Na području današnje Ukrajine mnogobrojni su nalazi iz prahistorije, posebno neolitika (Kam’jana Mogyla na sjevernoj obali Azovskoga mora). Oko 700. godine prije nove ere južnu Ukrajinu i Krim naselila su plemena Skita (→ skiti, likovne umjetnosti) i Sarmata, a u kolonijama na crnomorskoj obali (Odesa, Herson i Kerč) razvijale su se grčka kultura i umjetnost, a njihov se razvoj nastavio i nakon najezde Gota, Huna i Avara (IV do VI stoljeće) te slavenskih plemena (IV do VII stoljeće). Od VII do X stoljeća u tim se priobalnim gradovima razvijala bizantska umjetnost. Potkraj X stoljeća proširilo se kršćanstvo, a umjetnost Kijevske Rusi snažno je utjecala na područje današnje Ukrajine i bila je temelj na kojem su se u XI–XII stoljeća razvijale lokalne graditeljske i umjetničke škole što su izravno prethodile ukrajinskoj umjetnosti, koja se javlja uporedo s formiranjem ukrajinske nacije (XIV–XV stoljeće).
Od XII do XVII stoljeća važnu je ulogu imalo odbrambeno graditeljstvo; isprva su se gradile velike drvene, potom kamene utvrde (Luc’k, Brest, Bilgorod-Dnistrovskij), a odbrambena obilježja djelomično su imale i crkve (u Sutkivcima, XV/XVI stoljeće). Od X stoljeća crkveno graditeljstvo preuzelo je bizantski tip centralne građevine križna tlocrta s kupolom, isprva građene od drva, potom u kamenu (najstarija je Sv. Sofija u Kijevu, 1018–37. godine, pregrađena u baroku). U Lavovu su se uz bizantske građevne oblike (armenska katedrala, 1363–70) javili i gotički (rimokatolička katedrala, 1360–1493).
Tokom stoljeća u Zapadnoj Ukrajini podizale su se pučke drvene crkve osebujnih konstrukcijskih i dekorativnih oblika (Bratska crkva u Luc’ku, XVII stoljeće). Ujedinjenjem Ukrajine s Rusijom (1654) učvrstile su se veze između ruske i ukrajinske umjetnosti. Pojavili su se novi tipovi građevina, s elementima tradicionalnog pučkog graditeljstva i renesanse (zgrada bivšega Kolegija u Černigivu, 1700–02). Potkraj XVII stoljeća ruski i ukrajinski arhitekti projektirali su u baroknom stilu mnogobrojne građevine u Kijevu (crkva sv. Andrije, 1747–48. godine, Bartolomeo Francesco Rastrelli), Černigivu, Perejaslavu Hmel’nyc’kom, Lavovu i drugim mjestima.
U graditeljstvu potkraj XVIII stoljeća i u prvoj polovini XIX. stoljeća prevladavao je klasicizam, posebno na javnim i reprezentativnim građevinama. Planski su se izgrađivali novi gradovi (Odesa, Herson, Sevastopol’) s velikim gradskim četvrtima simetrično uređenih pročelja i prostranim parkovima. U drugoj polovini XIX stoljeća gradilo se u duhu historicizma, pretežno gotike i renesanse (reprezentativna pozorišna zgrada u Odesi, djelo austrijskih arhitekata Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera), a početkom XX stoljeća u duhu secesije (Gradski muzej starina i umjetnosti, danas Muzej ukrajinske umjetnosti u Kijevu, izgrađen između 1897. i 1900. prema projektu Vladyslava Gorodec’koga, 1863–1930).
Odesa
Nakon uspostave sovjetske vlasti započela je intenzivna izgradnja stambenih i industrijskih objekata (od najznačajnijih bila je hidrocentrala na Dnjepru, 1926–32) te izrađivanje generalnih urbanističkih planova velikog broja gradova. Uz historicističke arhitektonske oblike javila su se i konstruktivistička rješenja: Ljekarski dom (1927) Pavla Al’ošyna (1881–1961) i Dinamov stadion (1932–33) Vasyl’a Os’maka (1870–1942) u Kijevu. U tom su se razdoblju razvijale i dvije odvojene arhitektonske stilske težnje: ukrajinska barokna drvena arhitektura, na kompleksu Ukrajinske akademije za agrikulturu u Kijevu (1925–30) Dmytra Djačenka (1887–1942), i neoklasicistički oblici na Bolnici br. 3 u Harkivu (1925–27) Viktora Jestrovyča (1876–1941).
Nakon Drugog svjetskog rata počela je obnova razorenih gradova i naselja, koji su dobili mnogobrojne stambene blokove i nebodere, a potkraj 1950-ih ukrajinski su arhitekti nastojali prekinuti sa staljinističkim načinom gradnje te se izboriti za slobodu u projektiranju. Od 1960-ih i posebno u 1980-ima ukrajinski arhitekti i urbanisti uz primjenu savremenih materijala i raznovrsnijih tipova izgradnje stambenih objekata veću su pozornost pridavali historijskim spomenicima. Nakon 1990-ih mlađi naraštaj arhitekata projektira u svim stilovima moderne arhitekture, ali i ukrajinskog tradicijskog graditeljstva.
Od monumentalnog crkvenog slikarstva iz XI i XII stoljeća, s bizantskim stilskim oznakama, ostali su samo ulomci (crkva Presvijetle Bogorodice u Kijevu, 989–996. godine, razorena 1240). U razdoblju između XIII i XVI stoljeća slikarstvo je imalo osobine uglavnom staroruskog slikarstva, a u XVII stoljeću javili su se svjetovni motivi koji su odisali prisnošću (zidne slike crkve Sv. Duha u Potelyču, Lavovska oblast, oko 1620). Potreba za crkvenim slikarstvom bliskim i razumljivim narodu odrazila se u slikanju ikona između XV i XVII stoljeća; postepeno su likovi dobijali individualizirane fizionomije, a u nizu kompozicija javile su se ukrajinske historijske ličnosti. U tom je razdoblju cvalo minijaturno slikarstvo, koje je postupno bilo zamijenjeno drvorezom.
U XVII i XVIII stoljeću posebno se razvijala grafika (njome su se bavili Ivan Ščyrs’kyj i Oleksandr Tarasevyč), a slikarstvo se obogaćivalo realističkim elementima; potkraj XVII stoljeća istakli su se majstori Jov Kondzelevyč i Ivan Rutkovyč u portretima (parsunama) izvedenim tehnikom ikonopisa. Važnu ulogu u razvoju ukrajinske umjetnosti imala je Akademija u Sankt Peterburgu (osnovana 1757), na kojoj su studirali mnogobrojni Ukrajinci. Potkraj XVIII i u prvoj polovini XIX stoljeća ukrajinsko slikarstvo, na koje je snažno utjecao ruski slikar Vasilij Andrejev Tropinjin (1776–1857), imalo je obilježje klasicizma i romantizma.
Promjene u umjetničko shvatanje unio je pjesnik, slikar i grafičar Taras Ševčenko (1814–61), začetnik kritičkog realizma u Ukrajini. Slijedili su ga Ivan Sokolov (1823–1910), Lev Žemčužnykov (1828–1912) i Kostjantyn Trutovs’kyj (1826–93) slikajući realističke figuralne kompozicije, portrete, krajolike i žanr-prizore iz života ukrajinskih seljaka i radnika; ti su se umjetnici poslije povezali s „Peredvižnjikima“. Među istaknute majstore ukrajinskog slikarstva na kraju XIX i početkom XX stoljeća ubrajaju se Kyriak Kostandi (1852–1921), Mykola Pymonenko (1862–1912) i Petro Nilus (1869–1943), koji su također primjenjivali metode kritičkog realizma, te pejzažist Volodymyr Orlovs’kyj (1842–1914).
Taras Ševčenko
Težnjama prema apstrakciji oko sredine 1920-ih oštro su se suprotstavili umjetnici realisti; od 1930-ih prevladavao je socijalistički realizam, uglavnom s temama iz revolucije, građanskog rata i socijalističkog preobražaja društva; isticali su se Fedir Kryčevs’kyj (1879–1947), Karlo Trohymenko (1885–1979) i Anatolij Petryc’kyj (1895–1964). U slikarstvu između 1950-ih i 1970-ih bili su prisutni različiti sadržaji: historijske i revolucionarne teme (Viktor Puzyrkov, 1918–99), život u savremenom sovjetskom društvu (Volodymyr Kostec’kyj, 1905–68. godine, i Tetjana Jablons’ka, 1917–2005; u njenim su radovima prevladavali motivi pučkog ukrajinskog folklora) i pejzažno slikarstvo (Mykola Gluščenko, 1901–77). U 1960-ima razvijalo se monumentalno-dekorativno slikarstvo vezano uz arhitekturu reprezentativnih javnih ustanova, u kojem se istakao Ernest Kotkov (1931–2012).
Od 1980-ih naraštaj slikara, likovnih umjetnika i kipara, Grygorij Gavrylenko (1927–84), Galyna Neledva (r. 1938), Tiberij Sil’vaši (r. 1947), Glib Vyšeslavs’kyj (r. 1962), Oleksandar Žyvotkov (r. 1964), Oleg Golosij (1965–93) i drugi, bio je otvoren savremenim strujama u akcijama body arta i land arta, hepeninga s političkim naglaskom te eksperimentiranja s filmom, videom i računarima. Tradicija pučke umjetnosti traje i danas u različitim oblicima (slike, sagovi, vezovi, keramički predmeti, rezbarije u drvu).
