Polaganje zakletve na krstu, rituali pod maskama, ustav i grb na kojem ruka drži zastavu sa mrtvačkom glavom i kostima, pokraj koje su bomba, kama i bočica otrova, samo su neki od simbola, obreda i mitova jednog od najmoćnijih srpskih tajnih društava s početka 20. stoljeća.
“Ujedinjenje ili smrt”, odnosno “Crna ruka” bila je tajna organizacija sastavljena od oficira i nekadašnjih zavjerenika čiji je cilj bio nacionalno oslobođenje i ujedinjenje teritorija na kojima su živjeli Srbi.
Uloga četničkih vojvoda u osnivanju
“Tajna organizacija ljudi koji su predstavljali četničke vojvode ili su bili vezani za srpsku propagandu na prostoru Stare Srbija – teritorije koja je u tom trenutku još bila pod vlašću Osmanskog carstva”, govori za BBC na srpskom Boris Marković historičar i kustos Istorijskog muzeja Srbije u Beogradu.
Najistaknutije lice “Crne ruke” bio je Dragutin Dimitrijević Apis – pukovnik, zavjerenik iz Majskog prevrata, glavni obavještajac, kao i oficir od kojih su mnogi u vojsci zazirali.
Početak kraja za ovu tajnu organizaciju otpočeo je 2. aprila 1917. Solunskim procesom – političkim suđenjem crnorukcima koji je okončan juna iste godine strijeljanjem trojice istaknutih članova – Apisa, Ljubomira Vulovića i Radeta Malobabića.
Rehabilitirani su tek poslije Drugog svjetskog rata u socijalističkoj Jugoslaviji – juna 1953. godine.
Zvanično ime organizacije bilo je “Ujedinjenje ili smrt”, dok je “Crna ruka” austrijski naziv koji se odomaćio među stanovnicima Srbije. Nastala je maja 1911. godine u vrijeme kada su širom Evrope nicala tajna društva i omladinske organizacije. O njoj su kolale različite priče i ispredani mitovi, pa su čak i novine pisale o “ritualima pod maskama”, po uzoru na masonska okupljanja,
“Suštinski o tome ne znamo mnogo, ali znamo sigurno da je imala neki njen ustav i da je pri stupanju u organizaciju trebalo da se položi zakletva”, kaže historičar Marković.
Osnovao ju je Bogdan Radenković, politički predstavnik Srba u Osmanskom carstvu i profesor u Skoplju. On se povezao s članovima Srpske četničke akcije – oružane formacije koja je operirala na teritoriji takozvane Stare Srbije koja obuhvata prostore Raške (Sandžaka), Kosova, Metohije i Sjeverne Makedonije, i dalje u sastavu Osmanskog carstva.
Među četničkim vojvodama bili su, između ostalih, Velimir Vemić, Voja Tankosić i Vojin Popović, poznatiji kao vojvoda Vuk.
Historičar Marković kaže da su naoružani pripadnici ove jedinice tajnim kanalima odlazili na prostore naseljeni srpskim stanovništvom koji nisu bili oslobođeni. Ispostavilo se da su se na tim prostorima sukobljavali i s bugarskim komitama, kasnije Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija.
Velikosrpska organizacija
“Bila je to vrsta borbe za propagandu i uticaj odnosno za širenje bilo srpskog, bilo bugarskog nacionalnog identiteta među slovenskim stanovništvom na prostoru današnje Sjeverne Makedonije, kao i zaštita naroda od Albanaca i Turaka”, objašnjava Marković.
Finansirali su ih, dodaje, “određeni krugovi beogradske elite” – ljekari, pojedini političari i diplomate, ali ne i država, makar ne zvanično.
Jedini cilj ove organizacije, kaže Marković, bio je nacionalno oslobođenje i ujedinjenje teritorija na kojima su živjeli Srbi, ali za razliku od partija, smatrali su “da se do tog cilja dolazi oružjem”, odnosno revolucijom.
“Crna ruka” bila je hijerarhijski ustrojena i od početka je odbijala “demokratska, politička sredstva za ostvarivanje ciljeva”.
“Oni su politiku posmatrali kao nešto nečasno i govorili su da ‘stranke i stranačke borbe prljaju čisto tkivo srpskog društva’, kao i da sama politička borba nije dobar vid borbe za nacionalne ciljeve”, ističe Marković.
Ubrzo po osnivanju počinju da izdaju list Pijemont čije je urednik Ljubomir Jovanović Čupa.
Ondje se, kaže Marković, mogu uočiti pruski uzori, odnosno njihov militarizam koji vide kao “izlaz za cjelokupno srpsko društvo”.
Organizacija se brzo širila, a jedan “crnorukaš” mogao je dovesti pet novih članova. Postojao je zavjet šutnje, pa su se novajlije zaklinjale da “znaju isključivo za njega i ni za koga drugog”.
Od stotinjak članova s početka, pretpostavlja se da je organizacija na kraju brojala između 1.000 i 2.000 ljudi. Baza im je bila u beogradskom garnizonu, ali su bili raštrkani i po Osmanskom carstvu i Austrougarskoj.
Ritualni krst pred kojim su pripadnici “Crne ruke” polagali zakletvu
Iako osnivanje Crne ruke tada nije bilo ni u planu, pojedini njeni istaknuti članovi sudjelovali su Majskom prevratu, u noći između 10. i 11. juna 1903. godine (po julijanskom kalendaru 28. i 29. maj). Te noći grupa nezadovoljnih zavjerenika, koje su predvodili stariji oficiri, izvršila je državni udar i ubila kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu Mašin.
Među vođama prevrata, koji je doveo do kraja dinastije Obrenović, bili su Jovan Atanackovića, bivši djever kraljice Drage, Aleksandar Mašin, kao Petar Mišić koji će godinama kasnije biti u komisiji koja je sudila Apisu i “crnorukcima” u Solunskom procesu.
Unutarsrpski sukobi
Dvorske kapije je otvorio još jedan njihov budući neprijatelj – Petar Živković. On će kasnije postati prvi čovjek “Bele ruke”, organizacije oficira koja se protivila “Crnoj ruci” i koja je “željela da stvori vlastiti uticaj kod regenta Aleksandra Karađorđevića i samih oficira”, objašnjava Marković.
Osim Apisa, u puču su sudjelovali i drugi “crnorukaši”, poput Voje Tankosića, koji je komandovao vodom za strijeljanje braće kraljice Drage, zatim Ljubomir Vulović, Čedomir Popović i drugi.
Sve do početka Prvog svjetskog rata u Srbiji postoje tri centra uticaja - kralj, odnosno regent, zatim vlada, skupština i političke stranke i naposljetku vojska i njena oficirska struktura, na čijem čelu se nalazi Apis i Crna Ruka, ističe Marković.
Vojska je tada, dodaje historičar, predstavljala “stožer srpske države”, narod joj je vjerovao i imala je “ozbiljan politički uticaj”.
Po izbijanju Prvog balkanskog rata oktobra 1912. godine, četničke formacije, predvođene “crnorukašima”, “djeluju u skladu s državnom politikom”, dok po njegovom okončanju, maja 1913, dolazi do prvog ozbiljnijeg sukoba između Nikole Pašića, radikalskog predsjednika vlade, i Apisa.
Pošto Austrija nije dopustila Srbiji da izađe na albansko primorje, srpska vojska ostala je u Makedoniji – teritoriji koja je trebalo da bude podijeljena s Bugarskom, što je dovelo do zaoštravanja odnosa. Pašić je želio sporazum s Bugarima, a Apis i oficiri, oslobodioci te teritorije, nisu htjeli da je napuste.
“Ljeta 1913. godine, Bugari napadaju Srbiju čime su pomogli da ne dođe do eskalacije sukoba Pašića i Apisa jer su pružili mogućnost obojici da saberu snage i da se odupru napadu na Bregalnici”, navodi Marković.
Poslije Drugog balkanskog rata dolazi do novih problema jer je bilo potrebno naći model upravljanja novim teritorijama, na kojima je živjelo više od milion i po stanovnika, među kojima nije bilo samo Srba.
Pašić se zalaže za demokratski princip da se ondje provedu izbori i dobije nova vladu.
Prvaci “Crne ruke”
“S druge strane, Apis smatra da u narednih deset godina mora vladati isključivo vojna uprava koja će dovesti do toga da tamošnje stanovništvo u jednom trenutku bude integrisano u društvo”, objašnjava Marković.
Vlada potom donosi takozvanu uredbu o prioritetu”, po kojoj civilna vlast na osvojenim teritorijama ima prvenstvo nad vojnom vlašću. Međutim, Apis počinje vršiti pritisak na kralja Petra Karađorđevića da obori Pašićevu vladu.
Kralj Petar je to uradio što nije posmatrano kao legitiman čin jer je ta vlada imala većinu u parlamentu.
“U tim okolnostima ga kritikuju saveznici – predstavnici Rusije i Francuske”, dodaje Marković.
Njihovom intervencijom Pašić se vraća na čelo vlade, kralj Petar povlači se s političke scene, dok Apis i dalje ima ogroman utjecaj.
Na kraljevo mjesto dolazi regent Aleksandar Karađorđević, koji je podržavao “Crnu ruku”, a jednom prilikom ih je i finansijski pomogao sa 26.000 tadašnjih dinara.
Bilo je to svega nekoliko dana prije atentata u Sarajevu na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, 28. juna 1914. godine, koji je bio neposredni povod za izbijanje Prvog svjetskog rata.
Organizirala ga je “Mlada Bosna”, a pucao je njen član Gavrilo Princip.
Sukob “Crne” i “Bele ruke”
Apis je Prvi svjetski rat dočekao kao prvi obavještajac Srbije, bio je načelnik štaba Obavještajnog odjeljenja Glavnog generalštaba. Njegovi agenti su bili širom zemlje, čak i u dvije susjedne monarhije – Austrougarskoj i Osmanskom carstvu.
“Da nije bilo ‘Crne ruke’ tadašnja srpska vojno-obavještajna služba ne bi imala ozbiljne informacije iz inostranstva”, govori historičar Boris Marković.
Međutim, rat donosi mnoge izazove, a krajem 1915. godine i novi sukob na liniji Apis – Pašić.
U trenutku kada Austrougarska i Njemačka planiraju ofanzivu na Srbiju, javlja se bojazan da će Bugarska ako pristupi Centralnim silama zatvoriti odstupnicu srpskoj vojski kroz Moravsko-vardarsku dolinu ka Solunu. Preventivni napad Srbije, kaže Marković, opozvali su saveznici. Oni su se nadali da će se Bugarska ipak pridružiti Antanti – vojnom savezu Velike Britanije, Francuske i Rusije.
Apis nema dileme koju Pašić mora da ima kao pregovarač sa saveznicima i smatra da se s Bugarima mora što prije obračunati ne bi li se omogućio pravac ka Solunu.
“Želje srpskih oficira nisu uslišane pošto saveznici to nisu dozvolili i srpska vojska je težim putem preko Albanije došla do Krfa, pa poslije oporavka u Solun”, dodaje Marković.
U atmosferi poraza, vlada i vojska počinju prebacivati krivicu jedni na druge, a daljnji razvoj sukoba spriječile su teške okolnosti u kojima su se našli.
Mnogi viđeniji članovi “Crne ruke” u prve dvije godine rata stradaju na frontu. Voja Tankosić umro je od posljedica ranjavanja zadobijenog prilikom povlačenja srpske vojske s jeseni 1915. godine, dok je Vojin Popović – vojvoda Vuk – poginuo 1916. na Kajmakčalanu.
Apis je tako gubio ljude od povjerenja, koji su mu “čuvali leđa” u “bilo kojem sukobu s Pašićem i regentom”.
Tako se ukazala prilika, kaže Marković, da se dva centra moći – kralj i radikalska vlada uz pomoć “Bele ruke”, udruže u namjeri da poraze “Crnu ruku”.
“Iskoristili su incident 11. septembra 1916. godine kada je neko kod mjesta Ostrovo nedaleko od Soluna pucao na kola u kojima se nalazio regent Aleksandar.”
Hapšenje i suđenje Apisu
Apis je uhapšen 27. decembra, a potom i desetine drugih članova “Crne ruke”. Poslije nekoliko mjeseci predistražnog postupka, Solunski proces počeo je 2. aprila 1917. godine. Organizatori procesa prvobitno su imali ideju o donošenju zakona o “Prijekom vojnom sudu za oficire” jer se postojeći odnosio na podoficire i vojnike, čemu se suprotstavila Vlada.
Poslije nekoliko mijenjanja optužnica, Apisu i okrivljenim članovima “Crne ruke” naposljetku je suđeno za atentat na prestolonasljednika i pripadnost prevratnoj organizaciji, odnosno izdaji.
“U Solunu je bio politički proces par excellence, nasilje nad pravdom. To je sigurno meritorno ocijenio Slobodan Jovanović, izvrstan poznavalac ondašnjeg prava, koji ih je lično znao – ako ništa bio je upoznat kako razmišljaju”, govori za BBC Mile Bjelajac, direktor Instituta za noviju istoriju Srbije.
Jedini svjedok u postupku bio je izvjesni Temeljko Veljanović, prethodno osuđen na smrtnu kaznu zbog ubistva. On je rekao da je video Radeta Malobabića, Apisovog agenta i “crnorukca”, kako puca na kola u kojima se nalazio regent Aleksandar. Ovim svjedočenjem Temeljku je kazna trebalo da bude preinačena na doživotnu robiju.
“U jednom trenutku istrage skoro je sve palo na prostom pitanju pripremljenom svjedoku, da li je auto išao od Ostrovskog jezera prema Solunu ili obrnuto. Ko to može da zaboravi ako je bio svjedok na licu mjesta? On se zbunio, oni su to nekako zataškali”, kaže Bjelajac.
Apis je u predistražnom postupku preuzeo odgovornost za Sarajevski atentat, navodeći da je Rade Malobabić po njegovom nalogu organizirao akciju.
“Imamo prilično jasna svjedočenja ljudi koji su pripadali ‘Crnoj ruci’, pa čak i samog Apisa da je on na neki način bio povezan sa Mladom Bosnom i da je preko Radeta Malobabića organizovala akcije u skladu s akcijama ‘Crne ruke’”, navodi Marković.
Najbliži Apisov čovek, Voja Tankosić, snabdijevao je “mladobosance” oružjem iz četničkih magacina u Srbiji. Međutim, oružje za Sarajevski atentat im nije on osigurao, tvrdi Marković. Iako su bile veoma bliske, dodaje da su ove dvije organizacije djelovale odvojeno.
Lažna svjedočenja
Bjelajac smatra da je Apis preuzeo odgovornost za Sarajevski atentat jer nije htio dopustiti da “radikali ubiju Radeta Malobabića”, njegovog glavnog obavještajca u Austrougarskoj.
Tankosić je tada obavijestio Apisa da postoje “neka djeca, koja bi nešto pokušala”, zbog čega je tražio njegovu saglasnost “da ih pusti”. Ne razmišljajući trenutno o posljedicama dao mu je dozvolu, ali se ubrzo predomislio i na nekoliko načina pokušao spriječiti atentat.
Dragutin Dimitrijević Apis, Dušan Glišić i Antonije Antić
“Da je Apis organizovao on ne bi poslao nekog ko ne zna da puca i ko prvi put u životu baca bombu, već bi poslao komite Bosance koji su bacili stotine bombi i pucali ko zna koliko puta”, kaže Bjelajac.
Marković smatra da to nije učinio da bi amnestirao Malobabića već da bi tim priznanjem pred srpskom javnošću otežao regentu Aleksandru i Pašiću da ga osude.
Ipak, o ovom priznanju nije ni raspravljano na sudu.
Marković kaže da se obračun s “crnorukašima” odvijao uporedo s pregovorima Antante i Austrugarske o separatnom miru 1916. i 1917. godine.
Kao jedan od uslova oko izlaska Austrougarske iz rata spominjala se želja da svi oni za koje misle da su umiješani u Sarajevski atentat budu uklonjeni. “To se odnosilo i na Apisa, to je dobar trenutak da se iskoristi međunarodni pritisak da bi došlo do vlastite političke koristi”, smatra Marković.
Bjelajac tvrdi da srpska vlada o tajnim pregovorima Francuske i Austougarske saznala tek u proljeće 1918. godine, kada je novi francuski predsjednik vlade Žorž Klemanso iznio u skupštini sadržaj austrougarskih prijedloga.
“Ti su pregovori propali prije završetka Solunskog procesa”, kaže Bjelajac.
Poslije Prvog svjetskog rata “pojedini svjedoci” govorili su i o tome da je “glavu Apisa” tražio “predsjednik Klemanso” kako bi, navodno, “izašao u susret Austrougarskoj”.
To je, dodaje Marković, “lažna tvrdnja” jer je on tokom Solunskog procesa bio običan poslanik u francuskom parlamentu.
“Ovim glasovima su se svakako oslobađali barem dijela krivice nosioci procesa, odnosno oni koji su bili u mogućnosti da pomiluju osuđene”, piše Bjelajac u predgovoru knjige Pukovnik Apis, njegovog sestrića Milana Ž. Jovanovića.
Ističe i da su tokom procesa “Francuska, Britanija i demokratska Rusija”, intervenirale protiv suđenja, a posebno protiv izvršenja “drastičnih kazni”.
Komunistička rehabilitacija
Na smrt su osuđeni Dragutin Dimitrijević Apis, Ljubomir Vulović i Rade Malobabić. Streljani su u ranu zoru 26. juna 1917. godine u Mikri, blizu Soluna. “Prije smrti, satima im je čitana presuda, dok su bili zavezani za drvo, s povezima preko očiju”, dodaje Marković.
Još šest “crnorukaša” osuđeno je na smrt, ali su naknadno pomilovani. Na slobodi su novčano pomagali udovicu majora Ljubomira Bulovića.
Osnivač “Crne ruke” Bogdan Radenković umro je u zatvorskoj bolnici 30. juna 1917. godine.
Bjelajac kaže da je profesor Slobodan Jovanović već 1919. godine, na poziv regenta Aleksandra, iznio sumnje u legalnost procesa. “Jovanović je objasnio da se smrtna kazna nije mogla osnivati na zakonu, te da se radi o sudskom ubistvu.”
“Za dokazanu krivicu srpski zakon je tražio priznanje okrivljenog ili najmanje dva svjedoka. Toga nije bilo. Čak i jedini svjedok ne svjedoči o njemu nego o Malobabiću. Osuđen je na osnovu ,sastavnog dokaza, ali takav dokaz vodi samo ka blažoj kazni a nikako najtežoj”, piše Bjelajac.
Karađorđević je odgovorio da mu “njegovi nisu tako predstavili”.
“Pomilovati jednog oficira koji usred rata pokušava da ubije svog Vrhovnog komandanta, značilo bi potpuno razoriti vojnu disciplinu”, pravdao se regent.
“Crna ruka” prestala je posle Solunskog procesa zvanično postojati, ali je njen duh provijavao i dalje.
Neki njeni članovi, poput Mustafe Golubića i Božina Simića, nastavili su politički angažman kao komunisti u Sovjetskom Savezu.
Marković kaže da je Simić došao u Jugoslaviju pred vojni puč 27. mart 1941. godine i uspio uvjeriti predsjednika pučističke vlade Dušana Simovića i njene predstavnike da će Sovjetski Savez stati iza Jugoslavije odbije li ona potpisivanje Trojnog pakta.
Mustafa Golubić
“Postoji legendarna priča, koja ne piše u izvorima, da kada se agent NKVD-a – tajne sovjetske policije – vratio u Moskvu, da mu je Staljin pružio ruku i rekao: ‘Crna ruka’, je l’ tako? Svaka čast’. Ali od podrške nije bilo ništa", dodaje historičar.
Ipak, Dragutina Dimitrijevića Apisa i “crnorukaše” rehabilitirale su nove komunističke vlasti u Jugoslaviji juna 1953. godine. Marković smatra da je to bilo zato što je kralj Aleksandar Karađorđević bio “zajednički neprijatelj” komunistima i “crnorukcima”.
“Iako su bili nacionalisti, njihova revolucionarna karakteristika i činjenica da većina ‘Crne ruke’ nije dolazila iz visokih slojeva društva zbližavala ih je s izrazito lijevom ideologijom.”
Izvor: BBC