Tmurno jesenje jutro dočekujemo na Požarikama. Odavno je već eskalirao sukob s HVO-om pa se svuda osjeti manjak municije i materijalno-tehničkih sredstava (MTS), iako to namjenska proizvodnja izradom improviziranog oružja pokušava nadomjestiti. Ispred male ciglaste kuće okupili smo se nas sedmerica ili osmerica. Razglaba se i raspravljalo o različitim stvarima. Drugi, pak, prebrojavaju municiju i čiste oružje, a neki kunjaju naslonjeni na zid ispod strehe stare kuće.

Dolje na liniji nekih sat i po odjekuju detonacije. Borbe se vode već nekoliko dana pa smo i mi došli kao ispomoć. Od dolaska smo cio taj dan proveli u iščekivanju hoće li nas uvesti u liniju. Pred večer su dovezli nekoliko ranjenih, a zatim ih transportirali u ratnu bolnicu u Međeđi.

Rano ujutro, oko pet sati, prebacuju nas na prednji dio linije razgraničenja. Jedan od komandira, koji je tu već sedam dana, objašnjava nam da se na tom mjestu danas očekuju najveći napadi.

Jutro započinje snažnom pucnjavom iz puškomitraljeza i drugog pješačkog oružja. Nas deveterica određeni smo da na prvoj liniji zamijenimo momke koji su bili na zadacima izviđanja i javljanja.

Iz smjera Pelagićeva te Doboja odjekuje pucnjava iz teškog oruđa. Teška artiljerija od jutarnjih sati tuče s tri strane, a borbe na Vidi i Požarikama ne prestaju od ranog jutra.

Uzeli smo svu potrebnu opremu i pošli obilaznim i sigurnijim putem na rovove. Usput smo naišli na naše minobacačlije – spremali su se za okršaj. Nešto su se zezali, upravo su pripremu privodili kraju. Bila je to posada koja će, nešto kasnije, nama gore na liniji u žestokim borbama davati jaku i jedinu podršku.

Ušli smo u rovove i čekali. Odmah zatim otvorena je žestoka paljba po selu koje se nalazilo iza nas. Granate su od deset sati ujutro pa do predvečer padale kao kiša. Tom su prilikom pogođene mnoge kuće. Džamija među prvim objektima, a do kraja dana bila je potpuno devastirana.

Naša posada minobacačlija uspjela je ušutkati neprijatelja, ali samo zakratko. Oko jedan sat počeli su nas tražiti.

U pet sati stigla je naredba o povlačenju, jer su četnici – i mi smo to vidjeli – uspjeli probiti desni dio naše linije. Pucnjava se malo stišala, pa smo taj trenutak iskoristili da se povučemo približno 150 metara. Odmah je počelo ukopavanje novih linija da bismo se izravnali s desnom stranom. Osim granata, ni hladna jesenja kiša nije prestajala padati.

Oko dvadeset sati povlači se i naša lijeva strana. Bili smo svjedoci da su cijelo jutro trpjeli jake agresorske napade.

Ukopali smo se uz kišu i granate i čekali novo jutro.

Dan koji je osvanuo mnogima će vječno ostati urezan u srca. Uskoro će selo iza nas biti izbrisano s lica zemlje, a oblak sumornih crnih slutnji spustit će se na gradačačku ravnicu od koje je suluda srbočetnička soldateska načinila pakao na zemlji.

Jutro je bilo prohladno. Čuo se tek poneki pucanj. Mi smo spremno čekali na novouspostavljenim linijama.

U pola sedam začula se zaglušujuća buka. Na licima ljudi vidjeli su se strah, iznenađenje i crne slutnje. Mnogi nisu mogli vjerovati u ono što se događalo.

Buka tenkova postajala je sve jača. Za samo nekoliko minuta počela je žestoka bitka ispred nas i na obodu sela. Naše se jedinice više nemaju namjeru povlačiti. Po selu traju ulične borbe, trešte rafali. Dolje zvižde meci, a gore granatama razaraju kuću po kuću.

S naše strane manja grupa četnika pokušava se probiti u selo. Nas osmerica uspijevamo odbiti ovaj napad. Ranjeni su Jakub Salkić i Osman Softić.

Iz sata u sat bitka je sve žešća. Selom počinje drmati samohotka. Svojim PAM-om krši u prah ono što je već razoreno. Glavu je sve teže dići. Vlada opći užas. Već se tri sata tučemo s četnicima, a pomoći niotkuda. Nemamo se gdje skloniti, tenkovi haraju, granate sustižu jedna drugu. Svi naši pokušaju ostaju uzaludni.

Oko 13 sati četnici nas pokušavaju zatvoriti u obruč. Na desnoj strani Srebreničani i Gračanlije odolijevaju njihovim konstantnim napadima.

Dolje ispred nas nalazi se cesta. Vidimo da s lijeve strane, ispred porušene kuće, prema nama kreću dva tenka i praga. Iza njih ide pješadija u velikim broju. Prvi kontakt i početak sukoba s ovom grupom odgađa se na tranšejama lijevo od nas. Tu su Muharem Sinanović na mitraljezu i njegov pomoćnik Meša. Tuče Muharemov mitraljez neprestano, ali i mi znamo da on nema dovoljno municije jer je ovo njima od jutros treći četnički napad.

Tri naša borca spuštaju se u kanal i polahko prelaze put zaštićeni gustim grmljem.

Četnički tenk T55 ide prvi. Kreće se cestom pravo prema nama. Drugi tenk i praga tuku neprestano po liniji. Detonacije odjekuju dolinom.

Odjednom se začula jaka pješadijska pucnjava iz šume dolje na našem lijevom boku. Tenk, koji je krenuo preko njive, bio je pogođen projektilom, uslijed čega mu je spala desna gusjenica. Drugi projektil pogađa ga direktno u kupolu.

Kao po dogovoru, naša trojka, koja je bila ispod ceste, ispaljuje projektil. T55 pogođen je u kupolu. Oštećen je, ali je i dalje u funkciji. Dodaje gas i kreće se unatrag prema porušenim kućama.

Ponovo je sasulo iz pješadijskog naoružanja. Tek smo tada vidjeli da je to naše pojačanje, koje je došlo i razbilo agresoru lijevi bok. Četnici se u grupicama, uz pucnjavu, počinju povlačiti.

U kontranapad su prvi krenuli momci iz Gračanice s naše desne strane, a onda se dolinom sve prolomilo. Naša minobacačka kanonada brutalno je devastirala četnike koji su se bili dali u bijeg.

Ubrzo smo bili među porušenim kućama. Tjerali smo ih ispred sebe dok ih je lijeva strana pritiskala ne dajući im da i za trenutak zastanu. Na pedesetak metara ispred sebe ugledali smo naše zemunice i tranšeje koje smo jutros napustili. Poneki četnici pokušavali su pucati iz tranšeja prema nama u namjeri da dadnu odstupnicu ostalima koji su bježali. Ubrzo su uvidjeli svu besmisao te ideje. Mnogima od njih naše tranšeje bit će ništa drugo do grob u kojem su zauvijek ostali.

Puškaralo se još desetak minuta, a onda smo se, na veliku radost, sastali s našim pojačanjem. Hitajući nama u ispomoć, približno sto dvadeset boraca iz Gradačca potpuno je demontiralo lijevi agresorski bok agresora dajući nam sve pretpostavke za kontranapad koji je uslijedio.

Četnicima su u tom kontranapadu naneseni veliki gubitci – samo na našoj strani ostalo ih je trinaest mrtvih. Ostale poginule izvukli su uz veliki broj ranjenih. Jedan im je tenk uništen, dok je drugi oštećene gusjenice zarobljen te će se kasnije koristiti na Brčansko-čelićkom ratištu.

Bila je ovo još jedna pobjeda Armije Republike Bosne i Hercegovine. Bit će to početak oslobodilačkog pohoda poduzetog u oktobru 1994. godine. Armija RBiH izvojevala je veličanstvenu pobjedu nad agresorom, oslobodila 25 kvadratnih kilometara, čime su naše snage otvorile prednji kraj neprijateljske odbrane. Pomjerili smo ih i zauzeli novu liniju, kanal Topčegić, Visove, Breskvik, kotu 166 i Taborište.