Prohladno je i kišno septembarski jutro 1993. godine. Kao da najavljuje hladnu jesen i zimu. Ne volim hladne dane. Ne radujem se više zimi kao prije. U miru je to godišnje doba značilo sankanje, skijanje na Krivajevicima (Bijambarama), druženje, grudanje, zimski raspust. Sada me zima asocira na drva i kako ih prevući iz Olova. Na teškoće kada će i koliko dimiti šporet prije nego što “povuče” i prokulja dim vani! Koliko će čaditi, koliko će se katrana prosuti na sastavu između krivog i pravog dijela solunara, improviziranog, nabrzinu sklepanog dimnjaka od lima provučenog pored prozorskog okna, nekadašnjeg poslovnog prostora, sada našeg izbjegličkog doma u selu Kalesija, na desetak kilometara, rijekom Krivajom, nizvodno od Olova.
ĐAK BEZ PRIBORA
Spremam se za školu. Nemam pribora niti radnog stola. Sve je u Olovu. Uništeno ili zatrpano stvarima u podrumu. U svakom slučaju nedostupno!
“Idi do Vasvije, rekla mi je da ima neki stol viška”, reče mi mati. Poslušao sam je. Ubrzo sam bio ispred Vasvinog restorana. Pokucao sam. Otvorio mi je Ahmo: “Gdje si, dječak? I u školu se mora? Došlo vrijeme! Dođi, pomozi mi.”
Ušli smo u šupu, gdje se na ovim prostorima uvijek ostavljaju stvari za nekad poslije, da se ne baci, za neku priliku... Sklonili smo kofere, kolica, alat, da bismo mogli izvući teški željezni okrugli stol prečnika možda metar. Gledam i zamišljam kockasti stolnjak i kahve koju su se služile na njemu. Prastari restoranski inventar. Uzeo sam krpu i prebrisao prašinu nakupljenu na površini.
“Neka ga tu. Hajmo sad unutra. Imaš još nešto za tebe”, reče Ahmo. Ušli smo u kuću. Otvorio je dio ormara, iz njega uzeo sivkasti rokovnik i dvije hemijske olovke s oznakom JAT-a. Neuobičajeno dugo gledao je u olovke, potom je otvorio rokovnik s autokartom Jugoslavije, da bi prstima dva puta udario po karti, na neki rezigniran način: “Vidiš, ponekad mi se sve ovo vrijeme čini poput nekog davno gledanog filma kojem smo se radovali, smijali, s ponosom ga isticali, ako bismo se našli negdje na strani. Možda je film na trenutke bio komedija, možda i drama, zavisno od radnje i okolnosti, od onoga kroz što su prolazili glavni i sporedni protagonisti, ali je, u međuvremenu, postao horor! Sve ono u šta se ulagalo s generacije na generaciju, u šta se vjerovalo, poput Jugoslavenske narodne armije, diplomatije, saveznih institucija u Beogradu, pa i ta civilna avijacija usmjerena je protiv Bosne i Hercegovine, protiv Hrvatske u službi nekakvih velikodržavnih projekata. A ovdje u Bosni se najviše voljela Jugoslavija! Najvatrenije se navijalo! Najviše se zaklinjalo u bratstvo i jedinstvo! Tetovirala su se ta tri slova modrozelenom po odsluženju vojnog roka. Najviše je patriotskih pjesama napisano kod nas u Bosni. Najviše se pjevalo sa žarom, nepatvorenom, iskrenom ljubavlju za tu zemlju od Vardara do Triglava... Kako god, nisu nas napali ni Nijemci, ni Amerika, ni Rusi, ni Bugari, ni Albanci, ni ini, silni unutrašnji ili vanjski neprijatelji. Naprotiv, rat je pokrenuo Slobodan Milošević! Sloba je dobio izbore. Legalno i legitimno! Na prvim višestranačkim izborima postao je predsjednik Srbije. Uvjerljivo. Nekakva Socijalistička partija Srbije. Trebali su samo dati pravo ime! Nacional-socijalistička partija Srbije. Da se zna čiju su doktrinu primijenili. Ovako se prodaju kao nasljednici Saveza komunista! Obmanjuju narod. Ustvari, kad bolje razmislim, narod je glasao. Nije pobijedio Vuk Drašković, pa da se kaže da su pobijedile tzv. reakcione snage! Naprotiv, Slobu su podržali i akademici, i generali, i poslovni ljudi, i sva pamet, ono što zovemo sivom eminencijom Srbije... Eno, Dobrica Ćosić im je glavni ideolog. Rijetki su izuzeci, poput pokojnog Koče Popovića. Manjina. Debela manjina! Velikosrpski duh pušten je iz boce. Cijenu plaćaju svi ‘jugoslavenski’ narodi! Bošnjaci i Hrvati ponajviše. Uostalom, šta se to tebe tiče, ti si još mlad i nikako to ne možeš razumjeti”, završio je monolog Ahmo. “Hajd’ sad kući i petice da doneseš! I nemoj da ti podvale Gorski vijenac, kao što su nama to radili!”, savjetovao me Ahmo.
ŠKOLA NA PUTU ZA FRONT
Došao sam kući radostan što sam dobio stol i pribor. Ne znam koliko je dana, sedmica, mjeseci prošlo otkada sam posljednji put sjeo u školsku klupu. Mislim da je bio april 1992. godine. Od tada se toliko toga desilo! Toliko je događaja kondenzirano, kao da je u tu ratnu godinu stalo više nego u proteklih deset.
Neko je kamenčićem pogodio prozor. Izašao sam ispred. Čekali su me Fahrudin, Emir, Mirza, Edin. Već je pola deset. Idemo u zaseok Kišiće, dvadesetak minuta hodnje od Kalesije. Šesti sam razred sada Osnovne škole “Hasan Kikić”, istureno odjeljenje u podrumskim prostorijama. Razredna se zove Hanka. Završna je godina Prirodno-matematičkog fakulteta. Predavat će mi matematiku. Časovi su 30 minuta. Historija, geografija, matematika, fizika, biologija i bosanski jezik. Nema muzičkog, likovnog ni fizičkog. Nastava je četiri dana sedmično. Dobili smo i prvo zaduženje. Donosit ćemo po jednu glavnju, komad drveta. Samo onaj ko je u prilici. Bit će dovoljno da se zagriju podrumske prostorije.
Sivo je nebo. U daljini se čuju detonacije. Vojnici idu na front. Neki se neće ni vratiti. Na padinama Konjuha sve vri, desetine dječaka i djevojčica su u igri, upoznavanju, zadirkivanju... Veliki je odmor.
Na putu od kuće do škole i nazad, 4x5 km=20 km sedmično
Razvedrava se. Sunce je. Slušamo svoje prve ratne časove. Obavještavaju nas da se u 13 sati skupimo na nečemu što liči na centralni plato sela. Obraćanje direktorice škole Merime S., Anerine mame. Znam unaprijed neke dijelove teksta. Bio sam s Anerom “u publici” dok je Merima vježbala govor. Već nas je dosta na platou. Komešanje. Prelazim pogledom ne bi li ugledao Aneru. Spazih je negdje na rubu pretposljednjeg reda. Razgovora. Ćaska s Mirzom. Isti su razred. Godinu iza mene. Nimalo mi se to ne sviđa. Smiju se. Direktorica Merima počinje govor. Ne pratim. I dalje gledam prema Aneri. Sad je ne vidim.
“(...) i ovo je veliki korak za našu zajednicu, za našu državu, uspostavljen je obrazovni proces u punom kapacitetu”, govori direktorica.
Odjednom osjetih nečije ruke preko mojih očiju. “Pogodi ko je?”, upita me dobro znani glas iza mene. “Mona Liza iz Pariza”, odgovorih. “E, skroz pogrešno, misje. Ova je plavuša. I nije iz Pariza”, reče Anera. Smijemo se. Sunce je. Septembar. Rat. Ljubav. I Škola. Konačno!
Visinska razlika 131 m
