Nakon optužbi za prevaru u telekomunikacijama i tešku krađu identiteta, ovo spektakularno hapšenje izgleda kao dugo očekivano rješenje misterije koja muči svjetsku izdavačku industriju više od pet godina: misteriozne i neobjašnjive krađe neobjavljenih rukopisa, piše Frakfurter Allgemeine.

Knjige postoje mnogo prije nego što budu objavljene, ponekad godinama, i šalju se poštom u obliku rukopisa u različitim fazama njihovog razvoja. Od autora do agenata, urednika, književnih skauta, filmskih agenata i njihovih izviđača i tako dalje i tako dalje. U mnogim slučajevima, prijevodna i filmska prava na knjige prodaju se mnogo prije nego što je šira javnost i čula za njih.

Sama krađa knjiga zauzima složeno mesto u našem moralnom sudu, zavisno od motiva. U romanu Markusa Zuska iz 2005. “Kradljivac knjiga”, radnje glavne junakinje su herojske – ona krade knjige kako bi ih spasila od uništenja. Tokom londonskih nereda 2011., često se primećivalo da su pljačkaši naglašeno ostavljali knjižare netaknute, a ovo namjerno odbacivanje se smatralo dodatnom optužnicom za karakter mafije, kao da bi neko imao ljepše mišljenje o izgrednicima da su razbili izlog knjižare Waterstonesa i pobjegli s najnovijim romanom Jeanette Winterson.

Uoči objavljivanja posljednjeg romana o Harryju Potteru 2007. godine, izdavač je postavio dodatno osiguranje u štampariji nakon što se tvrdilo da se novinari tabloida motaju okolo i nude mito svakom radniku koji je spreman da im da kratak pregled. U ovom slučaju, sramota nije bila zato što bi takva krađa mogla lišiti prihoda izdavača i autora, već zato što bi nekakav sociopata namjerno upropastio kraj knjige milionima djece.

Ali motiv je jedina nepoznata u prošlonedeljnoj priči o krađi knjiga, u kojoj se činilo da je pet godina duga misterija razriješena kada je FBI uhapsio Filipa Bernardinija, zaposlenog u odeljenju za prava u Simon & Schuster UK, pod sumnjom da za krađu stotina neobjavljenih digitalnih rukopisa, stoji u tekstu The Guardiana o ovoj temi.

Čini se da je trajna prevara na jednom nivou bila relativno sofisticirana; njegovo poznavanje industrije omogućilo mu je da se lažno predstavlja kao starija izdavačka ličnosti na internetu, njegovo poznavanje imena i žargona značilo je da njegovi phishing e-mailovi nisu zvonili na uzbunu primaocima a registrirao je više od 160 imena domena s kojih je slao svoje poruke. Ali na drugom nivou, operacija je bila komično nespretna: njegove lažne adrese e-pošte sadržavale su namjerne pogrešno napisane riječi kao što je "@penguinrandornhouse" umjesto "randomhouse", a ipak su pet godina izdavači, agenti i autori bili prevareni da šalju digitalne kopije novih knjiga u eter.

Bernardinijevi navodni zločini su intrigantniji upravo zato što se čini da on do sada nije profitirao od njih. Nijedna od ukradenih knjiga, među kojima su bili veliki hitovi, kao što su Margaret Atwood, Stieg Larsson i Sally Rooney, kao i nepoznati debitantski autori, nije procurila na internet i nikada nije tražena otkupnina ili ucjena. Činilo se da lopov nije krao knjige ni da bi oslobodio tekstove ni da bi unovčio. Zašto onda?

Prije Bernardinijevog hapšenja, sumnjalo da je krivac književni skaut, koji se bavio industrijskom špijunažom. Valuta skauta je informacija unaprijed: obavještenje o sljedećoj velikoj stvari može njegovim klijentima dati prednost kada je u pitanju prevencija i licitacijski ratovi za strana prava ili prava na ekranizaciju.

“Moj prvi posao nakon univerziteta, prije 25 godina, bio je rad za književnu skauticu, proslavljenu Anne-Louise Fisher, i brzo sam naučila da je skauting vrlo rafinirana umjetnost, izgrađena na moćima uvjeravanja, međusobnom poštovanju i povjerenju uspostavljenim godinama, instinkt za tržištem i sposobnost brzog čitanja. To je također uključivalo ogroman broj ručkova, ali nikada ništa tako skriveno kao obmana. U tim ‘analognim’ danima, naravno, krađe poput Bernardinijeve bile bi nemoguće, osim ako niste bili spremni opljačkati kurira. Nezvanične prethodne kopije vrućih novih knjiga prelazile su London u obliku kucanih tekstova, velikih blokova papira A4 formata uvezanih elastičnim trakama u neoznačenim Jiffy torbama, prolazili su ispod stolova na sastancima, pri čemu su se i pošiljalac i primalac zakleli na tajnost. Često, posebno prije sajmova knjiga u Londonu ili Frankfurtu, nosila bih kući rukopis od 400 stranica u svom ruksaku da pripremim izvještaj do sljedećeg jutra, živeći u smrtnom strahu od toga da ga ostavim u metrou ili u pabu. Da su detalji pažljivo čuvanog romana tada pobjegli, bilo bi lahko pratiti curenje do njegovog izvora. Ali još se živo sjećam uzbuđenja okretanja tog prvog lista, znajući da sam jedan od prvih ljudi na svijetu koji je zaronio u knjigu koja će postati ogromna”, kaže autorica teksta u The Guardianu Stephanie Merritt.

Možda početni motiv lopova nije bio ništa zlokobniji od ovoga: bio je gladan nove priče. Ali što je prevara duže trajala, sve se više činilo da je postala igra moći, pri čemu je prevarant uživao u manipuliranju nekim od najviših ličnosti u izdavaštvu, a kasnije je postao uvredljiv kada su njegovi napori naišli na sumnju. To je tumačenje koje nudi Daniel Sandström, švedski izdavač koji je više puta bio na meti kradljivca knjiga. "(Ako) je igra psihološka, neka vrsta majstorstva ili superiornosti, lakše ju je vizualizirati", rekao je prošle godine za Vulture. “Ovo je i posao pun ogorčenosti i u tom smislu postaje dobra priča.”

Nadam se da Bernardinijev motiv neće biti ništa tako banalano kao novac. U idealnom slučaju, ispostaviće se da je in odbačeni autor koji traži osvetu ili traži roman koji može sastaviti i izdati kao svoj, poput protagonista “Zapleta” Jeana Hanffa Korelitza.