Iako je Josip Broz umro prije 42 godine, njegovi sljedbenici, izgubljeni u vremenu, prostoru a nerijetko i u rakiji, to često zaborave. S mitovima je obično tako, ponese ljude pjesma. Ali tužno je danas, u 21. stoljeću, gledati likove zaglavljene u vremenskom procjepu između treće i pete neprijateljske ofanzive kako na konjskoj zaprezi sred usljed džumom opustjelog grada potcikuju i podvriskuju zazivajući mrtvog Maršala. Istim glasom, intenzitetom i entuzijazmom ko četr’es’t pete, jal četr’es’t šeste, dok se obračunavalo s “reliktima prošlosti”, “domaćim izdajnicima” i “slugama okupatora”.

“Živio drug Tito”, vikala su kroz Živinice dvojica-trojica likova mašući jugoslavenskom trobojkom s petokrakom na sredini.

A da slučajno ne pomislimo kako je riječ o nekom novom filmu ili likovima propalim kroz vremensku mašinu, pomoglo nam je nekoliko dodatnih usklika vraćajući nas u tekuću predizbornu kampanju: “SDA dole!”, “Bakir dole!”

Izborna vremena svašta porađaju. A za priču je nevažno jesu li likovi trijezni, koje su im stranačke boje majice, jesu li plaćeni, za koga će i hoće li uopće glasati. Zanimljivije je znamenje koje nose i zazivanje ličnosti s kojom se žele suprotstaviti Stranci demokratske akcije i Bakiru Izetbegoviću. Na nešto opipljivo i vidljivo, na nešto što traje i djeluje tu oko njih, odgovara se onostranim – mrtvim Brozom i poderanom mu ostavštinom. Nema u tim glasovima ni Nikšića, ni Bećirovića... Nikoga živog. Na njih se ne oslanjaju, od njih pomoći ne traže. A ta zastava i njena država i taj drug kojem žele da živi otišli su u nevrat. I ništa to neće promijeniti. Ni ta tužna zaprega, ni ta agresorska zastava, ni taj vapaj, ni ta filmska scena... nema pomoći, mlinski točak historije u prah je pretvorio i zastavu, i Tita, i Jugoslaviju, i petokraku.