Umijeće obrade metala, uz obradu kamena i latinsku kaligrafiju, bio je najrazvijeniji oblik kreativnog izražavanja srednjovjekovne Bosne. Neki autori metalu daju i najveću prednost. U tom smislu M. Wenzel konstatuje “da najvažnija umjetnička forma srednjovjekovne Bosne u 14. i 15. stoljeću nisu stećci. Glavna bosanska umjetnička forma bile su kovane, ornamentisane srebrene i posrebrene zdjele, napravljene od metala iz bogatih bosanskih rudnika, dok su dekoracije na stećcima njihova reducirana forma”.
Ovo svakako može imati smisla (iako će stećci ostati najpoznatiji i najmarkantniji izraz bosanskog srednjovjekovlja) ako se sagleda ogromna industrija metalnih predmeta srednjovjekovne Bosne i postojanje tzv. “bosanskog načina” ili bosanskog stila izrade koji je bio prepoznatljiv u čitavoj Evropi. Ovaj je zanat u tom periodu imao elitistički karakter jer su mnogi predmeti od plemenitih metala izrađivani za vlastelu, čemu svjedoče sačuvani veoma luksuzni umjetnički produkti.
Ovome su svakako pogodovali i bogati rudnici (Olovo, Kreševo, Fojnica, Vareš, Srebrenica...). Tradicija je nastavljena i u osmanskom periodu, međutim, tada dolazi i do određenih promjena. Srednjovjekovne gilde zamijenjene su esnafskim organizacijama čiji se dijapazon rada enormno proširio. S Osmanlijama dolazi i do masovne upotrebe bakra, s obzirom na to da su predmeti od tog materijala postali veoma pristupačni i traženi (već se 1512. godine bakarno posuđe iz Sarajeva izvozi u Dubrovnik).
Najsnažnije cehovske organizacije u Sarajevu bile su upravo one koje su se bavile umjetničkom obradom metala. Unutar takvog okruženja došlo je do širenja, razvoja i podizanja kvaliteta, dok su stilistička kretanja na tom polju išla prema prihvatanju orijentalnih dekorativnih shema koje su dolazile s istoka, ali i osmišljavanju čitavog niza ornamentalnih rješenja koja će sadržavati autohtoni, tipično bosanski osjećaj za formu i lijepo. Drugim riječima, kao što je u srednjovjekovlju postojao svuda prepoznatljiv “bosanski način” obrade metala, tako je i u osmanskom periodu ovaj zanat imao svoje specifičnosti koje su ga razlikovale od produkata koji su dolazili i s Istoka i sa Zapada. Procesi su bili šaroliki i vremenom su doveli do realizacije zrelog opusa. Sve je to dalo kreativni polet domaćim majstorima koji su konstantno držali visok kvalitet izrade, i to od 16. pa sve do početka 20. stoljeća.
IBRICI
Jedan od najznačajnijih reprezenata kazandžijske umjetnosti bili su ibrici. Oni su imali svoj vremenski put razvoja što se tiče oblika i ukrašavanja. U ibriku se čuvala i iz njega točila voda i on je uvijek imao prepoznatljiv elegantan oblik, a imao je i svoje inačice, poput velikih džuguma ili manjih ibrika i šerbetnjaka koji su služili za posluživanje. Centar izrade bilo je Sarajevo i izgleda da je ovaj grad opskrbljavao ibricima veći dio Balkana.
Pojedini raniji sačuvani primjerci iz 18. stoljeća (od kada možemo pratiti razvoj ibrika) imali su nešto zdepastiji izgled i širi tib pri dnu, dok elegantnije forme susrećemo u 19. stoljeću, kada se formira standardizirani tip ibrika kakav poznajemo danas. Iako su bili izrađivani za masovnu upotrebu, pojedini ibrici ipak su bili bogato dekorirani. To je bio sličan stilizirani vegetabilni vokabular koji smo mogli vidjeti i na drugim predmetima, prije svega na sahanima i demirlijama.
Najstariji sačuvani primjerci ibrika u našim zbirkama potječu s početka 18. st. Na jednom takvom iz Zemaljskog muzeja ugravirano je Izrađen u pokrajini Bosni, u Sarajevu, 1124. tj 1714., s imenom vlasnika. Natpis je ispisan u kružnici i ukrašen stiliziranim listovima. Potpise i datiranja susrećemo često kod tadašnjih ibrika, što samo govori da su ti predmeti bili cijenjeni i skupi, pa čak i nasljeđivani. U to vrijeme preferirana je robusnija izrada i veoma upečatljiv dekorativizam, a ono što se može smatrati arhaičnošću bio je izraz slobode oblikovanja. Pogotovo nije postojao uniformirani dizajn masovne proizvodnje koji uočavamo kasnije.
Svaki sačuvani ibrik iz 18. st. različit je od drugog i kao da je rađen po specifičnom ukusu majstora, što samo govori da je postojalo više nezavisnih radionica sa svojim kalupima. Prema tome, kreiranje sopstvenog proizvoda bio je odraz ne samo ondašnjeg ukusa već i konkurentnosti. Ovdje svakako možemo govoriti i o utjecaju predmeta s Istoka, ali i istovremenom traženju čisto bosanskog proizvoda. Mnoštvo ibrika koji su uvoženi iz Turske, Irana i arapskih zemalja vjerovatno su ostavljali dojam na domaće majstore, pa je eksperimentiranje s oblicima bilo naširoko prisutno. U 19. stoljeću dominirao je ibrik s okruglim, loptastim tibom, elegantnom izvijenom drškom i istaknutim postoljem, a kako se ulazilo u stoljeće, ovaj oblik sve se više usavršavao i ukrašavao, obično s vegetabilnim uzorcima prepoznatljivim za sarajevske majstore.
DEMIRLIJE
Uz ibrike, demirlije predstavljaju glavnu temu priče o umjetničkoj obradi metala u Bosni i oduvijek su smatrane luksuznim predmetima. Široke metalne kružnice (na kojima se inače objedovalo) davale su mogućnost izrade složenih i transparentnih kompozicija s motivima karakterističnim za bosansko zanatstvo. Koliko je sve to bilo bogato i originalno, pokazuje relativno dobro očuvan opus ovakvih umjetničkih predmeta od kraja 17. do druge polovine 19. stoljeća.
Nisu nam se sačuvali stariji primjerci i nepoznanica je u kojoj su mjeri demirlije izrađivane i ranije. Centralno mjesto izrade svakako je bilo Sarajevo, s kojim se nije mogao mjeriti niti jedan drugi grad na Balkanu. Sačuvane posvete na pojedinim demirlijama, a koje se danas čuvaju u evropskim zbirkama, pokazuju da su bile poklanjane kao luksuzni predmeti i da su kao takve bile cijenjene i prepoznatljive kao bosanski umjetnički produkt. Zbog toga ih stilistički trebamo odvojiti od anadolijskog, arapskog ili perzijskog utjecaja, pa ih u tom kontekstu treba i posmatrati.
Izgleda da se ornamentalni svijet bosanskih demirlija razvijao autohtono, iako su utjecaji sa strane bili neminovni. Međutim, ispalo je da su oni ipak bili ograničeni. Pristup kompoziciji pogotovo nije imao veze sa srednjoistočnim produktima, iako su oni bili poznati u našim krajevima. Demirlije arapskog svijeta bile su u potpunosti prekrivene sitnim rumi vitičastim ornamentom i često kaligrafskim ispisima, a što gotovo uopšte ne postoji kod bosanskih demirlija, dok su figuralne predstave, a koje možemo vidjeti na perzijskim predmetima, u potpunosti odbačene. Izgleda da još samo možemo govoriti o anadolijskom utjecaju, koji je na početku bio apsorbiran, kasnije redefiniran, a zatim i konačno poništen, te zamijenjen originalnim bosanskim stilom.
(Iz neobjavljene knjige Kenana Šurkovića: “Kratka historija islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini”)
