“Muhammed, a. s., posljednji je Božiji poslanik i Allahov rob, nikakav prorok!”, demonstrativno je rekao Muhamed H., drug iz razreda, nakon što je čitana lekcija iz udžbenika historije za šesti razred, o pojavi islama u 6. stoljeću. “Dobro si to rekao!”, potvrdio je nastavnik historije Isajbeg. Uslijedilo je komešanje u razredu: nismo bili sigurni kako odgovarati, prema onome što piše u Ilmihalu ili u udžbeniku? Dilemu je razriješio sam nastavnik.

“Djeco, ono za što se borimo, što je jedno od najvećih dostignuća naše generacije, jeste sloboda izbora... Niko vas više neće prisiljavati...”, potom je zastao na momenat, odmahnuo rukom...

HISTORIJA ZA POČETNIKE

“Da znate... trideset, četrdesetak godina prije, za ovako nešto što je rekao naš Muhamed mogli ste i zatvora zaglaviti. A sve kažu: ‘Bili med i mlijeko’, ‘Trebala čvrsta ruka’... Kako su živjeli u drugim zajednicama? Bez represije! Pogledajte danas Maleziju. Taj njihov premijer Mahathir čuda čini. A isto kao kod nas. Tri nacije, tri vjere... Još veće razlike... Malajci – muslimani, Indijci – hindusi, Kinezi – budisti... Nemojte da vam iko servira podvalu o međuetničkom ili međureligijskom sukobu! Ovo što mi živimo jeste klasična agresija Srbije! Pokušavaju da nam uzmu zemlju, da nas otjeraju odavde... Historija je učiteljica života, kako kažu... Gdje su danas, kako žive muslimani nekadašnjeg Užica, Valjeva, Šapca? Ako pobijedi njihova vojska, isto nam se piše. U najboljem slučaju: progon”, objašnjavao je nastavnik.

Zatim je ustao, prošetao do sredine improvizirane ratne učionice. Bila je to, ustvari, neomaltana podrumska prostorija u koju su bile ubačene klupe, stolice, tabla... Hladna i siva. Bez prozora. Isajbeg je stao, podigao ruku, potom kažiprst, okrenuo se ukrug tako da je gotovo sa svakim ostvario kontakt oči u oči. Bio je visok čovjek. Mršav. Izgledao mi je u tim trenucima kao “sensei” iz onih američkih filmova, kada se prenose tajne zanata iz borilačkih vještina, ono kada se razdvaja bitno od nebitnog, suštinsko, kada se ukazuje kako razlikovati dobro od zla...

“I zapamtite dobro! Nikome ko se bori za slobodu, za Bosnu, za ove naše vrijednosti, ma kako se zvao i u šta vjerovao, ne smije se nažao učiniti. Niti po zemaljskim niti po Božijim zakonima. Pravda se mora uspostaviti! Bosna je zemlja dovoljno široka za sve... I to je ono što će prevagnuti u ovoj nepravednoj borbi s ovim zlotvorima... Bog ne voli silnike!”

Vratio se za stol, otvorio blijedo plavu sveščicu A5 formata na kojoj je pisalo: “Besplatan primjerak, donacija UNHCR-a”, i rekao: “Sutra je dvije godine od Referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Dođite u bijelim košuljama, naravno ko ima. Da to obilježimo na dostojanstven način. Nastava će biti skraćena, priredba je od deset sati.”

Sljedećeg dana Amela M., kćerka naše nastavnice Sene, otvorila je priredbu recitacijom pjesme Maka Dizdara Zapis o zemlji. Bila je u bijeloj košulji, s karakterističnom kragnom. Izgledala je poput bijelog cvijeta, poput lotosa, u moru nas djece učenika, nastavnika, roditelja koji su se tu zatekli, ili se meni, barem tako činilo. Imala je zarazan osmijeh. Nisam pratio tekst recitacije. Tek bi nam se na trenutak susreli pogledi. Osjećao sam blagu nelagodu.

Išli smo zajedno u razred. Razgovarali smo sutradan prije početka nastave.

“Čestitam, dobro ti idu recitacije”, rekoh. “Hvala”, odgovori Amela. “A Maja ti je rodica?”, upitah. “Da, od daidže kćerka”, odgovori. Nasmijao sam se glasno. “Šta je smiješno?”, upita s nelagodom. “Ma ništa, sjetih se Ade, tvog najmlađeg rođaka, Majinog brata”, rekoh. “Šta je s njim?”, upita Amela. “Uvijek belaj neki s njim”, odgovorih. “Ne razumijem?”, na to će Amela.

“Sevda, njegova nena s ove druge strane, mamina mama, živjela je odmah do naše kuće. Čuvala je Adu, čini mi se, pretjerano strogo. Branila mu je da izađe iz dvorišta, da se igra s nama, djecom iz komšiluka. Bio je mali, nije bio još krenuo u školu. Jednom sam šutn’o loptu. On je otvorio vratnice, istrčao, valjda željan igre. Lopta je završila na cesti. Izašao je po loptu. Naišao je ‘fićo’ i udario ga. Jadna žena samo što je otišla do toaleta. Pobjegao sam u kuću, valjda osjećajući krivnju. Gdje li je taj tvoj rođak? Mislim da je trebao biti drugi, treći razred?”, upitah Amelu. “Ma, Ado”, vrtjela je glavom umjesto odgovora.

“Sad će zazvoniti. Hoćemo l’ unutra?”, upita me Amela. “OK”, stao sam na trenutak, “a poslije nastave...” Nisam stigao završiti rečenicu, pojavili su se Nura, Fata, Edisa, Mirel, Elvedin, Nedžmedin... Dolazio je nastavnik geografije Naim.

I nastavnik Isajbeg i Naim stanovali su u Čuništima. Držali su dvije područne škole. Ovu našu u Kišićima i domicilnu u Čuništima. Pješačili bi svaki drugi dan više od pet kilometara u jednom smjeru. Nije bilo goriva. Nije bilo prijevoza motornim vozilima. Uglavnom bi pješačili. U rijetkim prilikama došli bi, ako bi ih neko primio, sa stočnom zapregom. Nije bilo ugodno pješačiti, naročito u zimskom periodu. Sreća da ova zima nije bila oštra kako to na planini zna biti.

NOVA GEOGRAFIJA

U učionicu je ušao nastavnik Naim. Odmah s ulaza, osjetivši da je hladno, upitao je dežurnog da provjeri vatru i obriše tablu. Uzeo je dnevnik. Otvorio. Metodom slučajnog uzorka, birao je baš stranicu gdje sam bio upisan na vrhu... “Sretni dobitnik je Kulo... Albanija. Izađi pred kartu i daj nam osnovne podatke”, reče nastavnik.

“Površina 28 hiljada km2. Stanovnika 3,5 miliona. Glavni grad Tirana. Veći centar je i Drač, gdje je i glavna luka. Smatra se najnerazvijenom zemljom Evrope. Njenu savremenu povijest odredila je pojava paranoičnog komunističkog diktatora Envera Hodže. Nakon Drugog svjetskog rata uveden je jednopartijski sistem. Zemlja je ulagala u odbranu, gradeći na hiljade bunkera... Od infrastrukture vrijedna je spomena luka u Draču i željeznička pruga u dužini 47 kilometara koja spaja luku s glavnim gradom..”

Dok sam odgovarao, ušao je domar. Pokušavao je razgorjeti vatru. Nije mu išlo. Dva puta se osvrnuo i pogledao prema meni.

“Bit će dovoljno. Podsjetili smo se šta smo radili na prošlom času. Krećemo još južnije. Ovaj čas ćemo raditi Grčku”, govorio je nastavnik pokazujući na karti gdje se nalazi ta zemlja.

Nastava se završila oko dvanaest. Izašao sam iz podrumske prostorije na svjež planinski zrak. Sunce je probijalo oblake. Pogledom sam tražio Amelu, kada se preda mnom pojavio domar. “Jesi li za čaj”, upita me. Odgovorih potvrdno. Uveo me u prostorijicu, možda pet-šest kvadrata veliku, u kojoj su bili alat, pribor za loženje vatre, krpe, kante. Sve je bilo nabacano... Nekim čudom, uspjeli su ugurati i dvije školske stolice i mali tabure između. Služio je kao stolić. “Sjedi”, reče domar i donese dvije šoljice čaja. “Kamilica?”, upita. Klimnuh glavom. Imao sam osjećaj da mi nešto želi reći.

“Ono o Albaniji, slušao sam... Imao sam druga u vojsci, u JNA. Prezivao se Krasnići. Njegovi su slastičari. Pun je bio para. Uvijek bismo se 'šlepali' uz njega kada smo izlazili iz kasarne. Služi smo u Puli. Jedne prilike naišao je na rođaka. Dugo su pričali. Nikada ga nisam vidio radosnijeg. Pozvao me sutradan da proslavimo. Pričao mi je da su njegovi porijeklom iz nekog sela u Albaniji, blizu granice, okolina Ulcinja. Njegov otac imao je šestoricu braće. Kako je taj njegov djed u Albaniji osjetio da je došlo teško vrijeme, vidjevši kako se vrši otimačina privatnih dobara, savjetovao je sinove da odu preko granice. Najstariji nije otišao daleko. Do Ulcinja. Drugi je došao u Bosnu, u okolinu Tuzle. Jedan u Makedoniju. Četvrti u Pulu. I tako sve do Njemačke i Švicarske. Svi su se snašli. Zaimali. Albanija se, u međuvremenu, potpuno zatvorila. Sve su imali, ništa im nije falilo. Jedino nisu mogli vidjeti roditelje. Ni traga, ni glasa. Naposljetku, taj najstariji, suprotno uvjeravanju ostalih članova porodice, upalio je stojadina i otišao do granice. Uspio je doći do albanskog graničnog prelaza. I tu mu se izgubio svaki trag. Uplela su se braća da ga pronađu, te ambasade, te plaćaj, te advokati... Konačno, mjesecima kasnije dobili su pismo preko Crvenog križa. Uspjeli su ga locirati negdje u nekom kazamatu na jugu Albanije. U pismu su stajale samo tri rečenice: ‘Dobro sam, zdravo. Ne brinite! Tako mi i treba!’ Trajalo je to nekoliko godina. Tog dana kada je sreo rođaka, saznao je da su ga pustili. Bilo je to krajem sedamdeset osme. Još je Tito bio živ. I onaj satrap Hodža. Jugoslavija je bila Amerika za istočni lager. Ne kažem da je sve bilo idealno... Moglo se pristojno živjeti, sve do ovog ludaka Miloševića. Gdje li je sada Krasnići?”

Othuknuo je stari majstor žaleći za mladošću, za nekim vremenima koja su prošla, dajući istovremeno meni dragocjene podatke, lekciju iz historije, više od onog što je bilo, što je moglo biti zapisano u historijskim čitankama ma kako debele bile...