Kada bi postojao uređaj za mjerenje tragedije, stradanja i patnje jednog naroda kroz njegovu historiju i kada bismo ga upotrijebili na Bošnjacima, takav bi uređaj najvjerovatnije prsnuo i prestao s radom. Razlog zašto Bošnjaci kroz stoljeća i generacije pate leži ponajprije u činjenici da se kulturološki razlikuju i ne uklapaju u planove susjednih naroda, posebno onih pravoslavne vjeroispovijesti.
Upravo ovi narodi, kroz minula stoljeća, ponajviše su prolili bošnjačke krvi i suza te pljačkali i uništavali sve ono što je bošnjački narod pošteno i teškom mukom kroz život stjecao. Svi zločini hajduka i uskoka, raznih ustanika, komita, kraljevih žandara, vojnika i službenika, četnika i takozvanih čuvara Jugoslavije podržani su i provođeni, uglavnom, od njihovih pravoslavnih komšija.
Kroz historiju se pokazalo da su te komšije, kako su postajale jače i brojnije, više i progonile Bošnjake. Vrhunac progona desio se u Drugom svjetskom ratu i velikosrpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine. Najviše su stradale sredine u kojima su Bošnjaci bili u manjini i okruženju. Za primjer ćemo uzeti sjeverni Sandžak i gornje Podrinje, u kojem su Bošnjaci do 1913. godine činili apsolutnu većinu.
Uslijed agresivne velikosrpske politike, za svega nekoliko desetljeća postali su u tim područjima ugrožena manjina. Genocid i masovna ubijanja civila u Sandžaku dešavali su se i prije Drugog svjetskog rata. Poznato je da je u vrijeme Prvog srpskog ustanka 1809. godine Karađorđe Petrović zauzeo Sjenicu i izvršio pokolj nad muslimanskim stanovništvom. Tom prilikom ubijeno je između 2.500 i 3.000 Bošnjaka. Historija bilježi i strahovita stradanja Bošnjaka crnogorskog Sandžaka krajem 19. stoljeća, kao i progone muslimanskog stanovništva u vrijeme Prvog balkanskog rata.
Poznato je da je 1912. i 1913. godine crnogorska vojska pobila približno 1.800 Bošnjaka i Albanaca, a veliki broj njih nasilno je pokršten. Progoni i genocid nad Bošnjacima vršeni su i u mirnodopska vremena. Bošnjačka sela Šahovići i Pavino Polje u Bjelopoljskom srezu potpuno su uništena u genocidu koji se desio 9. novembra 1924. godine. Tom prilikom ubijeno je više od 1.000 nedužnih civila. Od 1.580 bošnjačkih domaćinstava, koliko ih je ondje bilo prije zločina, nije ostalo nijedno. Preživjeli Bošnjaci odselili su u druge krajeve, a njihova imanja prigrabili su Crnogorci. Selo su nazvali novim imenom – Tomaševo.
Ipak, od svih stradanja koja su Bošnjaci Sandžaka i doline Lima u svojoj historiji preživjeli čini se da je najstrašnije ono koje se desilo februara 1943. godine. Genocid nad bošnjačkim stanovništvom Sandžaka u Drugom svjetskom ratu četnici su počinili u dva navrata. Prema istraživanjima pojedinih historičara, na teritoriji Sandžaka u Drugom svjetskom ratu smrtno je stradalo približno 35.000 Bošnjaka. Prvi pokolj počeo je 28. januara 1941. godine i trajao je dva mjeseca. Drugi pokolj započeo je 5. februara 1943. i trajao je do aprila te godine. Izvršen je pod komandom Pavla Đurišića, komandanta svih četnika Crne Gore i Sandžaka, i njegovog zamjenika Vojislava Lukačevića.
Prema tvrdnjama historičara, u februaru 1943. godine četnici su pod komandom Zaharija Ostojića, Petra Baćovića, Pavla Đurišića, Voje Lukačevića, Vuka Kalaitovića i drugih u srezovima Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom pobili 1.200 muškaraca i 8.000 staraca, žena i djece. Nakon što su temeljno opljačkali bošnjačku imovinu, skupa s lokalnim pravoslavnim stanovništvom popalili su i približno 2.000 bošnjačkih kuća.
Genocid nad Bošnjacima Sandžaka isplaniran je početkom januara 1943. godine na konferenciji četničkih komandanata u Šahovićima kod Bijelog Polja, u selu u kojem je počinjen genocid nad Bošnjacima 1924. godine. Na konferenciji je razrađena odluka četničke Vrhovne komande o novom obračunu s “Turcima” i “nenacionalnim elementima”. Pošto nisu imali dovoljno snaga da očiste cijelo područje, četnici su se fokusirali na Bjelopoljski srez, u kojem su izvršili stravične zločine.
Akcijom je rukovodio četnički komandant Pavle Đurišić zajedno sa svojim komandantima. Prema izvještaju koji je Đurišić 10. januara 1943. godine uputio Draži Mihailoviću, ubijeno je približno 400 pripadnika Muslimanske milicije i 1.000 žena i djece.
U obračunu sa ženama i djecom crnogorski četnici i lokalno stanovništvo pokazali su zvjerstva koja ljudski um teško može shvatiti. Pripadnici naroda u kojem se često izgovaraju riječi “čast” i “junaštvo” djelima su pokazali da među njima nema ni jednog ni drugog. Sačuvani su zapisi o zvjerstvima i sramoti četnika. Tako je zabilježeno da su ubacivali djecu, žene i starce u kuće, punili kuće slamom ili sijenom i potom palili. Žene su vezivali za hrastove, stavljali im slamu u dimije i zatim spaljivali pjevajući.
U selu Korita, u kući Novčića, četnici su ubili i zapalili šesnaest ljudi. Ženi Begiji Ličini kučinama su napunili dimije pa zapalili. Četnici su na konjima jurili selom i iz pištolja ubijali djecu u bijegu. Murata Mehovića, slijepog starca od sedamdeset godina, zaklali su i bacili u vatru. Mahmuta Beganovića isjekli su na komade. Selmu Dervovića isjekli su, a dvije njegove kćerke zaklali. U avliji Aziza Šabanovića ostalo je dvadeset unakaženih leševa. Malog Hašima, dječaka od šest mjeseci, kad je od mrtve majke tražio da ga podoji, uhvatili su za noge, udarili o zemlju i bacili u vatru. Žive su bacili u vatru Džemu od četiri godine, Šaćira Šabanovića od šest godina, Ermu Muharemova i Ragibovo troje djece. Zatim Džemino troje djece i Halitove kćeri i Raifa od dvije godine. Slično su prošla i ostala sela.
Nakon pokolja u Bjelopoljskom srezu, ojačani novopridošlim odredima, četnici napadaju bošnjačko civilno stanovništvo u Pljevaljskom i Pribojskom srezu. Oko 5.000 dobro naoružanih četnika upalo je 5. februara 1943. godine u nebranjena bošnjačka sela i napravilo zločine od kojih zastaje dah. Bošnjaci su ubijani gdje su god nađeni bez obzira na njihovu dob, spol ili društveni status. Ubijani su klanjem i strijeljanjem, ali ipak najviše spaljivanjem živih.
Najveći zločini izvršeni su između 4. i 7. februara. Srez Pljevlja, tada većinska bošnjačka sredina, preobražen je u ogromnu klaonicu i mučilište za djecu, žene i starce. “Ovom prilikom četničke bande nijesu poštedjele ni maloljetnu djecu, žene i starce, već su djecu klali, nabadali na noževe svojih bajoneta, a onda ih bacali u zapaljene domove da gore zajedno sa svojim starijim. Ovi banditi silovali su žene i djevojke naočigled svoje djece i male braće, kao i roditelja, a onda ih bacali polužive u zapaljene domove da sagore.”
Prema istraživanjima Smaila Čekića, samo u Pljevaljskom srezu ubijeno je ukupno 2.550 Bošnjaka, od čega su 2.070 ubili četnici. Đurišića, komandanta svih četnika Crne Gore i Sandžaka, i njegovog zamjenika Vojislava Lukačevića. Prema tvrdnjama historičara, u februaru 1943. godine četnici su pod komandom Zaharija Ostojića, Petra Baćovića, Pavla Đurišića, Voje Lukačevića, Vuka Kalaitovića i drugih u srezovima Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom pobili 1.200 muškaraca i 8.000 staraca, žena i djece.
Nakon što su temeljito opljačkali bošnjačku imovinu, skupa s lokalnim pravoslavnim stanovništvom popalili su i približno 2.000 bošnjačkih kuća.
Prema istraživanjima Smaila Čekića, samo u Pljevaljskom srezu stradalo je ukupno 2.550 Bošnjaka, od čega su 2.070 ubili četnici. dvadesetak dana ubijeno oko polovine bošnjačke populacije. Prema nepotpunim podacima Narodnog odbora Pribojskog sreza iz 1946. godine, ubijeno je ukupno 2.112 ljudi, od čega su četničke žrtve njih 1.467. Među ubijenim je 515 djece s tačnim biografskim podacima, od čega je 388 zaklano, 100 strijeljano i 27 podleglo uslijed raznih mučenja.
Prema nekim istraživačima, broj žrtava na području Priboja mnogo je veći i iznosi 4.600 ubijenih Bošnjaka. Tokom četničkog napada na nebranjena sela Pribojskog sreza stradavale su kompletne bošnjačke porodice. Zločin nad Bošnjacima Priboja u Drugom svjetskom ratu bio je dugo sistematski prikrivan. Prvi put javno o stradanju Bošnjaka u Priboju progovorilo se tek poslije 1996. godine, nakon što je objavljen spisak žrtava koje je sačinio lokalni odbor za utvrđivanje zločina četnika nad Bošnjacima pribojskog kraja 1946. godine.
Od tada pa sve do danas traje istraživanje genocida nad Bošnjacima Priboja. Prema istraživanjima koja su proveli Safet Hasanagić i Antun Miletić, utvrđen je spisak od 3.624 Bošnjaka koji su u Priboju stradali od četničke ruke. Taj je spisak 2019. godine objavljen u knjizi Da pravda ne utihne, čiji su autori Milan Radanović, Faruk Dizdarević i Muaz Hasanagić. U nastavku istraživanja Hasanagić i Miletić došli su do spiska od 3.741 Bošnjaka ubijenog u Priboju. Među ubijenim Bošnjacima Priboja veoma je veliki broj djece, što jasno otkriva morbidni cilj zločinačke velikosrpske politike koji bismo mogli nazvati ubijanjem budućnosti i potpunim iskorjenjivanjem jednog naroda.
Džemail Arnautović, prvi Bošnjak koji je samostalno počeo istraživati genocid nad Bošnjacima Priboja, u svojim istraživanjima utvrdio je da među ubijenim Bošnjacima više od polovine zauzimaju djeca. Tako je, naprimjer, u selu Kukurovići ubijeno 35 djece, Kuli 56 djece, Plašću 103 djece, Sočicama 57 djece, Strmcu 83 djece, Zabnjici 137 djece, Zabrđu 45 djece. Slično je i u drugim selima.
Historičar Antun Miletić iznio je, na osnovu svojih istraživanja, podatke o broju ubijene djece u Priboju i srezovima u okruženju iz kojih se vidi da su od ukupnog broja ubijenih polovina bila djeca ispod četrnaest godina starosti. Od 3.741 ubijenog Bošnjaka, njih 1.836 bila su djeca. Ubijanjem djece na najmonstruozniji način četnici su željeli potpuno izbrisati život Bošnjaka na prostoru koji spaja Sandžak s Bosnom. U genocidu nad Bošnjacima Priboja četnici su ubijali sve koje su zatekli bez obzira na spol ili uzrast. Nisu pošteđeni bili ni oni najstariji. U spiskovima stradalih Bošnjaka Priboja koje je sastavila Komisija FNRJ za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 1946. godine mogu se naći i oni koji su ušli u desetu deceniju života. Tako su četnici ubili stogodišnju staricu Šerifu Šarak iz sela Strmac i Ibrahima Peljtu iz Zabrđa, starca od 105 godina. Osim njih, ubili su i devedesetogodišnje starce Beću Aščerića iz Zaostra, Aliju Muritovića iz Požegrmaca i Ibrahima Gojičevića iz Potoka. Većina zločinaca odgovornih za genocid u Sandžaku i Limskoj dolini nikada nije osuđena niti kažnjena.
Četnici u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Srbiji tokom 1945. godine masovnije su stupali u partizanske redove. Poslije rata vodeća mjesta u srezovima zauzeli su bivši četnici koji su krajem rata prišli partizanima. U partizansku vojsku stupali su i najkrvoločniji četnici. Četnik Sreten Živković iz Višegradskog sreza koji je harao dolinom Lima i lično je ubio nekoliko desetina nedužnih bošnjačkih civila, među kojima i veliki broj djece, krajem rata postao je partizan kako ne bi odgovarao za počinjena zvjerstva.
Sličnih primjera bilo je na desetine. Po okončanju rata žrtve i svjedoci nisu imali dovoljno hrabrosti da optuže krivce i ispričaju krvavu sandžačku istinu jer se to moglo protumačiti kao atak na “časne” partizanske borce, bacanje ljage na Narodnooslobodilačku borbu i akt usmjeren protiv bratstva i jedinstva. Kažnjavani su uglavnom oni zločinci koji su do kraja ostali vjerni četničkom pokretu, i to otvoreno pokazivali. Ipak, kako bi naš narod rekao: “Ko se mača hvata, od mača i gine”, tako je i većinu najodgovornijih zločinaca za pokolje nad nedužnim Bošnjacima sustigla ruka pravde jer postoji Onaj koji je najpravedniji.
Prilikom povlačenja četnika kroz Bosnu, nakon njihovog sloma, došlo je do bitke u oblasti Lijevče polje kod Banje Luke početkom aprila 1945. godine, kada su ustaše do nogu potukle četnike. Zarobljeno ih je približno 5.000. Među njima, izdvojeno je 150 najokorjelijih zločinaca. Među zarobljenim bili su Pavle Đurišić, Zaharije Ostojić, Dragiša Vasić, Petar Baćović i drugi koji su odvedeni u sabirni logor Jasenovac, gdje su pobijeni. Nakon oslobođenja Jasenovca, pronađena je fotografija ustaškog zločinca Maksa Luburića kako pozira s odsječenom četničkom glavom za koju se smatra da pripada upravo Pavlu Đurišiću, najvećem krvniku Bošnjaka Sandžaka i Podrinja u Drugom svjetskom ratu.
Istražujući povijesne teme, neki historičari došli su do nezvaničnih podataka da je glavne krvnike među zarobljenim četnicima pobio njihov brat po zločinu, bivši zapovjednik Jasenovca Maks Luburić, odsijecajući im glave sjekirom, a koji će i sam skončati rascijepljene lobanje i ugušen u vlastitoj krvi.
