasapović je razvila sedam konstitutivnih elemenata građanskih ratova, prema kojima se navodno građanski ratovi mogu razlikovati od međudržavnih i ekstradržavnih ratova, ali i od genocida, terorizma itd. Spomenuti kriteriji jesu sljedeći:

  1. Postojanje nasilnog sukoba unutar granica međunarodno priznate države;
  2. Sukob vojno i politički organiziranih aktera koje imaju državno-političke vizije ili programe;
  3. Sudjelovanje vlasti kao jedne strane u sukobu;
  4. Regrutiranje ratnih aktera iz lokalnih zajednica;
  5. Masovna stradanja koja rat razlikuju od povremenih oblika nasilja;
  6. Učinkovit otpor slabije strane koji rat ne pretvara u jednostrani pokolj;
  7. Sklapanje sporazuma kao jednog od načina završetka rata.

Navedeni kriteriji većinom bi se mogli primijeniti na rat u Bosni i Hercegovini, ali mogli bi se primijeniti i na skoro dvije trećine svih ratova koji su se vodili jer su teze očigledno suviše općenite. Primjera radi, prema navedenim kriterijima, i rat u Hrvatskoj isto bi tako bio građanski (iako nije, bio je čista agresija od strane Srbije, kao i na Bosnu i Hercegovinu), izuzev zadnjeg kriterija, koji je od svih možda i najmanje važan. I ovaj primjer ne navodimo kao nekakvu odmazdu ili želju za reciprocitetom, već kao primjer o kojem imamo najviše informacija i koji smo na neki način proživjeli. Prema spomenutim kriterijima, i sukob u Krimu isto bi tako bio građanski rat samo kada bi došlo do masovnih stradanja.

Međutim, unatoč labavim argumentima, na Bosnu i Hercegovinu ne mogu se primijeniti barem dva važna kriterija. Prvi je regrutiranje ratnih aktera iz lokalnih zajednica jer je činjenica da je u Bosni i Hercegovini ratovala i JNA i dobrovoljačke zločinačke horde iz Srbije, a postoji niz dokumenata koji povezuju tadašnji državni vrh Srbije s agresijom i genocidom. Nadalje, Kasapovićka očito ne priznaje presude Haškog suda jer i presuda za udruženi zločinački poduhvat inkriminira i hrvatski državni vrh koji je itekako bio sponzor i nalogodavac agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Isto tako, s obzirom na embargo na naoružanje i nepostojanje organizirane vojske početkom rata od strane Bošnjaka, ne može se govoriti kako je pružan učinkovit otpor agresoru jer je u tom periodu zauzeo i najveći dio teritorija, slično je i kada je riječ o Hrvatskoj. Unatoč tome, čini se kako ciljevi ovakvih knjiga ipak nisu znanstveni već isključivo politički. Profesorica Kasapović stručnjakinja je u mnogim politološkim poljima osim kada govori i piše o Bosni i Hercegovini jer tada ubacuje ostrašćeni subjektivni element koji onda navodi ostatak djela. Slične ciljeve imala su i ranija djela istaknutih hrvatskih političara i znanstvenika. Najveća “poplava” knjiga koje imaju za cilj dati nešto drugačiju percepciju činjenica dogodila se prije izricanja presude Haškog suda političkom i vojnom vrhu tzv. Herceg-Bosne. Tada su Davorin Rudolf i Vladimir Šeks izdali memoare u kojima se posebno bave dogovorom iz Karađorđeva, niječući bilo kakav pakt između Miloševića i Tuđmana.

Vrhunac kampanje koja je imala cilj umanjiti odgovornost hrvatske politike za ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini dolazi izlaskom knjige Miroslava Tuđmana, sina prvog predsjednika RH Franje Tuđmana, pod naslovom Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića. Knjiga je to koja zasigurno konkurira u top 20 revizionističkih djela uopće. U posljednje vrijeme palicu revizionizma preuzima Mate Granić, bivši Tuđmanov ministar vanjskih poslova, ali i aktualni savjetnik za vanjsku politiku premijera Hrvatske Andreja Plenkovića. Naime, Granić je dobar dio svojih nedavno objavljenih memoara pod naslovom Diplomatska oluja posvetio odnosima s Bosnom i Hercegovinom te susretima s Alijom Izetbegovićem. Najvažnija epizoda koju Granić uporno ponavlja tiče se dešavanja iz 1993. godine, kada je prema Granićevim navodima Alija Izetbegović ponudio Franji Tuđmanu “sve južno od Prozora do Neretve” uz obrazloženje kako će Bošnjaci “sami rješavati priču sa Srbima”. Granić dakako ne nudi nikakav dokaz takvim tvrdnjama, ali ih uporno ponavlja.

Ovakvi su navodi u startu kontroverzni jer osobe o kojima Granić govori nisu više među živima kako bi potvrdile ili demantirale takve navode. To je otprilike isto kao da Haris Silajdžić kaže kako je njemu i Izetbegoviću Franjo Tuđman ponudio zamjenu Hercegovine za Liku, ili neku sličnu nebulozu. Granić je najdalje otišao u svom zadnjem intervjuu za Jutarnji list povodom 25. godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kada je rekao kako mu je navodno papa Ivan Pavao II prilikom susreta rekao da je radikalni islam najveća prijetnja za svijet te da je zbog toga potrebno postići primirje između Hrvata i Bošnjaka. Slično kao i ranije, ne postoje nikakvi dokazi Granićevim tvrdnjama, a zanimljivo je da Granić ranije nije govorio o spomenutim susretima i iskustvima.

Postavlja se pitanje zašto se u Hrvatskoj pojavljuju knjige s tematikom rata u Bosni i Hercegovine koje su revizionističke ili pak graniče s revizionizmom? Osim kontinuirane strategije relativizacije odgovornosti za presuđene ratne zločine i nijekanja agresije na Bosnu i Hercegovinu, odgovor uvijek treba tražiti i promatrajući kontekst nastanka djela. Konkretnije, nakon pobjede Joea Bidena u SAD-u, jasno je kako se stvari u regiji mijenjaju, prije svega u Bosni i Hercegovini. U rekordno kratkom roku skinuta je ploča s imenom Radovana Karadžića, Milan Tegeltija prisiljen je na davanje ostavke iako se ranije činilo da je prikovan za fotelju, američki ambasador u BiH najavljuje promjenu Dejtonskog sporazuma, Bill Clinton citira Aliju Izetbegovića itd. Sve je ovo dovoljno da se upali alarm u Beogradu i Zagrebu koji govori da će doći do poremećaja državnih planova na vanjskopolitičkom planu. Iako se alarm ne bi trebao paliti, razmišljajući racionalno, Hrvatskoj i Srbiji trebalo bi da bude u interesu da njihovi sunarodnjaci koji žive u Bosni i Hercegovini žive u uređenoj državi koja će im moći biti partner u svakom pogledu. Do sada je svima trebalo postati jasno da se stvari silom u Bosni i Hercegovini ne mogu mijenjati, tamo gdje žive različite vjere, nacije, tradicije i kulture prolazi samo i jedino dijalog.