Današnja je Ukrajina u središtu nekadašnje Kijevske Rusi, stanovnike koje su nazivali Rusima (Rusinima), njihov jezik ruskim, kako su Ukrajinci i nazivali svoj jezik do XVIII stoljeća (u Zapadnoj Ukrajini do 1939. godine), pa termin staroruski – koji se odnosi na najstarije ćirilične spomenike („Ostromirovo evanđelje“, 1056; dva „Izbornika Svjatoslava“, 1073. i 1076; Nestorovu „Povijest minulih godina“, oko 1110; „Poučenija“ Vladimira Monomaha, oko 1117; „Galicijsko evanđelje“, 1144; „Slovo o vojni Igorevoj“ i dr.; → rusi, književnost) – za Ukrajince ponajprije znači staroukrajinski.

Nakon tatarske najezde (1237–1240) Ukrajina se prvo našla u sastavu Latvije, a od 1569. godine pod Poljskom, od kada je jačao utjecaj Zapada, ali je došlo i do polonizacije, te nastanka bogate polemične književnosti. Napadi Turaka i Tatara uzrokovali su stvaranje ukrajinskog kozaštva (XVI–XVIII stoljeće), koje je i od njih i od Poljske branilo Ukrajinu te imalo golemu ulogu u širenju prosvjete (o čemu npr. „Upozorenje“ – „Perestoroga“, 1605). Bratstva su organizirala štamparije (ukrajinske inkunabule od 1491. godine) i škole, djelovali su kolegiji i akademije (Ostroška, 1580; Kijevsko-mogiljanska, 1632) koje su bile usmjerene na evropske programe. Nastali su mnogobrojni prijevodi (npr. „Ostroška Biblija“ iz 1581. godine, prva cjelovita „Biblija“ u Slavena), objavljeni su „Bukvar“ (1574), grčke i latinske gramatike i rječnici, npr. „Leksis“ (1596) Lavrentija Zyzanija (u. oko 1634), „Leksikon“ (1627) Pamve Berynde (oko 1560–1632), „Leksikon slovensko-latinski“ (1650), prevodile su se poetike, retorička i književna djela, te objavljivale domaće gramatike, a najpoznatije su one L. Zyzanija (1596) i M. Smotryc’koga (1619).

U doba procvata ukrajinskog baroka (XVII stoljeća) i polemičnih žanrova (poslanice, traktati i dijalozi) posebno su se isticala djela „ukrajinskoga Savonarole“, polemičara Ivana Vyšens’koga (oko 1550–1621), potom djela Meletija Smotryc’koga (oko 1577–1633), Zaharije Kopystens’koga (u. 1627), dijalozi Semena Divovyča (?–?), napisani tradicionalnim trinaestercem. U crkvenim propovijedima obrađivala su se prosvjetiteljska, estetička i etička pitanja, npr. u djelima Kyryla Trankviliona-Stavrovec’koga (u. 1646), Lazara Baranovyča (oko 1620–93), Stefana Javors’koga (1658–1722), Jelyseja Pletenec’koga (oko 1554–1624), Iova Borec’koga (u. 1631), te posebno u zborniku Ioanikija Galjatovs’koga (u. 1688). Značajni su i kozački ljetopisi „Gustyns’kyj“ (1627), „Samovydcja“ (XVII stoljeće) i dr., „Sinopsis“ (1674) Inokentija Gizel’a (oko 1600–83) te hagiografije Dymytrija Tuptala (1651–1709). Cvjetala je poezija, koja je prelazila na silabički sistem (čest akrostih). Duhovnu su poeziju pisali S. Javors’kyj, Symeon Poloc’kyj (bjeloruski i ruski Simeon Polocki; 1629–80) i dr., filozofsku, panegiričnu Danylo Bratkovs’kyj (između 1630. i 1640–1702), Ivan Velyčkovs’kyj (oko 1650–1701), ode Ignatij Maksymovyč (1725–93), Ioann (?–?) i dr. Drame su pisali Jakub Gavatovyč (1598–1679), Feofan Prokopovyč (1681–1736) i dr. Osebujan je i folklor, posebno historijske pjesme i dume (dumy), koje se poetikom, dramatičnošću, miješanjem epskoga i lirskoga te ritmikom naslanjaju na glasovito djelo neodređena žanra „Slovo o vojni Igorevoj“ („Slovo o polku Igoreve“; oko 1187., objavljeno 1800). Dume su tokom stoljeća pronosili kobzari i banduristi te su znatno utjecale na duhovni razvoj Ukrajinaca, kao što je i cjelokupna narodna književnost utjecala na razvoj pisane književnosti. U narodu je bila vrlo omiljena i „kultura smijeha“: školske drame s obaveznim intermedijima, pjevanjem i plesom, burleske, lutkarsko pozorište vertep, virši (prema latinskom versus: stih, pjesma), oracije, travestije i dr. te predstave putujućih sjemeništaraca. Iz te je tradicije rođen humor I. Kotljarevs’koga i Nikolaja Vasiljeviča Gogolja.

Nakon ujedinjenja Ukrajine s Rusijom (1654) visokoobrazovana kozačka elita odlazila je u Moskvu: iz Kijevsko-mogiljanske akademije u prvoj polovici XVIII stoljeća onamo je bilo pozvano 100 najboljih profesora, među kojima su bili pisci, filozofi, teolozi, kompozitori i dr. U Ukrajini je 1720. godine bilo zabranjeno štampanje crkvenih knjiga na ukrajinskom, 1754. godine održavanje nastave na ukrajinskom na Kijevsko-mogiljanskoj akademiji, a 1783. godine bilo je uvedeno kmetstvo. No u drugoj polovini XVIII stoljeća pojavilo se karizmatsko djelo historijske proze „Povijest Rusa ili Male Rusije“ („Istorija rusov, ili Maloj Rossiji“; → istorija rusiv) koje je imalo golem utjecaj na pisce nekoliko naraštaja. Kraj ukrajinskog baroka označio je najznačajniji autor toga razdoblja Grygorij Skovoroda (1722–94), putujući filozof, pjesnik, prosvjetitelj koji je na ukrajinskom, latinskom i tzv. slavenoruskom jeziku pisao filozofske traktate, dijaloge, basne, pjesme, satirične ode, psalme te komponirao.

Klasicizam je u ukrajinskoj književnosti zastupljen uglavnom „niskim“ žanrovima (komedija, travestija, burleska, basna), a od „visokih“ uglavnom odom. Na živom, razgovornom ukrajinskom jeziku zablistala je originalna burleskna travestija, poema „Eneida“ (1798) Ivana Kotljarevs’koga (1769–1838), koja je kroz gromoglasni smijeh dala polifonu panoramu gotovo svih slojeva ukrajinskoga društva XVIII stoljeća, postavila temelje nove ukrajinske književnosti i savremenog ukrajinskog jezika, dok se njegova drama s elementima sentimentalizma „Natalka Poltavka“ (1819) izvodi i danas kao drama i opera.

Početak romantizma i nacionalnog preporoda povezan je s Harkivskim univerzitetom (1805) i Harkivskom romantičarskom školom (Petro Gulak-Artemovs’kyj, 1790–1865; pjesnici Levko Borovykovs’kyj, 1806–89; Viktor Zabila, 1808–69; Jevgen Grebinka, 1812–48; Myhajlo Petrenko, 1817–62., i dr.), te naučnicima i piscima (Izmail Ivanovič Sreznjevski, 1812–80; Mykola Kostomarov, 1817–85., i dr.). Istraživala se historija i narodna književnost kao izraz „narodnoga duha“; objavljena je „Grammatika malorossijskogo narečija“ (1818) Oleksija Pavlovs’koga (1773–1822), u kojoj se ukrajinski tretira kao narječje ruskoga; u Budimu su Markijan Šaškevyč (1811–43), Ivan Vagylevyč (1811–66) i Jakiv Golovac’kyj (1814–88) objavili ukrajinski književni almanah „Rusalka Dnistrovaja“ (1837), u kojem su istakli historijsko i jezično jedinstvo svih Ukrajinaca. Začetnik nove ukrajinske proze Grygorij Kvitka-Osnov’janenko (1778–1843) pisao je humoristično-satirične, ali i sentimentalističke pripovijesti te komedije. U Harkivu se rađa ukrajinsko novinstvo: utemeljeni su različite novine, časopisi i društva (djelatnost kojih je pogodovala nastanku npr. protucarskoga društva, slična uništenom Ćirilo-metodskomu društvu u Kijevu 1845–47), kojih su članovi bili i mnogi pisci.

       Harkivski univerzitet

Pod utjecajem narodnih pjesama, ukrajinskog, ruskog i poljskog romantizma nastala je rana poezija Tarasa Ševčenka (1814–61), nacionalnog pjesnika i proroka koji je svojom riječju uskrisio duh slobode kozačkih vremena i pokazao put k oslobođenju; najzaslužniji je za formiranje savremenog ukrajinskog standardnog jezika te preporod ukrajinske književnosti: njegova zbirka pjesama „Kobzar“ (1840) zadobila je gotovo kultni status. Njegovu je stvaralaštvu blizak Pantelejmon Kuliš (1819–97), pjesnik, prozaik, publicist, prevodilac, autor prvog historijskog romana na ukrajinskom jeziku; njegova je sljedbenica i Marko Vovčok (pravo ime Marija Vilinska; 1833–1907), autorica dirljivih seoskih priča i pripovijesti koje osuđuju kmetstvo. Tradiciju Skovorode i Ševčenka proširili su istaknuti basnopisac Leonid Glibov (1827–93) te autor basni, humorističnih anegdota u stihu („spivomovke“) Stepan Rudans’kyj (1830–73). Prvi socijalno-psihološki realistični roman „Ljuborac’ki“ (1862) napisao je Anatolij Svydnyc’kyj (1834–71). No 1863. godine bio je zabranjen ukrajinski jezik, a 1876. car je potpuno zabranio njegovu javnu upotrebu, pa su pisci objavljivali u inozemstvu. Među piscima Zapadne Ukrajine mnogi su bili pod utjecajem „Kobzara“, npr. pjesnik i prozaik Jurij Fed’kovyč (1834–88); posebno se kao pjesnik, prozaik, dramatičar, publicist, naučni i društveni djelatnik isticao Ivan Franko (1856–1916), koji je stvarao u duhu realizma, naturalizma i modernizma. U razvoju nauke i književnosti u cijeloj (podijeljenoj) Ukrajini značajnu je ulogu odigralo Naučno društvo „Ševčenko“, osnovano u Lavovu (1873). Ukrajinska je književnost pratila književna zbivanja na Zapadu, a gotovo svaki pisac bio je ujedno i prevodilac. Ivan Nečuj-Levyc’kyj (1838–1918) objavljivao je 1870-ih i 1880-ih iskričave realistične pripovijesti iz svakidašnjice i romane o ukrajinskoj inteligenciji; realistične socijalno-psihološke pripovijesti i romane objavljivao je Panas Myrnyj (1849–1920). Djelatni su također bili narodnjaci: prozaik i leksikograf Borys Grinčenko (1863–1910), pjesnik revolucionar Pavlo Grabovs’kyj (1864–1902) i dr. Velika je važnost i „teatra korifejâ“, ukrajinskog profesionalnog i realističnog pozorišta koje su osnovali (1882) dramatičari i redatelji Marko Kropyvnyc’kyj (1840–1910), Myhajlo Staryc’kyj (1840–1904), Ivan Karpenko-Karyj (1845–1907) i dr.

Na razmeđu između XIX i XX stoljeća i dalje su djelovali tradicionalisti Stepan Vasyl’čenko (1879–1932), Arhyp Teslenko (1882–1911) i drugi, no jačao je i modernizam, kojem su najviše pridonijeli urbani pjesnik Mykola Voronyj (1871–1938), lirik Oleksandr Oles’ (1878–1944), koji je razvio neoromantične i simboličke tendencije, obogatio melodiku i tropiku pjesme, unio u liriku psihologizam i spontanost. No „preporodnu vatru“ u književnosti zapalila je pjesnikinja i dramatičarka Lesja Ukrajinka (1871–1913), zagovornica neoromantizma, koji je još godinama snažno odjekivao u poeziji (Jevgen Malanjuk, 1897–1968; Oleg Ol’žyč, 1907–44; Olena Teliga, 1907–42.), a u prozi ga je zastupala feministica Ol’ga Kobyljans’ka (1863–1942). Ukrajinsku književnost u mnogome je izmijenio modernist Volodymyr Vynnyčenko (1880–1951), predstavnik psihološkoga neorealizma, autor kontroverznih romana i prvog ukrajinskog naučno-fantastičnog romana, dramatičar novator, publicist. Realizam i „impresionistički“ lirizam u prozi spajali su Marko Čeremšyna (1874–1927) i Gnat Hotkevyč (1877–1938); od 1901. impresionističke novele pisali su Myhajlo Kocjubyns’kyj (1864–1913) te, nešto ranije, socijalno-psihološke novele u impresionističkoj i ekspresionističkoj maniri protoekspresionist Vasyl’ Stefanyk (1871–1936). Pjesničkim je zbirkama (1914) futurizam najavio Myhajlo Semenko (1892–1937); ukrajinski modernizam nastajao je kao spoj nacionalnih i evropskih tendencija, poetike folklora i moderne, pa je, makar i implicitno, uvijek izražavao nacionalnu ideju. U poeziji je prevladavao simbolizam (npr. Mykola Filjans’kyj, 1873–1938; Grygorij Čuprynka, 1879–1921). Boljševički prevrat 1917. izazvao je građanski rat: neki su pisci poginuli, neki emigrirali, a neki postali sudionicima ukrajinskog preporoda i njegova tragičnog svršetka – toliko književnih smjerova, društava književnika, poleta, eksperimentiranja i kvalitetnih ostvarenja Ukrajina više nije doživjela. Mnogi su bivši simbolisti „forsirano“ prešli put od simbolizma do revolucionarnog romantizma: npr. pjesničke zbirke Vasyl’a Ellana-Blakytnoga (1894–1925) i Vasyl’a Čumaka (1901–19) postale su međašem u razvoju revolucionarno-romantičnog smjera (isprekidan, energičan ritam, dinamičnost, lakoničnost, sistem pojmova slika nove socijalne simbolike, promjena simbolike boja). Tako u romantično-impresionističko-simbolističkom „Modrom romanu“ (1921) Gnata Myhajlyčenka (1892–1919) supostoje „telegrafski“ stil, likovi simboli i zanosne pjesme u prozi o svijetloj budućnosti. Trnovit je bio put i pjesnika ljubavi i borbe, prije bliskog imažinizmu, Volodymyra Sosjure (1898–1965). Vrhunac je ukrajinskog simbolizma pjesnička zbirka „Sunčani klarineti“ (1918) jednog od najvećih pjesnika toga doba Pavla Tyčyne (1891–1967).

Pavlo Tychyna

Mimo tokova „crvenog“ modernizma nastajalo je pjesništvo tzv. neoklasikâ, npr. rana impresionistička poezija Maksyma Ryl’s’koga (1895–1964), autora filozofske i meditativne lirike klasičnih forma, osobito sonetâ. Prednost je sonetu i aleksandrincu davao i pjesnik Mykola Zerov (1890–1937), koji je, kao i Ryl’s’kyj, Myhajlo Draj-Hmara (1889–1938), Pavlo Fylypovyč (1891–1937), postavljao visoke zahtjeve pred književnost. U nesuglasju s raspaljivanjem klasne mržnje bila je duboko humanistička lirika Jevgena Plužnyka (1898–1936), profinjena intimna lirika Volodymyra Svidzins’koga (1885–1941), filozofska lirika Dmytra Zagula (1890–1944), intimna lirika urbanoga pjesnika Myhajla Jogansena (1895–1937) i drugi. Na početku 1920-ih bit boljševizma pokazao je prozaik Borys Antonenko-Davydovyč (1899–1984), u novelistici je težak položaj ukrajinskoga seljaštva ocrtao Grygorij Kosynka (1899–1934) te, uništenje ukrajinskog sela glađu, u prozi Todos’ Os’mačka (1895–1962), Andrij Golovko (1897–1972), u poeziji O. Oles’, P. Tyčyna, u drami Mykola Kuliš (1892–1937). Roman A. Golovka „Korov“ (1927) postao je ogledalom strašne stvarnosti 1920-ih. Intelektualna psihološka proza (romani 1920-ih Myhajla Ivčenka, 1890–1939; M. Hvyl’ovoga; Valer’jana Pidmogyl’noga, 1901–37; pripovijesti Viktora Petrova-Domontovyča, 1894–1969) bila je napadana kao neprijateljska, kao i parodije Kost’a Burevija (1888–1934), satirični feljtoni i humoreske Ostapa Vyšnje (1889–1956), basne Sergija Pylypenka (1891–1934), tragikomedija „Narodni Malahij“ (1927) M. Kuliša, filozofsko-socijalno-psihološka satirična komedija „Solo na flauti“ (1933) Ivana Mykytenka (1897–1937) i druga djela.

Avangardizam u ukrajinskoj književnosti predstavljali su futuristi (M. Semenko, glavni pokretač; rani Oleksa Slisarenko, 1891–1937; Ĝeo Škurupij, 1903–37; Oleksa Vlyz’ko, 1908–34., i drugi) i konstruktivisti (Valer’jan Poliščuk, 1897–1937; Leonid Černov-Malošyjčenko, 1899–1933., i drugi). Elementi ekspresionizma uočljivi su u ranim pjesmama filozofskog intelektualnog pjesnika Mykole Bažana (1904–83), ali i u dramama Myroslava Irčana (1897–1937).

Stožerna je figura ukrajinskog preporoda Mykola Hvyl’ovyj (1893–1933); njegova romantična lirsko-impresionistička (nerijetko s elementima ekspresionizma, katkad i nadrealizma) novelistika s gorućim temama egzistencije, nacionalnog preporoda, humanizma i fanatizma, te proza i posebno pamfletistika, izazvala je sveukrajinsku književnu raspravu (1925–28): o nametanju partijske linije u umjetnosti, o težnji k visokim kriterijima u književnosti, orijentaciji prema duhovnoj Europi i sl. Godine 1929. uništena je Ukrajinska akademija nauka i likvidirani su mnogi pisci, nastavila se represija nad inteligencijom, posebno piscima (1930. godine u Ukrajini je radove objavilo 259 pisaca, a nakon 1938. ostalo ih je samo 36), mnoga su društva nestala, a preostalim je bilo nametnuto isključivo sovjetsko društvo pisaca i doktrina socijalističkoga realizma, ali je strijeljani preporod (Rozstriljane vidrodžennja) ostavio svoju duhovnost. Dio pisaca Zapadne Ukrajine (posebno nakon 1939. godine) također je doživio represiju (pjesnici Vasyl’ Bobyns’kyj, 1898–1938. godine, i Ivan Krušel’nyc’kyj, 1905–34. godine, dramatičar M. Irčan i drugi), a poezija originalnog pjesnika Bogdana Igora Antonyča (1909–37) bila je zabranjena.

Ukrajinskoj književnosti znatno su pridonijeli pisci koji su živjeli u izbjeglištvu (O. Oles’, V. Vynnyčenko), pjesnik i prozaik Vasyl’ Barka (1909–2003), pjesnik, publicist, esejist J. Malanjuk, T. Os’mačka, Ulas Samčuk (1905–87), pjesnik i prozaik Ivan Bagrjanyj (1906–63) i ostali. Romani objavljeni na Zapadu „Marija“ (1933) U. Samčuka, „Žuti knez“ (1963) V. Barke i pripovijesti T. Os’mačke, svjedočanstva su genocida 1932–33. godine, a romani I. Bagrjanoga („Lovci na tigrove“ 1946; „Getsemanski vrt“, 1950) prvi su razotkrili teror i užase staljinističkih logora.

Potkraj 1930-ih pojavili su se pjesnik i prozaik Leonid Pervomajs’kyj (1908–73), pjesnik Andrij Malyško (1912–70) i drugi. U Drugom svjetskom ratu nastale su rodoljubne poeme M. Ryl’s’koga, M. Bažana, P. Tyčyne, pjesma „Volite Ukrajinu“ (1944) V. Sosjure, ekspresivne pripovijetke i potresni filmski scenariji Oleksandra Dovženka (1894–1956). U poslijeratnoj književnosti javila su se problemska djela Oles’a Gončara (1918–95), posebno roman „Katedrala“ (1968), historijski romani Pavla Zagrebel’noga (1924–2009), socijalni romani Myhajla Stel’maha (1912–83), Grygorija Tjutjunnyka (1920–61) i ostali. U književnost 1950-ih ušli su istaknuti pjesnici Dmytro Pavlyčko (r. 1929) i Lina Kostenko (r. 1930), koji su vratili estetsku vrijednost riječi i lomili tada uobičajene umjetničke kriterije. Autori 1960-ih (šezdesetnici) osjetili su se nesputanim, što se u poeziji očitovalo u izražavanju nacionalnih osjećaja, modernijim oblicima, novom pristupu usmenoj tradiciji, intimizaciji, intelektualizaciji (npr. Borys Olijnyk, 1935–2017; Vasyl’ Symonenko, 1935–63; Ivan Drač, 1936–2018; Mykola Vingranovs’kyj, 1936–2004; Vasyl’ Stus, 1938–85; Pavlo Movčan, r. 1939; Leonid Talalaj, 1941–2012); u prozi u pojačanom psihologizmu, okretanju općeljudskim temama, preispitivanju stvarnosti (npr. Roman Ivanyčuk, 1929–2016; Jurij Mušketyk, 1929–2019; Grygir Tjutjunnyk, 1931–80; Jevgen Gucalo, 1937–95; Volodymyr Drozd, 1939–2003; Valerij Ševčuk, r. 1939), u pojavi povijesnih romana fantastične fabule s osloncem na folklor Oleksandra Il’čenka (1909–94), „himerične“ proze Vasyl’a Zemljaka (1923–77), satiričnih feljtona Stepana Olijnyka (1908–82), originalnih humoreski Olega Čornoguza (r. 1936), komedije u tradiciji travestije „Faraoni“ (1961) Oleksija Kolomijec’a (1919–94), koja nakon Hruščovljeva „zatopljenja“ 16 godina nije štampana; mnogi su zašutjeli ili bili bačeni u logore, gdje su i umrli (npr. pjesnici V. Stus i Ivan Svitlyčnyj, 1929–92).

Pjesništvo ukrajinske emigracije različitih stilova i smjerova nadopunilo je ukrajinsku književnost (V. Barka; Igor Kačurovs’kyj, 1918–2013; Oleg Zujevs’kyj, 1920–96; Bogdan Bojčuk, 1927–2017; Jurij Tarnavs’kyj, r. 1934; Bogdan Rubčak, 1935–2018., i dr.).

Kraj XX i početak XXI stoljeća obilježila je pojava mnogobrojnih novih imena u svim književnim žanrovima te nauci o književnosti: ističu se pjesnici i prozaici Jurij Andruhovyč (r. 1960), Oksana Zabužko (r. 1960), Jevgen Paškovs’kyj (r. 1962) i drugi.