Ruska agresija na Ukrajinu traje duže nego što je iko očekivao. Rat u Ukrajini svijet je ponovo polarizirao – na jednoj strani su Vladimir Putin i oni koji nastoje opravdati rusku agresiju na Ukrajinu, a na drugoj oni koji se zalažu za poštovanje slobode, prava na izbor, suvereniteta i teritorijalnog integriteta država. Na jednoj je strani Ukrajina, na drugoj Rusija. Ove podjele nisu mogle zaobići ni Čečene, muslimanski narod koji živi u planinskim dijelovima na južnoj granici Rusije.
Na jednoj su strani borci koje predvodi Ramzan Kadirov, čečenski lider, veliki prijatelj Vladimira Putina. Njegova jedinica nosi ime “Kadirovci”, po njegovom ocu Ahmadu Kadirovu. Na suprotnoj strani, ukrajinskoj, bore se također Čečeni, jedinice koje nose ime po Džoharu Dudajevu – “Dudajevci”.
Rat u Ukrajini samo je još jedno podsjećanje na tužnu sudbinu čečenskog naroda, naroda koji se u krvavom ratu izborio za svoju slobodu i nezavisnost, naroda koji je pobijedio Rusiju, ali i naroda koji je zbog međusobnih podjela i izdaje izgubio svoju nezavisnost. Nasuprot tome, Čečeni su postali potpuno ovisni o Rusiji, preciznije o Ramzanu Kadirovu i Vladimiru Putinu. U Čečeniji većina stanovništva živi od socijalne pomoći države – Rusije. Putin preko Kadirova kontrolira i kako Čečeni dišu.
Džohar Dudajev i Ahmad Kadirov slika su Čečenije.
Da bi se razumjelo o kome se radi, treba se vratiti u prošlo stoljeće, u vrijeme Prvog i Drugog čečenskog rata.
Čečenski muslimani pokoreni su kasnih 1850-ih. Bili su i pod imperijalnom i pod sovjetskom vlašću, a nakon raspada SSSR-a iskoristili su priliku da proglase nezavisnost. Ruski generali 1994. godine poslali su trupe da poraze Čečeniju, ali su potpuno pogrešno izračunali odlučnost svojih protivnika: čečenske snage su ih ponizile. Kad je rat počeo, bilo je samo oko 750.000 etničkih Čečena, a nešto manje od milion Rusa koji su te godine služili vojsku, ali su ipak pobijedili ovu supersilu. Čečenija je bila simbol koliko je Rusija postala slaba. Za Čečene je to bila veličanstvena pobjeda, ali i šuplja, budući da mir nije uslijedio. Do kasnih 1990-ih Čečenija je bila izvan ičije kontrole – utočište za kriminalce, otmičare, gospodare rata i islamiste.
U augustu 1991. godine Džohar Dudajev, čečenski političar i bivši general sovjetskog ratnog zrakoplovstva, zbacio je lokalnu komunističku vladu Čečenije i uspostavio antirusku autokratsku državu. Ruski predsjednik Boris Jeljcin strahovao je da bi secesija Čečenije izazvala domino-efekt pokreta za nezavisnost unutar ogromne Ruske Federacije. Također se nadao da će povratiti vrijedne čečenske naftne resurse. Poslije neuspjelih pokušaja finansiranja čečenske opozicije, ruska invazija započela je 11. decembra 1994. godine.
Nakon prvih ruskih osvajanja, čečenski pobunjenici pokazali su žestok otpor u Groznom. Ubijene su hiljade ruskih vojnika, a tokom gotovo dvije godine teških borbi ubijeno je mnogo više čečenskih civila. U augustu 1996. godine Grozni su ponovno zauzeli čečenski pobunjenici nakon godinu ruske okupacije i proglašen je prekid vatre. Posljednje ponižene ruske trupe napustile su Čečeniju 1997. godine. Unatoč mirovnom sporazumu, kojim je Čečenija postala de facto nezavisna država, Čečenija je službeno ostala u sastavu Rusije.
No, stvari su za Čečeniju krenule dramatično loše 21. aprila 1996. godine, kada je u akciji ruske Federalne službe bezbjednosti (FSB) i ruskog ratnog vazduhoplovstva likvidiran lider i ratni komandant nepriznate čečenske republike Ičkerije i bivši sovjetski general Džohar Dudajev.
Džohar Dudajev mogao se pohvaliti time da je postao ruski neprijatelj broj 1. Dudajev je svrstan u bajraktare čečenskog separatističkog pokreta, a veliku popularnost među Čečenima stekao je kad je odbio potpisati savezni ugovor kojim je Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika reorganizirana u Rusku Federaciju. Dudajev je odbio priznati i novi ustav. On nije bio samo za otcjepljenje Čečenije od Ruske Federacije, nego je svoju zemlju htio odvojiti i od Ingušetije, s kojom je činila jedinstvenu republiku. Inače oba naroda su muslimani.
U proljeće 1996. godine, dok je još trajao Prvi čečenski rat i dok je bilo jasno da ga Rusi gube, Boris Jeljcin donio je odluku da se po drugi put kandidira za predsjednika Ruske Federacije. S 31. martom iste godine uslijedila je nova faza čečenskog rata. Jeljcin je donio plan o Rješenju krize u Čečenskoj Republici, a najvažnija tačka bila je prestanak ratnih operacija na njenoj teritoriji, počev od 31. marta 1996. godine. Kremlj je shvatio da je za postizanje mira ključna figura Dudajev. Pretpostavka koja i danas egzistira tvrdi da je smatrano da će se lakše zaključiti mir kad glavni mozak čečenskog otpora bude uklonjen.
Ruski obavještajci tražili su način kako da doskoče Džoharu Dudajevu. Skoro je bilo nemoguće doći do tačnih informacija o tome gdje se kreće i o njegovim navikama. Uz pomoć doušnika, koje su morali potplatiti, za šta je utrošeno milion dolara, saznalo se da je Dudajev često dolazio u selo Gehi Ču, i to do 21. aprila čak tri puta na istu lokaciju, kao i da tog 21. aprila planira ponovni dolazak. Međutim, jedino je bila moguća brza likvidacija uz pomoć avijacije. Također, FSB je došao do podataka da Dudajev često zove prijatelja Konstantina Borovog. Operativci FSB saznali su vrijeme kada Dudajev poziva Borova i koliko traju razgovori. Ideja o načinu likvidacije sama se po sebi nametnula – da bude likvidiran raketom ispaljenom iz aviona koju će navoditi signal njegovog telefona.
Tog 21. aprila 1996. u večernjim satima, kada je posada ruskog “Avaksa” A-50 poletjela, počela je operacija likvidacije Dudajeva. S drugog aerodroma poletjela su i dva lovca “Suhoj Su-24M”, koji su ispod krila nosili po dvije protivradarske rakete Kh-27PS.
Džohar Dudajev krenuo je na novu lokaciju, odakle će moći bez smetnji uz pomoć svog satelitskog telefona pozvati prijatelje u Moskvi. Konvoj od tri Lade Nive zaustavio se u selu Gehi Ču na jugu Čečenije. Iz jedne Lade Nive izašao je Džohar Dudajev i uključio svoj satelitski telefon postavljen na haubu automobila.
Čim je dobio satelitski signal, nazvao je broj Konstantina Borova, s kojim je Dudajev kontaktirao ponekad i više puta dnevno. Nekoliko sekundi poslije poziva, uređaj na A-50 uhvatio je signal satelitskog telefona. Otkrivanje lokacije bilo je dovoljno da jedan od dva Su-24M lansira protivradarsku raketu.
Protivradarska raketa Kh-27PS pogodila je Ladu Nivu u blizini koje je Dudajev razgovarao telefonom. Dvojica njegovih čuvara, koji su bili u automobilu, tu su poginula. Supruga Džohara Dudajeva pukom srećom je preživjela, jer je nekoliko sekundi prije udara rakete otišla na obližnju livadu i time izbjegla smrt. Dudajev je preminuo dva sata poslije napada u lokalnoj bolnici.
Narednog dana, 22. aprila 1996. godine, Boris Jeljcin nalazio se u posjeti u Habarovsku, kada ga je direktor FSB obavijestio da je Dudajev ubijen. Jeljcin se zatim vratio za stol i uzviknuo. “Danas je naš praznik.”
Vratimo se sada na drugog lika ove priče. Ahmad Kadirov bio je istaknuti muslimanski vjerski vođa u Čečeniji. Džohar Dudajev ga je imenovao za vrhovnog muftiju Čečenije. Kadirov je pozvao na “sveti rat” protiv Rusije, vodio je gerilsku diviziju u ratu i sudjelovao u pregovorima 1996. godine, što je dovelo do ponižavajućeg povlačenja Rusije. Nakon izbijanja nasilja između Moskve i čečenskih separatista, Kadirov je rekao da “postoji milion Čečena i 150 miliona Rusa. Ako svaki Čečen ubije 150 Rusa, mi ćemo pobijediti”.
Međutim, kada je Vladimir Putin postao premijer Rusije 1999. godine, Čečenija je bila na vrhu njegove liste obaveza. Bio je početnik, ali je znao da mu je, kako bi ponovno nametnuo volju Moskve Čečeniji, trebao lokalac koji će osvajanju dati čečensko lice. Tu osobu je pronašao u Ahmadu Kadirovu, glavnom muftiji Čečenije – čovjeku koji je bio toliko uznemiren zbog tvrdolinijaškog, vehabijskog islama koji se širio u njegovoj domovini da je bio spreman sklopiti dogovor s Rusima da to zaustavi. Kadirov je stao na stranu fundamentalista i na kraju sklopio “đavolji dogovor” s Kremljom. To mu je donijelo moć, privatnu vojsku, sve veći utjecaj u Čečeniji – i nekoliko pokušaja atentata. Organizirao je čečensku miliciju – poznatu kao “Kadirovci” – kako bi pomogao ruskim trupama da poraze njegove bivše saborce.
Putin je ekstremnim potezima pacificirao Čečeniju. Artiljerija je razbila Grozni, a agenti FSB-a oteli su hiljade čečenskih muškaraca, od kojih stotine više nikada nisu viđene. Rusko biračko tijelo, duboko užasnuto prethodnim iznenadnim padom svoje zemlje, bilo je oduševljeno ovakvom situacijom. Neposredno nakon toga, 2000. godine, iako jedva poznat samo godinu dana ranije, Putin je osvojio Predsjedništvo. Bila je to pobjeda koju je dugovao Čečeniji. A Čečeniju je dugovao Ahmadu Kadirovu.
Ahmad Kadirov nastavlja svoju prorusku vladavinu, ali ne zadugo. Dana 9. maja 2004. godine eksplozija je uništila VIP sjedala na “Dinamovom” nogometnom stadionu tokom sovjetske jutarnje parade na Dan pobjede u glavnom gradu Groznom. Kadirov je ubijen. Rečeno je da je bomba tokom nedavnog popravka ugrađena u beton potpornog stupa. Islamistički čečenski pobunjenički vođa Shamil Basayev kasnije je tvrdio da je platio 50.000 dolara za napad.
Kadirov je imao četvero djece, dvije kćeri i dva sina. Najstariji sin Zelimkan Kadirov preminuo je odmah nakon oca – 31. maja 2004. (službeno se navodi da je preminuo od srčanog udara), ali je zato Čečenija ostala na plećima njegovog mlađeg sina – Ramzana Kadirova.
Putin je primio Ramzana istog dana kada mu je otac ubijen, na sastanku koji je prenošen u svim važnijim ruskim informativnim biltenima. Ramzan, koji je tada imao samo 27 godina, izgledao je uzrujano. Taj je trenutak označio početak iznimne političke karijere.
Nakon što je Ahmad otišao, Putin je imao slobodno mjesto za čečenskog satrapa, a Ramzan je bio savršen za tu ulogu. Ramzan nije odmah dobio “glavni” posao, ali je, zahvaljujući kontroli nad “Kadirovcima”, zagospodario republikom, a 2007. godine preuzeo je i Predsjedništvo. No, 2010. godine izjavio je da se više neće zvati predsjednikom Čečenije, budući da bi Rusija trebala imati samo jednog predsjednika. Kadirov je danas na ruskom poznat kao “šef republike”. U Čečeniji ga zovu “pachah”, što znači “kralj”, a Ramzan definitivno tako i živi.
Lojalnost koju Kadirov osjeća prema Putinu vidljiva je i u trenutnoj situaciji – invaziji koju je Rusija izvela u Ukrajini. Jedan od najistaknutijih “promotora” ove specijalne vojne akcije, kako je Rusi nazivaju, a zapravo brutalne agresije na jednu suverenu državu upravo je Ramzan Kadirov.