U 28. ajetu kur’anske sure “Šura” naš Gospodar nam jasno ukazuje na smjer kretanja... “Esteizu billah Bismillah ve emruhum šura bejnuhum. / Koji se o poslovima svojim dogovaraju.” Da, pojam medžlisa (šure), obavljanje poslova uz savjetovanje, od vremena hazreti Pejgambera, alejhisselam, do danas predstavlja našu metodu obavljanja poslova.
Ovdje želim istaknuti da je Velika narodna skupština Turske 23. aprila 1920. godine formirana i otvorena jednim ovakvim razumijevanjem. Dvadeset trećeg aprila 1920. godine u Velikoj narodnoj skupštini Turske, na zidu iza govornice, stajao je upravo ovaj 38. ajet kur’anske sure “Šura”. Veoma je značajno što je i Zajednica parlamenta Organizacije islamske saradnje osnovana na osnovu ovakvog razumijevanja. Ova formacija, ovo zajedništvo u svojstvu instrumenata za pronalaženje rješenja problema naših zemalja, naše regije i cijelog svijeta, zaista je veoma važno.
To što su se predstavnici islamskih zemalja, u isto vrijeme i predstavnici muslimana, sastali na ovako širokoj platformi, to što se dogovaraju o temama s njihovih agendi, za našu sadašnjicu i našu budućnost predstavlja neprocjenjivu priliku. Danas moramo iskoristiti ovu priliku. O aktuelnim temama, svim problemima naših zemalja, naših naroda i islamskog geografskog prostora ovdje se moramo iskreno dogovarati i iznaći rješenja bez ikakva kompleksa, bez upadanja u bilo kakvu sumnju i strah.
Uvažena braćo! Može biti da govorimo različitim jezicima, da smo došli iz različitih geografskih prostora, da pripadamo različitim etničkim korijenima. I vjerske sljedbe mogu nam biti različite. Skoro da su svi govori koje sam malo prije slušao proizvod zajedničke pameti i kolektivne misli. Svi smo mi braća – pod božanskom porukom Kur’ana Časnog i pod zastavom mira hazreti Pejgambera, alejhisselam.
NAD ISLAMSKIM SVIJETOM IZVODE SE OZBILJNE OPERACIJE
Postoje pitanja pred kojima svi šute, a samo Kur’an Časni o tim pitanjima govori. Postoje problemi pred kojima svi ušute, a samo i jedino govore vjerodostojni hadisi hazreti Pejgambera, alejhisselam, koji su sačuvani do današnjih dana. Postoje bolni događaji pred kojima se interesi zemalja moraju potisnuti, pred kojima se mezhepske razlike moraju gurnuti u drugi plan i pred kojima se moraju zaboraviti svi nesporazumi i vještačke podjele i oživjeti duh jedinstva, zajedništva i bratstva. Mi, pripadnici islamske vjere, na islamskom geografskom prostoru prolazimo kroz vanredan period i proces.
Nad islamskim svijetom provode se ozbiljne operacije. Muslimani se tjeraju jedni na druge, tjeraju se da udaraju jedni druge. Obratimo pažnju, krv koja teče jeste muslimanska krv. I žrtve i ubice jesu muslimani. Ovo na vidjelo iznosi jednu stvar: Dakle, vjerovatno se udaljavamo od vlastitih vrijednosti. A, zapravo, živimo u vremenu kada bismo obavezno morali zanemariti sve različitosti, sve međusobne rasprave i uključiti zajedničku pamet, pregnuće i zajednička sredstva u pronalaženju odgovarajućih rješenja.
Braćo moja! Ovdje potpuno otvoreno i iskreno želim istaknuti sljedeće: Dok se u Palestini skoro pola stoljeća svakodnevno događa ljudska tragedija, gledati na ovaj problem očima interesa, tretirati ga kao nekakvo ideološko pitanje, gledati na cijela dešavanja očima mezhepske ili partijske zaslijepljenosti nikako ne predstavlja ljudski, a ni u kojem slučaju ni islamski čin.
Isto tako, dok je u Siriji život izgubilo 350.000 ljudi, dok je više od sedam miliona ljudi napustilo svoje domove i svoju zemlju, i dok svaki dan bude ubijeno na desetine djece, žena i muškaraca, gledati na to očima interesa i očima mezheba, vjerujte, to nije ni ljudski ni islamski.
U MOJOJ ZEMLJI BORAVI 1.700.000 IZBJEGLICA
Ko umire? Muslimani umiru! Ko je ubica? Državni terorizam koji kaže: “I ja sam musliman.” U ovom trenutku u mojoj se zemlji nalazi 1.700.000 izbjeglica. Ko su oni? Naša muslimanska braća iz Sirije. Trošak koji smo do sada imali oko njih iznosi pet i po milijardi dolara. Ima li bilo kakve podrške iz svijeta? Ima, 250 miliona dolara! Koliko u cijeloj Evropi ima sirijskih izbjeglica? Ima 130.000.
U Libanu ih u ovom trenutku ima skoro koliko i kod nas. U Jordanu se nalazi približno milion izbjeglica. To je cijela slika stanja koji svi vidimo. Braćo moja! Pitam vas, postoji li neko objašnjenje za zaštitu onih koji na ovakav način ubijaju svoju muslimansku braću? Ako ćemo se mi ovdje savjetovati o ovome, ako ćemo to uraditi na savjetodavnom tijelu, onda to moramo veoma jasno uraditi i jednim zajedničkim saopćenjem trebamo obavijestiti vlasti naših zemalja o rezultatima našeg savjetovanja.
U Afganistanu je isto stanje, u Egiptu i Libiji također. Istina je da smo primorani da naspram svih ovih problema, naspram svih sukoba, ratova, terorizma, siromaštva, rasizma i diskriminacije gurnemo ustranu sve međusobne razlike i nesporazume i da iznova razmislimo.
Mi smo muslimani, ljudi smo koji vjeruju u Sudnji dan, Dan polaganja računa. Ali ne zaboravimo da je Allah, esteizu billah, Maliki-jevmiddin. I On će nas o tome zasigurno pitati. To što smo sunije ili šiije ne mijenja ovu apsolutnu istinu. To što smo Turci, Arapi, Kurdi, crnci ili bijelci ne mijenja ovu apsolutnu istinu. Želim vas podsjetiti da ćemo, prije ili kasnije, biti pitani i za ono što smo mogli a nismo uradili, u istoj mjeri kao i za ono što smo uradili. Ovdje, na ovoj veoma značajnoj savjetodavnoj platformi islamskih zemalja, želim se obratiti svakom od vas ponaosob, a i cijelom svijetu: Dok u Palestini umiru nedužna djeca, da li će nas spasiti odgovornosti ako zbog toga samo osjećamo bol? Da li će nas spasiti to što u Siriji, što naspram hidžre miliona ljudi, što naspram djece koja su u kampovima umrla od studeni i gladi osjećamo samo grižnju savjesti? Dok u Iraku ubija brat brata, i to u džamijama i turbetima, da li će nas spasiti polaganja računa to što gledamo u mezheb ubijenih i ubica i samo šutimo?
Braćo moja! Eto, vidite da se sada pojavila i teroristička organizacija ISIL. Ona u ime islama ubija muslimane. Treba postaviti pitanje: “Odakle im pravo da to čine?” Teroristička organizacija, koja nema nikakve utemeljenosti u islamskom učenju, sasvim se slobodno šeta po terenu i ubija muslimane.
SVOJE PROBLEME MUSLIMANI MORAJU RIJEŠITI MEĐU SOBOM
Evo šta se događa u Iraku: u ovom trenutku 40 posto Iraka nalazi se pod okupacijom ove organizacije. Na isti način teroriziraju i Siriju. U Iraku je ubijeno na hiljade ljudi. Mi najprije trebamo preispitati sami sebe. Stranci dolaze, bombardiraju, ubijaju. Zapravo, ovdje leži problem: Zašto mi svoje probleme prepuštamo njima, a ne možemo ih riješiti među sobom? Zašto ih njima prepuštamo? Naše probleme moramo rješavati među sobom, u ovakvom okruženju. Ne treba ih prepuštati njima. U Afganistanu se događa drama, u Somaliji glad, u Libiji smutnja. Pogledajte Libiju, potpuno raskomadana zemlja. Ima li Libija novca? Nažalost, libijski novac nalazi se na Zapadu. Libija u bogatstvu živi siromašno i trenutno je potpuno podijeljena. Oni koji imaju kakav račun s Libijom razmišljaju o nafti ove zemlje.
Braćo! Svi dobro znamo da se, ako poželimo, možemo ujediniti kao prsti jedne ruke, onako kako nam naređuje hazreti Pejgamber, alejhisselam, i ako ispunimo ono što od nas traži bratstvo, lahko možemo prevladati sve probleme u našoj regiji. Mi posjedujemo snagu potrebnu za to. Imamo pameti i iskustva koji su za to potrebni. Onu blistavu civilizaciju, onu mirnodopsku atmosferu iz Buhare, Semerkanda, Isfahana, Bagdada, Kaira, Granade, Cordobe, Istanbula i u još mnogim gradovima, ako poželimo, ako budemo jedno i zajedno, opet možemo izgraditi. Mi nemamo potrebu za posrednikom u međusobnom razgovoru.
Mi nemamo potrebu za prevodiocima prilikom međusobnog razgovora. Mi svakako govorimo jezikom duše. Kao ljudi okrenuti prema istoj Kibli, možemo pričati jezikom duše i jezikom srca i o međusobnim, regionalnim pa čak i problemima koji se tiču cijelog čovječanstva možemo voditi zajedničku i efikasnu borbu. Eto, vidite, kad se muslimani ušute, kada oni koji rukovode islamskim svijetom sjede skrštenih ruku, kada svi stanu iza svog mezheba i ostanu nijemi naspram zuluma koji se čini onome drugom, tada u igru ulaze drugi. Tada nastupaju smutljivci i teroristi. Tada nastupaju savremeni lorensi. Ističem da u Siriji svakog dana ubijaju našu rođenu braću, ali odluke o tome ne donosimo mi, već neko drugi. O sirijskoj budućnosti ne govorite i ne odlučujete vi, parlamentarci u ovom salonu, ili vaši parlamenti, već odlučuju neke druge sile, grupe i okruženja. Želja i volja milijardi muslimana nemaju nikakva utjecaja na mehanizme odluke Ujedinjenih nacija i Savjeta sigurnosti, koji ne obraćaju pažnju na njih.
SVIJET JE VEĆI OD PET
Kad se treba donijeti neka odluka o Iraku, Iranu, Palestini, a posebno o Siriji, ovu odluku ne donosi islamski svijet već pet članica Ujedinjenih nacija. Ne govorim o privremenim članicama, one ionako nemaju nikakva utjecaja. Jedna od pet članica može uložiti veto na neku ispravnu odluku i tako može zaustaviti proces.
Danas ovdje izjavljujem: Svijet je veći od pet! Da li među ovih pet ima jedna islamska zemlja? Nema! Kad pogledate iz aspekta kontinenata, tamo su zastupljeni Evropa, Azija i Amerika. Izvan njih, da li ima predstavnika drugih kontinenata? Nema! Da li je cijeli svijet predat u ruke ovih pet članica? Može li biti ovakve pravde? Svijetom više ne vladaju uvjeti iz Prvog svjetskog rata. Nalazimo se u sasvim drukčijem svijetu.
Političar mora neprekidno obnavljati svoj život. Ako niste kadri obnoviti vlastiti život, onda ne možete biti političar i zemlju nećete moći dovesti do uspjeha. Ako je tako, onda je reforma Savjeta sigurnosti Ujedinjenih nacija postala obavezna. Da li su svih stotinu devedeset šest članica Ujedinjenih nacija zadovoljne ovim stanjem? Ne mislim da jesu. S kime god da sam razgovarao, uvijek bi se reklo: “U pravu ste!“ Ali, kad je valjalo reagirati, onda uvijek bude onako kako kažu imperijalne, dominantne svjetske sile.
Braćo! U ovom trenutku Organizacija islamske saradnje ima pedeset i šest članica. Da li se naša riječ poštuje tamo? Ne! Čemu onda mi služimo? Zar nećemo postaviti ovo pitanje? Zar nećemo to propitati? Islamske zemlje skoro da čine trećinu Ujedinjenih nacija. Zar u ovom polju nećemo pružiti svoj korak? Onda nema nikakva smisla organizirati ovakve sastanke. Iranci imaju lijepu poslovicu koju im stalno ponavljam. Sad ću je i ovdje kazati. “Sjeli su, razgovarali i razišli se.” Ako ćemo i mi sada sjediti, razgovarati i razići se, onda to nema nikakva smisla. Ali, ako ćemo sjesti, razgovarati, donijeti odluku i primijeniti je, onda ovaj posao ima neki rezultat. To moramo učiniti. Postalo je neodložno formiranje pravednog mehanizma koji će u rješavanju globalnih i regionalnih problema zastupati sve strane.
