"Prvo pravda. Onda mir. Nikad obrnuto."
Svaki put kada se objavi prekid vatre, ista rečenica odjekuje iz Washingtona i Tel Aviva: Hamas se mora razoružati, Hamas se mora raspustiti.
To je hor kolonizatora, kojem se sada pridružuju samozvani mirotvorci koji se pretvaraju da će polaganje oružja donijeti mir. Ali mir bez pravde je tišina groba. Zahtijevati razoružanje Hamasa prije okončanja okupacije ne znači graditi mir – to znači učvršćivati aparthejd pod drugim imenom.
Istina s kojom svijet odbija da se suoči je jednostavna: Hamas postoji jer postoji okupacija. Okončajte okupaciju i oružani otpor će izgubiti svoj smisao. Ali, do tada, tražiti od Palestinaca da se odreknu svojih sredstava borbe je traženje od njih da prihvate trajnu potčinjenost.
Vrijedi se čvrsto držati uvjerenja da je okupacija izvorno nasilje. Prije nego što je ijedna raketa ispaljena iz Gaze, izraelski kolonijalni projekat je već raselio i oštetio milione ljudi. Nakba iz 1948. godine stvorila je 750.000 izbjeglica i uništila više od 500 sela. Rat iz 1967. godine proširio je izraelsku kontrolu nad Zapadnom obalom, Gazom i Istočnim Jerusalemom. Već skoro šest decenija ove teritorije žive pod brutalnom vojnom okupacijom koja Palestincima uskraćuje njihovu zemlju, vodu, mobilnost i dostojanstvo.
Sama Gaza je pod blokadom od 2007. godine – zatvor na otvorenom gdje dva miliona ljudi živi u ruševinama, bez čiste vode, struje ili nade. Izrael kontroliše svoj zračni prostor, obalu, uvoz, izvoz, pa čak i kalorijski unos hrane koja ulazi u Pojas. Ovo je kolektivna kazna u industrijskim razmjerima, sporo nasilje koje ubija ne samo ljude već i mogućnosti. Govoriti o "terorizmu" odvojeno od ovog konteksta je intelektualna nepoštenost. Nasilje nije počelo s Hamasom. Počelo je s kolonizacijom.
Otpor je zakonsko i moralno pravo, a međunarodno pravo je nedvosmisleno po tom pitanju. Rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 37/43 iz 1982. godine potvrđuje pravo naroda pod kolonijalnom i stranom dominacijom da se odupru okupaciji "svim raspoloživim sredstvima, uključujući oružanu borbu". Ovaj princip je primijenjen u znak podrške oslobodilačkim pokretima u Alžiru, Južnoj Africi i Namibiji. Zašto bi se Palestina tretirala drugačije?
Svaka kolonizirana nacija morala se oduprijeti silom kada diplomatija nije uspjela. ANC je imao Umkhonto we Sizwe, Alžirci FLN, a Vijetnamci su se decenijama borili protiv stranih vojski. Zapad, gledajući unatrag, veliča ove pokrete, ali osuđuje Palestince što čine upravo isto.
Ono što Izrael i njegovi saveznici nazivaju "terorizmom" je, u stvari, očajnička tvrdnja o postojanju. Palestinci su naučili da se međunarodno pravo primjenjuje samo radi zaštite moćnih. Pravo na otpor je jedino pravo koje još uvijek mogu koristiti bez dozvole.
Iste zapadne sile koje sada zahtijevaju predaju Hamasa pozdravljaju oružani otpor Ukrajine protiv Rusije. Evropske vlade brzo šalju oružje Kijevu, slaveći Ukrajince kao borce za slobodu koji brane suverenitet. Ali kada Palestinci pružaju otpor, oni se nazivaju teroristima. Poruka je nepogrešiva: otpor bijelih je legitiman, otpor smeđih je barbarski. Ovo rasno licemjerje otkriva moralni bankrot zapadne diplomatije. Oni se ne protive otporu - već ko se protivi. A iza ove pristranosti krije se dublje saučesništvo: Izrael ostaje vojno uporište Zapada u arapskom svijetu, čuvar zapadnih interesa i primalac beskrajne finansijske i diplomatske zaštite.
Zato, kada Donald Trump i Benjamin Netanyahu propovijedaju "mir" kroz predaju Hamasa, mora im se reći da zašute. Njihova verzija mira je mir aparthejda - prisilna tišina nad ruševinama slobode jednog naroda.
Budimo jasni: poziv na "raspuštanje Hamasa" ne odnosi se na eliminaciju nasilja. Gola istina je da razoružanje Hamasa podrazumijeva neutralizaciju palestinskog cilja. Radi se o eliminaciji otpora. Razoružani Hamas bi utro put izraelskoj kontroli nad Gazom, obnovi prema zapadnim ugovorima i novoj klasi palestinskih kolaboracionista. Zato Washington i Tel Aviv žele "Gazu nakon Hamasa" - onu koja će slušati naređenja, a ne zahtijevati prava.
Razoružavanje Hamasa značilo bi brisanje političke jezgre palestinskog nacionalizma u Gazi. To bi pretvorilo oslobodilački pokret u humanitarnu krizu, kojom bi upravljale humanitarne agencije i donatori. To je ono što Izrael i njegovi zapadni podržavaoci žele: Palestinu svedenu na milostinju, a ne na suverenitet. Ali otpor se ne može izbrisati dekretom. Sve dok okupacija traje, nastajat će novi oblici otpora, sa ili bez Hamasa. Problem kolonizatora nije Hamas - problem je postojanje naroda koji odbija nestati.
Jedini put do trajnog mira je pravda. Pravda počinje okončanjem okupacije, demontiranjem svih naselja izgrađenih na ukradenoj palestinskoj zemlji i vraćanjem granica iz 1973. godine. Ilegalne ispostave širom Zapadne obale moraju biti srušene, a Jerusalem vraćen kao zajednička prijestolnica istinski slobodne Palestine. Ovo nisu radikalni zahtjevi – to su minimalni zahtjevi međunarodnog prava. Granice iz 1973. godine (linije prije 1967.) bile su osnova svake vjerodostojne mirovne formule ikada predložene. Izrael ih je nekažnjeno kršio, šireći naselja prkoseći bezbrojnim rezolucijama UN-a.
Stoga, istinski mirovni proces mora početi s odgovornošću. MKS mora procesuirati ratne zločine, MSP mora provoditi svoje presude, a globalne sankcije moraju uslijediti ako Izrael odbije da se povinuje. Sve manje od toga samo će ovjekovječiti aparthejd pod novim rječnikom.
Više obmana tipa Oslo može samo odgoditi sporazum i dodatno kazniti Palestince. Palestinci su i prije bili prevareni. Sporazumi iz Osla iz 1993. godine prodani su kao putokaz za mir. U stvarnosti, oni su učvrstili izraelsku kontrolu kroz ekonomsku zavisnost i koordinaciju sigurnosti. Oslo je fragmentirao palestinske teritorije, omogućio da se naselja umnože i stvorio Palestinsku upravu koja je odgovornija Izraelu nego vlastitom narodu.
Ne smije se ponavljati ovakvi nedovršeni, proizraelski aranžmani. Svaki novi sporazum mora se pozabaviti temeljnim uzrocima - okupacijom, oduzimanjem imovine i aparthejdom - a ne samo simptomima. Mora doći do potpunog ukidanja blokade Gaze, oslobađanja političkih zatvorenika, prava na povratak izbjeglica i međunarodnih garancija za palestinski suverenitet. Bez toga, mir će ostati fatamorgana.
Neki vjeruju da je rješenje o dvije države mrtvo. U stvarnosti, nikada nije ni postojalo. Geografija okupacije – naselja, zidovi, kontrolni punktovi – uništili su kartu do te mjere da se ne mogu popraviti. Istinski demokratska i pravedna budućnost sada bi mogla zahtijevati drugačiju maštu: unitarnu državu, s jednakim pravima za Jevreje i Arape, izgrađenu na pravdi, a ne na segregaciji. Otpor takvoj ideji doći će od rasističkih kolonijalista koji provode aparthejd sa žestinom kakva se prije nije čula. Južnoafrikanci su, sasvim ozbiljno, aparthejd koji su prošli nazivali "čajankom" u poređenju s izraelskom verzijom!
Prelazak na unitarnu državu neće biti trenutan. Zahtijevat će prelazni proces – sporazume o demilitarizaciji, restituciji, ustavne garancije i komisije za istinu. Ali princip mora biti jasan: jednakost za sve, supremacija ni za koga. Zajednička država ne može se graditi na poricanju. Mora početi priznavanjem zločina kolonizacije i obavezom da ih ispravi. Tek tada Jevreji i Arapi mogu koegzistirati kao građani, a ne kao okupatori i okupirani.
Mantra međunarodne zajednice o tome da "obje strane moraju prestati s borbama" prikriva asimetriju moći. Izrael je država s nuklearnim oružjem, koju podržavaju SAD i čija je ekonomija izgrađena na okupaciji. Hamas je pokret rođen iz opsade i očaja. Izjednačavanje ta dva pojma znači brisanje historije i morala.
Zahtjev za razoružanje Hamasa je, u stvari, zahtjev za predaju Palestinaca. Zahtjev za okončanjem kolonizacije je zahtjev za pravdom. Između ta dva zahtjeva leži cijela moralna geografija sukoba. Mir bez pravde je laž.
Mir neće doći ušutkivanjem potlačenih. Doći će kada se okupacija završi, kada se izbjeglice vrate, kada se naselja demontiraju i kada svako palestinsko dijete odraste oslobođeno opsade. Do tada, pravo na otpor ostaje ne samo legalno, već i sveto.
(Ranjan Solomon je dugogodišnji zagovornik pravde i nezavisne države za Palestinu. Ovaj tekst napisao je za Palestine Chronicle)
