Kada David P. Goldman govori o "umiranju civilizacija", on ne misli na nagle lomove, ratove ili revolucije. Njegova osnovna tvrdnja jednostavna je: civilizacije nestaju onda kada prestanu imati djecu. Demografija je, u tom smislu, krajnji pokazatelj kulturnog zdravlja jednog društva. Pitanje koje se pritom nameće glasi: zašto bogata, obrazovana i tehnički napredna društva biraju demografsko povlačenje?

Goldmanov odgovor vodi prema postmoderni kao kulturnom obrascu koji potkopava motivaciju za dugoročno životno planiranje. Za razliku od modernizacije, koja je donijela industriju, medicinu i obrazovanje, ali je i dalje pretpostavljala stabilne porodice i jasne životne ciljeve, postmoderna mijenja samu logiku smisla. Ona relativizira vrijednosti, dovodi u pitanje trajne obaveze i fokus stavlja na individualno iskustvo u sadašnjem trenutku.

U sociološkim terminima, riječ je o prijelazu iz društava orijentiranih prema budućnosti u društva orijentirana na sadašnjost. Rađanje djece, koje uvijek podrazumijeva odricanje i ulaganje u neizvjesnu budućnost, postaje iracionalno u kulturi koja naglašava autonomiju, mobilnost i lično zadovoljstvo. Goldman pritom ističe da ekonomski faktori nisu presudni: pad nataliteta najizraženiji je upravo u najrazvijenijim društvima.

Postmoderna se razlikuje od ranijeg sekularizma po tome što ne nudi zamjenski "veliki narativ". Prosvjetiteljski humanizam, iako sekularan, vjerovao je u napredak, razum i bolju budućnost. Postmoderna je, nasuprot tome, skeptična prema svim univerzalnim ciljevima. Time slabi i motivacija za prenošenje života i vrijednosti na sljedeće generacije.

Goldman ovaj obrazac primjenjuje i na religijska društva, uključujući muslimanski svijet. Njegova teza nije da islam kao religija gubi teološku snagu, nego da muslimanska društva, ulaskom u postmoderne obrasce urbanog i potrošačkog života, počinju pokazivati iste demografske trendove kao Zapad. Pad fertiliteta u muslimanskim zemljama ne može se objasniti gubitkom formalnog religijskog identiteta, nego promjenom svakodnevnih životnih prioriteta.

Postmoderna djeluje kao univerzalni kulturni rastvarač. Ona ne napada religiju direktno niti zabranjuje porodicu, nego ih čini jednom od opcija. Brak postaje privremeni aranžman, djeca projekt koji se stalno odgađa, a identitet nešto što se redefinira u skladu s trenutnim osjećajem. Dugoročne strukture na kojima civilizacije počivaju time gube stabilnost.

Snaga Goldmanovog argumenta leži u njegovoj provjerljivosti. Demografski podaci pokazuju da društva s jakim osjećajem smisla, obaveze i religijske prakse imaju višu stopu nataliteta, bez obzira na stepen tehnološkog razvoja. Suprotno tome, društva u kojima dominira postmoderni individualizam suočavaju se s trajnim demografskim padom.