Uvod

Početni interes za pojavu samoubistva pokazala je ponajviše psihijatrija, gdje je u prvim udžbenicima samoubistvo tretirano kao simptom mentalnog oboljenja. Kompleksnost problema samoubistva “uslovila” je i samu nauku, tako da možemo potvrditi da je problem samoubistva ozbiljan društveni problem te je zbog toga predmet proučavanja više naučnih disciplina, poput: sociologije, filozofije, antropologije, psihologije, psihijatrije, itd. U svome djelu, Istorija samoubistva, Georges Minois tvrdi da danas po stoji samo jedna sinteza historije samoubistva koja ide od antike do XX. vijeka, to je djelo Albera Bajea iz 1922. godine (Samoubistvo i moral), već zastarjelo, ali i dalje predstavlja najreferentniju knjigu iz te oblasti.

Krajem XIX. vijeka pojavila su se prva ozbiljnija istraživanja fenomena samoubistva u okviru socioloških studija. Pored niza nastojanja da se problem samoubistva naučno (sociološki) sadržajnije tretira, ipak, od prvog objavljivanja monumentalne studije – Samoubistvo, Emilea Durkheima, prošao je cijeli vijek, a da se još nitko nije sveobuhvatnije bavio problemom samoubistva. Durkheim, među sociolozima najpoznatiji teoretičar samoubistva, postavio je teoriju koja je i danas aktuelna, prema kojoj je fenomen samoubistva rezultat poremećene socijalne ravnoteže i narušenih odnosa između pojedinca i socijalnih institucija. Durkheim, u svome djelu Samoubistvo, stavlja naglasak na tzv. društvenom čovjeku, izmišljenom biću u kome vlada kolektivna svijest, i da nije samo metafora ako kažemo da u svakom ljudskom društvu postoje veće ili manje sklonosti samoubistvu, što je opravdano prirodom društva.

Prema, Durkheimu, svaka društvena za - jednica ima istinski određenu i za nju karakterističnu dozu kolektivne sklonosti prema činu samoubistva, jer je to izvor svih individualnih sklonosti. Ipak, potrebno je razgraničiti da kolektivna sklonost samoubistvu nije posljedica individualnih dispozicija.

Agresija na Republiku Hrvatsku i problem samoubistva

Srpsko-crnogorska agresija na Republiku Hrvatsku i na Republiku Bosnu i Hercegovinu imaju u strategijskom smislu zajedničke odrednice: ideološki i planski, a naredbodavno i izvršno su se odvijale iz istog centra i po istoj matrici – iz političko-vojnog vrha uz jasan plan da se u što kraće vrijeme okupira što više hrvatske i bosanskohercegovačke teritorije (sa tendencijom potpune okupacije država), sa masivnim izvršenjem zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava na okupiranim teritorijama (ubistva, silovanja, progoni, uništavanje imovine, uništavanje vjerskih i kulturnih znamenitosti nesrpskog stanovništva,...). Namjera je bila jasna: da dan poslije okupacije okupirana teritorija u cjelosti izgleda kao “vekovna srpska zemlja”, sa srpskim stanovništvom, srpskim vjerskim i kulturnim objektima, srpskom vodom, srpskom šumom, srpskim zrakom...

Privreda zemalja bivše Jugoslavije je, usljed ratnih posljedica srpsko-crnogorske agresije, potpuno uništena, štete se procjenjuju na stotine milijardi dolara.

Problem samoubistava u Hrvatskoj je izražen društveni problem, prema kojem se Hrvatska, u odnosu na države nastale raspadom bivše Jugoslavije, ipak odnosi ponajbolje. U Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo koji je osnovan je 1986. godine nalazi se (i) Registar izvršenih samoubistava u Hrvatskoj (što je, svakako, pohvalan primjer u odnosu na iskustva iz drugih zemalja). Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (1999.), Hrvatska je među 74 zemlje u svijetu zauzimala 11. mjesto po broju samoubistava i četvrto mjesto po stopi nasilnih smrti na 100.000 stanovnika uzrokovanih vatrenim oružjem, gdje spadaju i ubistva i samoubistva. Analitičari upozoravaju da je realnost još gora od statistike, jer se prave brojke samoubica skrivaju iza tzv. pasivnih samoubistava. Sociolozi zastupaju, najčešće, mišljenje da su u Hrvatskoj prisutni ozbiljni indikatori bolesti društva, koji se vide, prije svega, kroz socijalnu sliku koja je veoma nepovoljna. Hrvatska javnost, ali i naučni radnici, sve češće pozivaju državne zvaničnike na još efikasnije rješavanje problema samoubistva, naročito samoubistava boraca.

Svake godine između 900-1.100 ljudi u Hrvatskoj počini samoubistvo. Prema statističkim pokazateljima, vidljivo je da je u Hrvatskoj najviša stopa samoubistava bila 1990. godine i to 23,9 (visoka stopa samoubistava) a najniža 2005. godine i to 19,7 (srednje visoka stopa samoubistava). Muškarci u Hrvatskoj od 1985. do 2006. godine imaju kritično visoke stope samoubistava, najvišu 1990. godine, koja je iznosila 35,0 a najnižu 2006. godine, koja je iznosila 26,9.

Posebno je vidljiva brojka od 1632 samoubistva hrvatskih branitelja za 16 godina, koja pokazuje da je u Hrvatskoj prisutan stalni porast samoubistava branitelja. Zabrinjavajuća je brojka da se od statističkog izvještaja iz 2007. godine do 2008. godine ubio 181 hrvatski borac, što je za 79 više od godišnjeg prosjeka ili 43,4%.

Do 2013. godine se u Hrvatskoj zvanično govorilo o 1813 samoubistava branitelja. Veterani proteklog rata u Hrvatskoj postaju trajni zatočenici prošlosti. ”Ivan Bukovac, koji je izvršio samoubistvo ručnom bombom nakon hapšenja Ante Gotovine. Zadnje riječi veterana supruzi su bile: Ne mogu više to da gledam. Strašno je to što nam rade. Ne sude oni našem generalu. Oni sude meni, sude čitavoj Hrvatskoj. Ne mogu to više da izdržim”. Najčešći način izvršenja samoubistava u Hrvatskoj: vješanjem, skakanjem s visine, pucanjem iz vatrenog oružja, aktiviranjem eksplozivnih sredstava i trovanjem.

Dr. Alan Bosnar, specijalist sudske medicine, docent pri Zavodu za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci, doktorirao je na temu “Samoubistva u ratu i miru”. On smatra da je rat u Hrvatskoj cjelokupnoj populaciji donio nesigurnost i povećao broj samoubistava. Prema statističkim podacima u Hrvatskoj živi oko 30.000 branitelja oboljelih od PTSP, a do sada poznati podaci govore da 34.610 ratnih vojnih invalida u Hrvatskoj, njih 17.690, ima naznačen uzrok invaliditeta. Dr. Slaven Letica navodi da po široj definiciji poremećaja, od PTSP-a pati čak 70 posto Hrvata. Prema zvaničnim podacima, Hrvatsku obilježava crna statistika: oko 13.500 poginulih; 37.000 ranjenih; 6.695 poginulih boraca; 5.139 poginulih civila; 1.176 nestalih boraca; 1.878 nestalih civila; 1.632 samoubistva boraca od 1990.-2005.; 306 djece je poginulo; 365 djece nestalo; 5.053 djece je ostalo bez roditelja; 111 djece je bez oba roditelja.

Samoubistava onih snaga koji su sudjelovali u odbrani od agresije u Bosni i Hercegovini

Problem samoubistava snaga odbrane od agresije u Bosni i Hercegovini je karakterističan prije svega što se on mora sagledavati dvojako - entitetski (kao dva “društva” u okviru bosanskohercegovačkog društva), budući da su stope samoubistava u Republici Srpskoj 2 do 4 puta veće nego u Federaciji BiH. U sagledavanju problema samoubistava u Bosni i Hercegovini, moramo poći od činjenice da je najagresivniji i u posljedicama najtragičniji rat bila srpsko-crnogorska agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Sa aspekta dužine trajanja, ljudskim žrtvama i stravičnim genocidnim svirepostima, a posebno po obimu i oblicima stradanja civilnog stanovništva, ovo je bio jedan od najbrutalnijih ratova, u kojem je nad Bošnjacima izvršen i najteži ratni zločin - zločin genocida.

Nakon svakog rata, a naročito nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, može se postaviti otvoreno pitanje: Koliko je (u Bosni i Hercegovini) ostalo zdravih građana na koje se može računati u obnovi stanovništva, obezbjeđenju radne snage i kadrova za obnovu zemlje od posljedica rata, a posebno u kakvom je stanju mlada generacija - budućnost zemlje? Za sada postoje parcijalni prilazi sagledavanju posljedica agresije na Bosnu i Hercegovinu i stradanja naroda, kroz kvantifikaciju podataka, svjedočenjima preživjelih žrtava agresije, obrađenu dokumentaciju za pojedinačna i grupna gonjenja ideologa, planera, naredbodavaca i izvršioca zločina, te objavljenih historiografskih i drugih djela. Navedeno predstavlja osnovni izvor informacija o ukupnim negativnim efektima agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Opravdanost istraživanja samoubistava u Bosni i Hercegovini vidimo i u podatku da je u poslijeratnom periodu u Bosni i Hercegovini (1996.-2005.) registrovano oko 5.000 samoubistava. Podatak nije toliko alarmantan koliko činjenica da je broj samoubistava u porastu u odnosu na prethodne periode. Bez naučnog istraživanja, o pravim uzrocima bosanskohercegovačkih samoubistava teško je govoriti. Prema podacima policije, sociologa i psihijatara uzroke najčešće treba tražiti u PTSP-u, egzistencijalnoj prirodi, ali i u ugroženim vrijednostima u našem društvu.

Pritom se ističe da demobilisani borci dostojanstvo krvavo stečeno u ratu “ne daju“ za društveno ponižavanje u miru. Uz PTSP stvaraju se realni preduslovi za destruktivno ponašanje, a u takvom stadijumu može doći do samoubistva. U navedenim situacijama, da postoji adekvatna društvena prevencija, PTSP bi se u poslijeratnom periodu “razvlačio“ toliko dugo da ne bi presudno uticao na život traumatiziranog. Bosanskohercegovačko društvo ne samo da ne poduzima mjere na prevenciji PTSP, već sistematski radi na stvaranju društvenog ambijenta koji i dalje ostaje stresan, te slobodno možemo kazati da je na sceni produženi stresni period, koji ne samo da snažno utiče na one koji su doživjeli ratni stres, on proizvodi i tzv. transgeneracijski PTSP, od kojeg obolijevaju nove generacije rođene poslije rata.

Posebno je zabrinjavajuća činjenica da se kod velikog broja građana Bosne i Hercegovine (ratnih i poslijeratnih generacija) sve više manifestuju pojačani indikatori PTSP (koji imaju za posljedice pojačanu agresivnost i autoagresivnost), što može dovesti (u slučaju izostanka adekvatne prevencije) do društvene ekspanzije na vedenog poremećaja, odnosno masovnih samoubistava, ubistava, ali i po rasta/ekspanzije maloljetničke delikvencije. Bosanskohercegovačko društvo počinje da karakteriše fenomen “boračke solidarnosti” kada je npr. javnosti poznat slučaj heroja iz rata kojem društvo u miru ne pruža društvenu jednakost u odnosu na ostale članove.

Na primjer, heroj koji je bez posla, ponižen i on i njegova porodica, prozivan za svoj patriotizam, društveno “sataniziran” i kao takav izvrši samoubistvo. Slični njemu i u sličnom društvenom položaju, a ponajviše slabiji od njih iz iste one solidarnosti iz rata kada su rame uz rame svakodnevno bili na liniji između života i smrti ponovo se solidarišu, i ovaj put odlaze u smrt “pozivajući” jedni druge. Neki uspiju pobjeći iz ovakvog društvenog ambijenta (iseljenje u druge zemlje) jer znaju da “ostanak u zemlji znači smrt”. Samoubistvo predstavlja bunt protiv cijelog svijeta i odbijanje da se živi u njemu i doživljavanje smrti kao jedinog rješenja svih nevolja.

Problem samoubistava (snaga agresije) u Republici Srbiji i Bosni i Hercegovini (Republici Srpskoj)

Vidljivi su sljedeći podaci: U periodu od 1992.- 2011. (za dvadeset godina) u Republici Srpskoj je počinjeno 6.175 samoubistava (približavaju se broju ubijenih Bošnjaka u najtežem ratnom zločinu – zločinu genocida u i oko Srebrenice jula 1995. godine). U periodu od 1992.-2011. (za dvadeset godina) u Republici Srbiji je poči njeno 29.024 samoubistava. U periodu od 1992.-2011. (period agresije na Bosnu i Hercegovinu i šesnaest godina nakon agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu) u Republici Srpskoj i Republici Srbiji je počinjeno ukupno 35.199 samoubistava.

Uzimajući u obzir ukupan broj počinjenih samoubistava u Republici Srpskoj i Republici Srbiji – 35199, činjenicu da su Republika Srpska i Republika Srbija bili nosioci agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (ideološki, planski, naredbodavno i izvršno) i činjenicu da je nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu registrovan nagli porast samoubistava u Republici Srpskoj i Republici Srbiji, uzročno-posljedično možemo dovesti u tijesnu povezanost navedene činjenice. Prema navedenim pokazateljima očekivati je da će do 2068. godine, tačnije za period 1992.-2068. (ljudski vijek), u Republici Srpskoj i Republici Srbiji, samoubistvo izvršiti oko 123.196 lica (približavaju se broju ubijenih Bošnjaka u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995.).

Prema znanstvenim predviđanjima, a rukovodeći se onim šta su Republika Srpska i Republika Srbija počinile u protekloj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu (brojni ratni zločini ali i najteži ratni zločin – zločin genocida nad Bošnjacima, ”djelo koje životinja životinji ne radi“) Republika Srpska i Republika Srbija ne mogu planirati i realizovati tzv. samoprevenciju samoubistava (“rehabilitaciju društva“), jer im to trenutno stanje mentalne svijesti ne dozvoljava. Na ime, negiraju dokaz - ono što su počinili, a to je u mentalnom smislu najteže stanje svijesti. Jedini izlaz za društvo u Republici Srpskoj (kojeg moramo promatrati odvojeno od društva u Federaciji BiH – jer se u Republici Srpskoj u okviru bosanskohercegovačkog društva 2 do 4 puta više izvrši samoubistava nego u Federaciji BiH) i Republici Srbiji je istinsko priznanje i pokajanje za ono što su uradili– očekujući tada da ”prevencija” počne davati rezultate. Bez srama od bilo kakvih etiketacija, trebala bi se tražiti i pomoć od npr. Svjetske zdravstvene organizacije da razvije određene programe prevencije, tačnije potpunu “rehabilitaciju društava“. Bez navedenog, očekivati je različite zaključke (ali i one krajnje tragične) – da će Republika Srpska i Republika Srbija ući u fazu postepenog odumiranja pa čak i (samo)nestanka (uzimajući u obzir i druge negativne trendove: ubistva, mortalitet, alkoholizam, opojne droge, trajno iseljavanje, “nepoznate bolesti“.