Već nekoliko mjeseci traje politička kriza na relaciji Ukrajina – Rusija, a u koju su u velikoj mjeri uključene Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države, zemlje Evropske unije, ali i Bjelorusija. Rusija nastoji osporiti pravo NATO savezu da svoje članstvo širi prema Istočnoj Evropi, što smatra za direktnu prijetnju po vlastitu sigurnost, dok Ukrajina svoje članstvo u NATO i Evropskoj uniji smatra unutrašnjim pitanjem ukrajinskih građana povodom kojeg se ne treba konsultirati s Rusijom.

Iako se može reći da Ukrajina od nezavisnosti ima određena razilaženja u pogledu političkog usmjerenja s Rusijom, problemi između dvije zemlje kulminirali su tokom 2014. godine, kada je, uslijed revolucije na ulicama ukrajinskih gradova, jasno iskazan proevropski stav Ukrajinaca. Podjele u ukrajinskom društvu od tog trenutka postale su izraženije jer oko 18 posto Rusa, koliko ih je u Ukrajini prema popisu iz 2001. godine, nisu bili naklonjeni evropskim idejama Ukrajinaca. U trenutku revolucije na kijevskim ulicama  predsjednik Ukrajine bio je Viktor Janukovič, proruski opredijeljeni političar koji je zagovarao politiku približavanja Ukrajine “bratskoj” Rusiji. Nakon velikih nemira i protesta, Janukovič je morao odstupiti s čela države, međutim, tek tada kreće ozbiljna politička kriza u Ukrajini. Proruski separatisti potpomognuti od strane Rusije započeli su aktivnosti u smjeru destabiliziranja zemlje, što je rezultiralo ruskim anektiranjem Krima, događaja koji je bio ozbiljan presedan s kojim se nisu služile članice Evropske unije, Sjedinjene Američke Države, ali ni Turska.

Osim anektiranja Krima, na istoku Ukrajine proruski separatisti  započeli su operacije protiv Vojske Ukrajine, a epilog istih bilo je formiranje dvije samoproglašene državice na krajnjem istoku Ukrajine, Donjecka i Luganjska Republika, te čak 13.000 žrtava. Važno je napomenuti da Rusija prema Ukrajini nema samo teritorijalnu pretenziju već svoje pravo na Ukrajinu posmatra kao na historijsko naslijeđe, a Ukrajince kao ruski narod, što Ukrajina i Ukrajinci odbijaju prihvatiti. Očekivanja Rusije u prošlosti odnosila su se i na pretenziju na ekonomsko tržište od preko trideset i pet miliona ljudi, od kojeg bi Rusija imala koristi ukoliko Ukrajina pristupi Euroazijskoj ekonomskoj zajednici, što se nije desilo. Osim gubljenja teritorije i ljudskih žrtava tokom sukoba iz 2014. godine, Ukrajina je pretrpjela i značajno pomjeranje stanovništva iz navedene dvije paradržave, ali i Krima.

Prema podacima UN-a, od početka sukoba u Ukrajini raseljeno je oko 1,4 miliona ukrajinskih građana, što je dovelo do značajnih ekonomskih problema u zemlji. Ukrajinci danas događaje iz 2014. godine vide kao splet nesretnih okolnosti u kojima se Ukrajina nije baš najbolje snašla, jer građani nisu bili pripremljeni za najgori mogući epilog koji se u konačnici ipak dogodio. Sporadični incidenti između Vojske Ukrajine i ruskih separatističkih formacija nastavljeni su i nakon sukoba, o čemu je javnost redovno obavještavala ukrajinska novinska agencija Interfax. Tako je ovaj medij tokom prethodnih godina prezentirao manje ekscese na istoku Ukrajine, koji dokazuju da sukob između dvije strane nije okončan. Nagomilavanje vojnih snaga na granici s Ukrajinom tokom proljeća 2021. godine najavilo je da Rusija neće odustati od svojih ciljeva u Ukrajini, s druge strane, Ukrajinci su od zapadnih partnera u prethodnom periodu kupili ili dobili velike količine različitog naoružanja u svrhu odbrane od eventualne ruske agresije.

Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, zemlje Baltika i drugi ukrajinski otvoreni saveznici poput Holandije podržali su otvoreno Ukrajinu uslijed zaoštravanja odnosa. Ukrajina je također unaprijedila vojnu saradnju s Turskom u više segmenata, a svjetskoj javnosti posebno je bila interesantna nabavka turskih dronova “Bayraktar” od Ukrajine. Ukrajina je učinila sve da potencijalni sukob s Rusijom dočeka znatno spremnije nego je to bio slučaj 2014. godine, kada su Ukrajinci izgubili značajan dio svoje teritorije. Građani ove zemlje trenutnu situaciju većinom tumače kao borbu za slobodnu i evropsku Ukrajinu, dok određeni broj novonastale okolnosti karakterizira kao borbu Amerike i Rusije na ukrajinskoj teritoriji. Kada je riječ o Evropskoj uniji, zemlje Baltika, u prvom redu Litvanija i Estonija čvrsto stoje uz Ukrajinu, o čemu svjedoči i spremnost Estonije da ustupi veće količine naoružanja njemačke proizvodnje Ukrajini. Problem je nastao kada je Njemačka zabranila isporuku, što ukazuje da Evropska unija i NATO nemaju jedinstven stav prema ukrajinskoj krizi.

Ranije je izgradnja plinovoda “Sjeverni tok 2”, koji povezuje Njemačku i Rusiju, u velikoj mjeri naljutio Ukrajinu, ali i Poljsku, zemlje koje će, ukoliko ovaj plinovod krene s distribucijom plina, imati velike novčane gubitke. Analitičari  smatraju da Njemačka mora prestati sa “sjedenjem na dvije stolice”, tražeći od njenog novog kancelara Olafa Scholza da javnim istupom potvrdi stav o tome da se i Njemačka suprotstavlja ruskoj politici. Dok traju diplomatska prepucavanja, izražavanje napetosti, te prijetnje i osuđivanja, u Ukrajini vlada očigledna napetost, posebno na istoku ove zemlje. Ukrajinske odbrambene snage stacionirane su u blizini mjesta Chonhar, koji graniči s okupiranim Krimom.

Također, linija odbrane raspoređena je i prema regiji Donjecka. Značaj ovog područja jeste u tome što bi se odbranom ove linije u slučaju napada Rusije i proruskih snaga spriječilo uspostavljanje koridora između okupiranih Donjecka, Luganjska i Krima. Svjesni da opasnost prijeti i iz Bjelorusije, gdje su Rusi prethodnih nekoliko sedmica rasporedili veliki broj vojnika pod izgovorom izvođenja zajedničkih vojnih vježbi između Bjelorusije i Rusije, ukrajinski branioci spremni su i na invaziju na Kijev, ali i grad Kharkiv. Također, postoji mogućnost da, osim kopnenog napada, Rusija poduzme vojne aktivnosti i s mora, tačnije ukrajinska predviđanja idu u tom smjeru da očekuju napad i na luku Odesa, stacioniranu na jugu Ukrajine.

Odesa je u neposrednoj blizini Transnistrije, paradržave u Moldaviji, nastale uz podršku Rusije prije tridesetak godina, što je dodatna prednost za rusku stranu. Ukrajinci ističu da, uprkos neposrednoj ratnoj opasnosti, osjećaju veliku dozu povjerenja prema svojoj vojsci, jer su sada naoružani dosta bolje, te imaju više iskustva u odnosu na rat iz 2014. godine. Rusija odbija priznati da želi izvršiti invaziju, te optužuje NATO za bespotrebno nagomilavanje naoružanja u Ukrajini. Rusija je također tražila da se iz pojedinih zemalja Istočne Evrope izmjeste NATO snage, primjerice Bugarske i Rumunije, što je odbijeno. Sve strane naglašavaju davanje prioriteta dijalogu, ali izgleda da je za razgovor sve manje vremena, čemu svjedoči odluka američkih vlasti da povuku svoje diplomatsko osoblje iz Ukrajine. Kada je riječ o Turskoj, njena uloga u smirivanju tenzija mogla bi biti značajna iz razloga jer je turski diplomatski tim predvođen predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom u posljednjih nekoliko godina uspio da održi balans u odnosima s obje države. Stoga je ponuda Erdoğana da Turska bude posrednik u pregovorima između Kijeva i Moskve bila i očekivana.

Iako su iz Moskve na ovu inicijativu gledali s rezervom, ruski diplomata Dmitrij Peskov izašao je u javnost sa stavom da Moskva prihvata Tursku kao posrednika. U sedmici pred nama najavljen je niz sastanaka u kontekstu smirivanja tenzija u Ukrajini, a njihov ishod ponudit će odgovor na pitanje da li Evropu očekuje jedan od najozbiljnijih ratnih sukoba u posljednjih trideset godina. Rat u Ukrajini ne odgovara podijeljenoj Evropi jer bi se veoma lahko iz Ukrajine mogao prenijeti na baltičke zemlje, a da je situacija izuzetno ozbiljna, govori i grupiranje švedskih vojnika na najvećem otoku Gotlandu kao znak spremnosti na vojnu reakciju ove zemlje.