Dosta nelogičnih, neshvatljivih, apsurdnih poteza povlači zapadna diplomatija na Balkanu. Do 30. augusta 2020. godine, kada je na vlast u državi NATO-članici (Crnoj Gori) došla proruska politička garnitura, mogao se naći neki racionalan razlog zašto izaslanici Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, te Velike Britanije maksimalno podržavaju opoziciju u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

Teorijski gledano, njihova podrška političkoj opoziciji bila je razumljiva. Podrška opoziciji ima funkciju da se pozicija ne bi uljuljkala na vlasti, odnosno da bi razvila svijest kako je smjenjiva. Podrška nevladinim organizacijama također je bila opravdana, jer je pomagala razvoju civilnog društva, pa se, donekle, moglo progledati kroz prste što su im aktivnosti politizirane, mahom protiv SDA. Čak se i podrška tzv. nezavisnim medijima, iako su sve samo ne nezavisni, eto, mogla opravdati jer nas uči važnosti slobode govora.

ŠTA HOĆE ZAPAD NA BALKANU

Praksa, pak, govori drugačije. Dokaz – Crna Gora na ivici građanskog rata. Od 30. augusta, kada je postalo jasno da je za Zapad u strateški jednako važnoj državi kao što je Bosna i Hercegovina, Crnoj Gori, dakle, na vlast došao neprijatelj Zapada, a Zapad uprkos tome nije promijenio svoju politiku na zapadnom Balkanu, nego istu grešku “podrške opoziciji po svaku cijenu” pravi i u Bosni i Hercegovini, nesigurnost nacionalnih Bošnjaka i Crnogoraca u Zapad sasvim je očekivana.

Šta radi Zapad na Balkanu? Šta hoće? Koga podržava? Zašto je blag prema Vučiću? Zašto tolerira jačanje klerošovinizma i suštinskog nacionalsocijalizma u Srbiji i njegovo nesmetano širenje u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini? Zašto podržava nevladine organizacije i medije čija je paradigma bitno totalitarna usljed nemoći da se oslobode recidiva jugosocijalizma? Zašto zapadne fondacije finansiraju događaje koji promoviraju vrijednosti socijalizma, a ne liberalne demokratije i konzervativizma, na čijim temeljima i jesu izgrađeni moćan i politički i sistem vrijednosti čiji su centri u Bruxellesu, Londonu i Washingtonu?

Sve su ovo pitanja koja su se nakon neskrivenog udara zapadne diplomatije na SDA i podrške “osmorki” nametnula iskrenim pristalicama vrijednosti zapadnog kulturno-civilizacijskog kruga. Odgovora je više, a sljedeći su mogući. Navest ćemo nekoliko mogućih “crnih scenarija” za nas.

Možda je Zapad odustao od “zelene transferzale”. “Zelena transferzala” nije nikakav muslimanski, nego je zapadni projekt, još od vremena Austro-Ugarske. Radi se o kulturnom i demografskom pojasu koji je ostao nakon povlačenja Osmanlija s Balkana, a koji se prostire na potezu Bihać – Sarajevo – Novi Pazar – Priština – Tirana. Njegova funkcija, posmatrano sa zapadne tačke gledišta, jeste sprečavanje rusko/srpsko-pravoslavnog izlaska na Jadransko more. Rusija je, dugoročno gledano, pred raspadom. Slabljenjem Rusije slabi Srbija, obala toplog mora manje je ugrožena, time i smanjena potreba za balkansko-muslimanskim saveznicima. Da, isuviše hipotetička pretpostavka, ali ne i nemoguća.

Drugi mogući scenarij jeste jačanje neke nove, poslije fašizma i komunizma, milenarističke ideologije, globalizma koji ne afirmira multikulturu kao okvir u kojem narodi upoznaju jedni druge, nego samo kao pokriće za brisanje konzervativne ideologije s političke scene Zapada. Riječ je o ozbiljnim previranjima na Zapadu, o kojem, nažalost, vrlo malo znamo (hvala našoj akademskoj zajednici na tome), o sukobu globalista i suverenista. Ovi prvi su za unitariziranje, egalitiziranje cijeloga kontinenta, a ovi drugi za zajedništvo naroda, ali zajedništvo u kojem se identitarne razlike neće brisati. Otuda i jačanje desnice u Evropi, kao otpor tom novom projektu. Taj novi milenarizam ne mari za opstanak bilo čijeg kulturnog identiteta, time ni bošnjačkog.

Za oba scenarija teško je naći dokumente, činjenice, propise. Ali simptoma je isuviše. Za prvi povijesnih, za ovaj drugi svakodnevnih: afirmacija egalitarizma, niveliranja nacionalnog, političkog, spolnog, sveprisutna je i ne dolazi niotkuda. “Pozivamo političke lidere u Bosni i Hercegovini da se dogovore”, može se tumačiti dvojako: kao diplomatska odmjerenost zapadnjaka, ali i kao narativ koji opravdava Stanivukovićevo: “Bio zločin u Srebrenici, čiča-miča, gotova priča, idemo dalje”, a to je već razlog za brigu. Ipak, optužiti Zapad da ide toliko daleko u nemoralnu politiku nije mudro. Ali da treba biti oprezan, treba.

SVIJET VOLI POBJEDNIKE

Najizgledniji scenarij jeste čista pragma. Zapad ima svoj interes – uvesti Balkan u zapadni kulturno-civilizacijski krug. Taj interes traje od odlaska Osmanlija s Balkana. Ali Zapad nema interes da brani politički i kulturni subjektivitet balkanskih naroda. Njemu je svejedno. Na prostorima Balkana, iz zapadne perspektive gledano, mogu biti narodi identitarno neodređeni, ako pristanu na zapadna pravila igre. Ključno pitanje jeste ko na prostorima zapadnog Balkana najviše drži do svog identiteta. Odgovor je jednostavan: Hrvati, Srbi i Albanci. Zato Zapad najviše pažnje poklanja njima, jer su stabilne nacije i znaju šta hoće. Jedinstvene!

Politika Zapada prema Srbiji i Srbima, jasno je, appeasment je politika. Da li zbog teorijski održiva prva dva scenarija, ili samo jednog od njih, da li zbog nemogućnosti da sagledaju stvarnost, nas što se tiče, nevažno je. Mi možemo reći, i u pravu smo kada to kažemo, da je appeasment politika prema Srbima, ne samo pogrešna nego i nemoralna. Ali to možemo samo reći.

Isto tako, a s obzirom na to da su i politički Beograd i politički Zagreb napravili niz antizapadnih koraka i na domaćem i stranom (bosanskom i crnogorskom) terenu, ne treba sumnjati da bi Zapadu bilo lakše i ljepše osloniti se na osovinu Sarajevo – Podgorica – Priština – Tirana. Sa “zelenom transferzalom” Zapad lakše sarađuje nego sa osovinom Zagreb – Beograd, posebno nakon što su se sa Srbima opekli 1918. i devedesetih godina prošlog stoljeća. Ali u postojećoj konstelaciji odnosa više se uzdaje u pragmu (nacionalno jedinstvo Srba i Hrvata), nego u moral (Bošnjaci i Crnogorci su žrtve velikosrpskih aspiracija). U našem slučaju, “zelena transferzala” kulturološki je stabilna, ali politički, realno, ne postoji. Najprije zbog nejedinstva Bošnjaka i Crnogoraca unutar samih sebe. Kad bi postojalo jedinstvo, lahko bi se napravio i politički savez. Neki, naspram “Otvorenog Balkana”, “zatvoreni za Srbiju Balkan”, koji bi Zapad, zasigurno, podržao. Ali, osim Albina Kurtija, niko o tome ne govori. Barem ne glasno.

Nama trebaju zapadne vrijednosti, ne Zapad samo zato što je Zapad. Ako se ostvari scenarij po kojem se rađa novi milenarizam na Zapadu, mi ne bismo trebali biti njegovim dijelom, ali to ne znači da trebamo odustati od onih zapadnih vrijednosti koje su, de facto, više nego bliske temeljnim islamskim vrijednostima: vladavina prava, poštivanje privatnog vlasništva, individualne slobode. A, ako je iko u političkom smislu okrenut zapadnim vrijednostima, onda su to konzervativna Stranka demokratske akcije i socijaldemokratska (ne socijalistička!) Demokratska fronta.

Ambasade SAD-a, zemalja EU (treba napomenuti da poslije podrške Schmidtovim izmjenama Izbornog zakona Ambasada Velike Britanije nema javni narativ koji daje vjetar u leđa “osmorki”) i njihovi predstavnici na terenu skoro otvoreno rade za političke oponente SDA i DF-a. Time, zapravo, sami sebi prave medvjeđu uslugu.

IZETBEGOVIĆEVA LEKCIJA ZA SCHMIDTA

Slikovit primjer, koji bi mogao biti argument izrečenom stajalištu, jeste jedan od posljednjih javnih nastupa Bakira Izetbegovića, u kojem je javno pozvao visokog predstavnika da nametne neka nova pravila kako bi pomogao “osmorki” da brzo formira vlast sa Srbima i Hrvatima, ali “da to bude trajno, ne jednokratno”. Time je Izetbegović očitao Schmidtu lekciju iz vladavine prava, principa liberalne demokratije. Pokazao je i dokazao:

  1. iako su apsurdne, nepravedne, vrlo vjerovatno i neustavne izmjene Izbornog zakona, SDA će ih poštovati jer poštuje princip vladavine prava, odnosno ovlasti visokog predstavnika, čak i kada su direktno usmjerene protiv nje, za razliku od Dodika i Čovića, pa i “osmorke”, koje malo-malo pa prijete izlascima na ulice, nepoštivanju zakona, neustavnim odlukama,
  2. političku mudrost i vještinu – doveo je Schmidta pred zid: ako igra samo za jednu političku opciju (HDZ i njihove sluge “osmorku”), onda će to moći uraditi samo sad i nikad više, jer će već na sljedećim izborima te nove izmjene (ako ostanu trajne) vrlo vjerovatno igrati za stranu koja se Schmidtu i njegovim nalogodavcima ne sviđa,
  3. politički lideri Bošnjaka i Bosanaca deklarativno i suštinski prihvataju zapadnu vrijednost poštivanja pravila i propisa, za razliku od koalicija “osmorka”, kojoj su puna usta “ljubavi i pravde”, te “borbe protiv korupcije”, a de facto je riječ o grupaciji čiji su nosioci isprljali ime SDA svojim koruptivnim radnjama,
  4. ma koliko se moćne ambasade okretale protiv političkih predstavnika Bošnjaka i Bosanaca (SDA i DF), oni se nemaju namjeru povlačiti iz političke utakmice, dakle morat će računati na njih bili vlast ili opozicija – da ne kažemo, ne mogu raditi šta god hoće.

Drugim riječima, nastavi li za zapadne aršine neprincipijelnu politiku protiv SDA i DF, Zapad će sam sebi pucati u noge. A to je, već, razlog za brigu. No, to ne ovisi o nama. O nama ovisi samo jedno – hoćemo li ili ne biti politički jedinstveni. Na posljednjim izborima nismo pokazali jedinstvo. Nismo dali 300.000 glasova potrebnih da se izbjegne kriza u kojoj smo sada. Dali smo nešto manje, ali to “nešto manje” nas može skupo koštati. Zato je naša podijeljenost ozbiljan problem, kojim se na najvišem nivou treba pozabaviti.

Za kraj, pokušajmo i pretpostaviti svjetliji scenarij, ako se može tako atribuirati. Centri moći na Zapadu, kojima je interes miran i stabilan Balkan, u kojem narodi imaju međusobno makar solidne odnose, ne znaju šta se stvarno dešava. Delegirali su svoje operativce (Escobar, Sattler, Schmidt...) i dali bjanko podršku. Ako njihovo djelovanje ne bude dalo rezultate, a neće, jer već proizvodi ozbiljnu nestabilnost, dobit će ocjenu “mission failure” i biti smijenjeni. Odnosno, prestat će podilaženje jačima, a nemoralnima i deklarativno zapadno, a suštinski antizapadno opredijeljenima. Još preciznije rečeno, poslat će obrazovanije, emocionalno inteligentnije predstavnike od ovih koje danas šalju. Političare svjesne da se Srbija neće promijeniti nikakvom appeasment politikom, a da Bošnjaci i Albanci, zajedno s Crnogorcima, nikada više neće u okrilje kojim Srbija vlada.

Balkan neće biti stabilan bez ravnopravnog učešća Bošnjaka, Crnogoraca i Albanaca sa Srbima i Hrvatima. A Zapad... Zapad će uvijek biti na strani stabilnijeg i jačeg. Mi nismo stabilniji i jači. A moramo i možemo biti. Ne radi Zapada, nego radi sebe.