Jedan od zanemarenih, a izuzetno velikih potencijala u kontekstu dijaspore koji je godinama unazad u službi domovine jeste onaj sportski. Naime, osim što je od nezavisnosti Bosne i Hercegovine do danas u različitim reprezentativnim selekcijama prisutan značajan broj sportista koji su odrasli ili se rodili u dijaspori, trenutno od Amerike do Australije postoji značajan broj sportskih kolektiva, ali i radnika čije iskustvo može biti u velikoj mjeri od pomoći bosanskohercegovačkom sportu. Čak i prosječni poznavaoci sportskih aktuelnosti prisjetit će se da su Vedad Ibišević, Asmir Begović, Miralem Pjanić, Emir Sulejmanović i drugi odrasli ili se rodili upravo u nekoj od zemalja u kojima postoji organizirana bošnjačka dijaspora.
Nabrojani su imali priliku obući neke druge državne dresove, ali su se ipak odlučili za onaj bosanskohercegovački. U većini slučajeva u toj odluci su im pomogli zajedničkim nastojanjem pojedinci iz dijaspore i domovine, što se pokazao kao uspješan “lobistički” recept. Do sada su sportisti iz dijaspore opravdali svoju ulogu, što ide u prilog tezi da se izvan Bosne i Hercegovine s mladim sportistima radi dosta bolje nego je to slučaj u domovini.
Zbog toga je izuzetno bitno na vrijeme prepoznati buduće reprezentativce, te ne dozvoliti da nam se u budućnosti dešavaju slučajevi poput Zlatana Ibrahimovića. Bitno je istaći da, za razliku od ranih devedesetih godina prošlog stoljeća, kada naši sugrađani masovno napuštaju domovinu zbog Agresije, u dijaspori nisu postojali sportski klubovi u mjeri koja je to danas, što naša javnost ne poznaje dovoljno.
Primjera radi, samo u Australiji postoji deset fudbalskih klubova s bošnjačkim ili bh. predznakom, a u kojim na amaterskom ili profesionalnom nivou nastupaju stotine igrača bh. porijekla. Slično je u Sjedinjenim Američkim Državama, Skandinaviji, Njemačkoj i ostalim zemljama gdje živi značajniji broj naših iseljenika. Također, veliki broj sportskih radnika, koji svojim iskustvom i konekcijama mogu pomoći razvoju bosanskohercegovačkog sporta, radi u klubovima ili reprezentacijama od Islanda do arapskih zemalja. Fudbalski, košarkaški, rukometni i ostali savezi bi stoga morali da naprave strategiju kako uključiti pojedince i kolektive u sistem, a u interesu državnog sporta.
U SAD postoje fudbalski kampovi kojima prisustvuje određeni broj bh. trenera u svojstvu skauta, međutim, to su privatni projekti pojedinaca koji bez institucionalne i medijske pozornosti ostaju bez dugoročnog efekta. Ono što može dijaspora učiniti jeste spajanje profesionalnih sportskih kolektiva u kojima rade ili s njima sarađuju s domaćim klubovima, što bi u velikoj mjeri bilo značajno za većinom siromašne sportske kolektive u Bosni i Hercegovini koji preživljavaju iz godine u godinu. Kada je riječ o mnogobrojnim amaterskim kolektivima s bh. predznakom, njihove mogućnosti daleko su veće u domenu rada s bh. sportskim kolektivima iz manjih sredina, što su određeni sportski radnici iz Norveške prepoznali u prethodnom periodu.
Primjer da Bošnjaci, osim amaterskih klubova u dijaspori, imaju kapacitet da klub unaprijede do profesionalnog nivoa jeste najelitniji fudbalski rang u Luksemburgu, gdje se takmiči FC BBM “Sandžak”. Prvak Austrije u futsalu je ekipa FC “Diamant Linz”, sastavljena i osnovana od igrača bh. porijekla, što dovoljno govori o tome koliki je potencijal u sportistima iz dijaspore. Sportski radnici u dijaspori su većinom kroz svoje usavršavanje stekli različite potrebne licence koje im daju kompetencije za obavljanje visokih funkcija u sportu.
Domaći stručnjaci i kolektivi moraju imati definiranu buduću strategiju koja će pratiti sportske talente iz dijaspore od najranijeg doba, kako bi se na minimum sveli slučajevi u kojima se mladi talenti opredjeljuju nastupati za neku drugu državu, umjesto za zemlju svoga porijekla. Ulaganje u sport također je izuzetno bitno, te je potrebno da bosanskohercegovački sportski kolektivi pripreme adekvatne pozive za ulaganje investitora iz dijaspore, kojih je u posljednjih nekoliko godina sve više. Primjere pronalazimo i kod dva najveća bosanskohercegovačka tima gdje je u FK “Sarajevo” uložio biznismen iz dijaspore, a također je i “Željezničar” na dobrom putu da u narednih nekoliko mjeseci uz pomoć investicija iz dijaspore konačno prevaziđe višegodišnje finansijske probleme.
Da ozbiljni investitori u sport iz dijaspore postoje, dokaz je i slučaj “Tuzla Cityja”, koja je došla do najvećeg ranga uz pomoć čovjeka koji je svoj kapital stjecao radeći u dijaspori. Osim u fudbal, svakako postoji potencijal ulaganja i za dvoranske ekipne sportove, ali ozbiljnost moraju pokazati i kolektivi, koji često očekuju da dobiju novac, a da zauzvrat ne ponude ništa.
Sportski sektor u Bosni i Hercegovini mora nastojati da pridobije poslovnu dijasporu, koja itekako ima šta za ponuditi. Ukoliko to ne shvate domaći akteri, investicije u sportskom segmentu iz dijaspore mogu veoma lahko otići na neku drugu stranu umjesto u Bosnu i Hercegovinu.
