Ukrajinci, slavenski narod u istočnoj Evropi, nastanjeni su najvećim dijelom u Ukrajini, gdje s 36 miliona pripadnika čine 77,8 posto stanovništva. Žive također u Ruskoj Federaciji (oko 2,9 miliona), Kazahstanu (oko 470.000), Moldaviji (oko 350.000), Bjelorusiji (oko 230.000) i drugim državama nastalima raspadom SSSR-a, te u Poljskoj (oko 1,52 miliona), Rumuniji (oko 65.000), Slovačkoj (oko 38.000) i drugim predjelima širom svijeta. Veće zajednice ukrajinskih iseljenika i njihovih potomaka postoje u SAD-u, Kanadi, Argentini i drugim mjestima.
Ukrajinci su potomci slavenskih plemena koja su se od VI stoljeća naseljavala na području od srednjeg toka Dnjepra do centralnih Karpata (Poljani, Severjani, Drevljani i Volinjani). Značajne sastavnice pri oblikovanju ukrajinskog nacionalnog identiteta bile su svijest o zajedničkom kulturnom nasljeđu te standardizacija ukrajinskog jezika početkom XIX stoljeća.
Među Ukrajincima izraženi su i različiti regionalni identiteti koji se temelje na specifičnoj historijskoj sudbini pojedinih ukrajinskih pokrajina, narodnim tradicijama i narječjima. Po vjeri su uglavnom pravoslavci, a manji dio Ukrajinaca zapadne Ukrajine pripada Grkokatoličkoj crkvi.
Ukrajinski jezik je istočnoslavenski jezik s više od 45 miliona govornika. Službeni je jezik u Ukrajini, a govori se i u Rusiji, Bjelorusiji, Kazahstanu, Moldaviji, Poljskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, SAD-u, Kanadi, Australiji. Savremena ukrajinska grafija varijanta je ćirilice s 33 slova i dodatnim znakom – apostrofom. Narječja se obično klasificiraju u tri grupe: arhaičnija sjeverna i jugozapadna te mlađa jugoistočna.
Prijepori se vode o tzv. rusinskim govorima (zakarpatska Ukrajina, istočna Slovačka, jugoistočna Poljska, Vojvodina, SAD), koje neki pridružuju jugozapadnim narječjima, drugi ih smatraju četvrtom narječnom grupom, treći pak posebnim jezikom. Obilježja koja ukrajinski povezuju s drugim istočnoslavenskim jezicima jesu početno o na mjestu ranijega je (ozero „jezero“, olen’ „jelen“), č i ž na mjestu ranijih tj, dj, kt’ (svička „svijeća“, meža „međa“, pič „peć“); oro, olo, ere, ele na mjestu ranijih or, ol, er, el (ĝolova „glava“, vorona „vrana“, bereza „breza“, pelena „pelena“), gubitak nosnih samoglasnika (dub „dub“, zub „zub“, p’jat’ „pet“).
Njegove posebnosti pak, s jedne strane, odražavaju dijalektne razlike u praistočnoslavenskom (prelazak ě u i, prelazak e u o nakon sibilanata i j, stapanje i i y), a s druge se razvijaju nakon njegova raspada, npr. najprije duženje o i e u zatvorenim slogovima te poslije i njihov prelazak u i (stil < stolъ, pič < pečь). Za ukrajinski je vokalizam karakterističan i izostanak tzv. akanja, a za konsonantizam postojanje mekih d, dz, t i c; dvousneno ili usneno-zubno poluotvoreno v; istovremeno postojanje ždrijelnog tjesnačnika ĝ i praskavog stražnjojezičnika g i dr.
Naglasak je slobodan, ali obično ostaje na istom slogu u svim oblicima riječi. U morfologiji je karakteristično širenje nastavka -ovi/-evi u dativu jednine imenica muškog roda, čuvanje vokativa, nastavak ě u genitivu jednine imenica na -ja (zemlě > zemli), završetak -mo u 1. licu množine prezenta (i futura) te imperativa (napyšemo, stanemo; napyšimo, stan’mo) i dr.
Na razvoj ukrajinskog književnog jezika snažno je utjecala dugotrajna politička podijeljenost ukrajinskih zemalja među politički moćnijim susjedima. Staroukrajinskom jezičnom fazom smatra se obično pismenost Kijevske Rusi X–XIII stoljeća, kada tri istočnoslavenska naroda još nisu bila jasno diferencirana, ali su u onodobnim književnim spomenicima već bila zastupljena neka karakteristična ukrajinska glasovna, gramatička i leksička obilježja. Srednjoukrajinska faza nastupila je nakon mongolske navale.
Obilježava ju najprije u XIV i XV stoljeću administrativna upotreba tzv. rusinskog jezika (s bjeloruskim i ukrajinskim obilježjima) u Litvaniji, a u XVI i XVII stoljeću bogata barokna književnost u kojoj se prožimaju staroslavenski i ukrajinski jezični elementi, pri čemu su leksički, frazeološki i sintaksički utjecaji narodnog jezika izraziti posebno u polemičkim tekstovima potaknutim crkvenom unijom. Taj svojevrsni jezični amalgam opisuju i gramatika Meletija Smotryc’koga i rječnik Pamve Berynde s početka XVII stoljeća Tokom XVIII stoljeća širi se funkcionalni raspon ukrajinskog, ali njegov razvoj ometa odluka Petra I kojom je zabranio njegovo korištenje u Rusiji.
Ipak, potkraj XVIII stoljeća Ivan Kotljarevs’kyj na narodnom jeziku objavio je travestiju Vergilijeve Eneide, čime je počelo razdoblje novoukrajinskog. Početkom XIX stoljeća izlaze i gramatika Oleksija Pavlovs’koga te rječnik Pavla Bilec’kyj-Nosenka, a vrhunac potvrde ukrajinski je dostigao u književnom stvaralaštvu Tarasa Ševčenka na kijevskom dijalektu. U drugoj polovici XIX stoljeća ukrajinski je opet bio zabranjen u Rusiji, ali se u Austriji istovremeno razvijao njegov naučni stil, a književnost dostigla novi vrhunac u djelu Ivana Franka.
Početak XX stoljeća bio je obilježen pravopisnim polemikama i konačnim ustaljivanjem pravopisa koji će se koristiti s obiju strana austrijsko-ruske granice. Tokom XX stoljeća izmjenjivala su se razdoblja u kojima je ukrajinski bio potican i potiskivan, a njegov je položaj konačno učvršćen tek nakon stjecanja ukrajinske nezavisnosti. Posljedice dugotrajne rusifikacije osjećaju se i danas, posebno na istoku Ukrajine. (Nastavlja se)
