Sedam mjeseci kasnije, 26. januara 1954. godine, sa svoje devedeset i četiri godine, napustio je ovaj svijet književnik Edhem Mulabdić, posljednji iz velike porodice naprednih Muslimana koji su svojim ukupnim djelom u prosvjeti, kulturi, umjetnosti i politici obilježavali vrijeme duže od dosadašnjeg trajanja ovog vijeka. Novost nisu objavile ni jedne novine. O preseljenju je Hamidu rekao Mehmedalija. Pokazao mu je list «Oslobođenja» koje je tek nakon četiri dana od piščeve smrti naznačilo poruku neizvjesnog rahmetlijinog rođaka da je obavljena sahrana. Poruka je stala u jednu rečenicu: «Obavještavamo prijatelje i znance da je Edhem Mulabdić, književnik, preminuo dana 26. januara l954. godine».

               Ni mrtvom mu se nisu mogli približiti prijatelji i poštovaoci.

Smrt je, kao i život, ovdje vrlo obična.

               Na jedan sprud rijeke Bosne nasukao se naduli leš muškog utopljenika s jednim okom na licu. U njemu je prepoznat Sakib Begović, ratni vojni invalid iz Male Bukovice, sin Adem-bega, poginulog austrijskog vojnika u Prvom svjetskom ratu. Na sahranu nije došao niko iz boračke organizacije, nisu ni mještani, osim nekoliko rođaka iz familije Begovića. Svako se stidio ovog čovjeka. Kući u selo rijetko je dolazio a kada je to i činio, dohodio je trijezan. Jedino je tada ličio na starog sebe. Dolazio je tako iz poštovanja prema porodičnoj tradiciji i ugledu što ga je kuća imala dok su mu djed Džafer-beg i otac Adem bili živi. U selu je još bilo ljudi koji su ga cijenili i rado sretali, ali njemu ta pažnja nije značila ništa. Ono okućnice što mu je ostalo u naslijeđe davao je u zakup i prihod s te zemlje popio prije nego što mu se uruči. Odmorio bi se u selu dan-dva, a onda ponovo odlazio u skitnju.

               U gradu se najčešće zadržavao po željezničkim stanicama. Tamo je viđao poznanike i drugove iz rata. Zadržavao se s onima koji su mu nudili piće, samo vremenom su te ponude bivale sve rjeđe pa su i radosti postajale kraće. Ljudi su brzo uviđali da on živi samo za rakiju i upoznavali u njemu praznog i izgubljenog čovjeka. Još kad je stao posuđivati novac, a ne vraćati ga, sklanjali su mu se s puta.

               Rado je posjećivao pijace i vašare, ne samo u svom mjestu nego i one u okolini. No, iako pijanica, hodao je uredno, vazda u bijeloj košulji s mašnom pod vratom i izglačanom odijelu. Prema svakome je bio učtiv ostavljajući dojam pristojnog čovjeka. Povez s oka nije skidao i on mu je ostao trajan biljeg. Imao je nekoliko ratnih odlikovanja, ali se nikada nije kitio njima.

               Žene nije gledao niti su mu kada padale na pamet. Jedino bi, u prolazu, pogledao onu koja bi ga licem podsjetila na Almasu, jedinu djevojku koju je, u mladosti, volio i koja mu je bila zaručnica. U poratnim godinama Almasu je vidio samo dvaput; na prijemu u povodu proslave l6. muslimanske brigade u kojoj se borio zajedno sa sadašnjim sekretarom Sreskog komiteta Dedom Trampićem, Almasinim mužem. Na prijemu je bila i ona. (Bješe se razvila u prekrasnu ženu, skladniju i privlačniju nego u doba djevojaštva. Kratko se pozdravio i s njim i s njom, bez osobite prisnosti i topline). Tada ga još nisu znali po poroku pa ipak je više volio da ih nije vidio jer ga je zaboljela međusobna razlika koju je zacrtalo vrijeme, - a sjećanje na sretnu mladost vrijeđalo ga je; drugi put je Almasu sreo kad se već utopio u alkoholu, čak je u tom času bazdio na rakiju. Naišla je na nj u holu, pred kabinetom svog muža, kad je dolazio po neki dokument. Ugledavši je, htio se sakriti, ali je to ona opazila i prišla mu.

               - Sakibe - rekla je blago trudeći se da joj glas zvuči prijateljski - mogu li razgovarati s tobom?

               - O čemu? - uzvratio je hladno.

               - O tebi. Nesretan si.

               - Jesam li rekao da jesam? Uostalom, to se tebe ne tiče.

               - Nije baš tako. Ako prihvataš, učinit ću nešto za tebe.

               - Šta?

               - Govorit ću Dedi da ti nađe neko namještenje.

               - Hm - prezrivo se osmjehnuo - da mi je do posla, sam bih ga našao. Pomislio sam da mi želiš dati milostinju. Nju ne bih odbio.

               - Nisi ti za milostinju. Ti si beg.

               - Još se i rugaš! - rekao je pogođen i okrenuo se od nje. - Ostaj zdravo, plemenita hanuma! Pardon - drugarice!

               - Stani, oprosti, nisam te htjela uvrijediti - reče i načini

nekoliko koraka za njim.

               Ali on nije stao.

               Posljednji put je viđen na proslavi Dana ustanka u Doboju, deset godina od borbe i pobjede istočnobosanskih brigada u narodnooslobodilačkom ratu. Mada je padala kiša, skupio se velik narodni zbor od preko deset hiljada građana i seljaka. Govorili su komandanti tih brigada Todor Vujasinović, Miloš Zekić, Pašaga Mandžić... sada narodni heroji. Progurao se do njih i htio ih izravno pozdraviti, onako kako je to činio u borbi, dok su bili samo ratni drugovi, ali je zaboravio da je sada pijan i da prosjači. Predstavio se mutnim govorom, čime je upao u nepriliku. Čak su ga prekorili što kvari ugled partizanskog borca i komuniste. Odstupio je postiđen i uvrijeđen, ali je sačekao da ih čuje na svečanoj tribini. Masa naroda ih je pozdravljala i nagrađivala pljeskom prije nego što i progovore. Osvajali su svijet samom svojom pojavom. Kad je Todor Vujasinović, komandant Ozrenskog odreda, oštro osudio «neprijateljska i zlonamjerna tvrđenja o spontanom ustanku kod nas», pomislio je ljutito: «Tošo, to su bili tvoji ozrenski četnici, izdajnici, a neki su postali partizani tek kad su naslutili da će izgubiti rat». General Miloš Zekić je, pored ostalog, kazao: «Danas zvuči kao neka legenda kada se govori o l94l. godini kada je naša zemlja bila poražena i porobljena. Ali kroz požar Narodnooslobodilačkog rata rađala se nova Titova Jugoslavija. Rađala se iz krvi svojih najboljih sinova i kćeri. Tako ispisano ime nove Titove Jugoslavije krvlju najboljih sinova i kćeri neće moći nikada da se izbriše. To je naša borbena tradicija. Nova Titova Jugoslavija je svjetlo slobode za sve porobljene narode u svijetu i budi kod njih nade u bolji i ljepši sutrašnji život, socijalistički život radnog čovječanstva». Ponovo se namrštio i pomislio: «Nisam više siguran, komandante, da bih ti stao u stroj!»

               Preselio se, eto, sasvim prosto i posve neopaženo.

               Ni u ratarskim poslovima nije bilo puno vedrine. Sve ovdašnje zemljoradničke zadruge, njih dvadesetak, održale su svoje godišnje skupštine i u svima je nađeno loše finansijsko poslovanje. Kod svake u izvještaju stoji da «uopće nije izvršen popis osnovnih sredstava. Negdje su ta sredstva prepuštena propadanju ili prodavana privatnim licima koja ih ni do danas nisu otplatila...» Kod nekih zadruga dugovanja iznose trideset posto od ukupne vrijednosti obrtnih sredstava.

               Mnogi ljudi se, u socijalizmu, nisu znali ili nisu htjeli snalaziti.

               Sve manje ih je zanimao i okolni te vanjski svijet.

               Pojedini viši partijski dužnosnici, koji nisu bili uskogrudi i život posmatrali svestranije, koji su bili bolje obaviješteni, žalili su što zemlja nije učvrstila svoje mjesto u međunarodnom poretku, a mogla je. Titu su Amerikanci i Englezi ponudili da uđe u NATO savez, otvorili mu širom vrata bez ucjene, ali on je to odbio, isto onako kako je prije dvije godine Edvard Kardelj, njegova desna ruka, otklonio britansku ponudu da Jugoslavija uđe u Organizaciju za evropsku ekonomsku saradnju. «Da smo to dvoje prihvatili», razmišljali su ti demokratski opredijeljeni komunisti, «otklonili bismo za svagda svaku opasnost od rata na svom tlu i stekli takvu ekonomsku snagu da bismo išli ukorak sa vodećim evropskim zemljama».

                                                            *

               Oslobođeni straha od rata, ljudi su s olakšanjem obavljali svoje svakodnevne poslove. «Nek se ne puca i ne gine, a živjet će se već nekako», govorili su, čak i oni koji nisu imali stalnog zaposlenja ili ga nisu imali nikako. Dobojski srez još je tavorio na putu preobražaja i upinjao se svim snagama da ojača krila kako bi krenuo bržem prosperitetu. Pored objektivnih okolnosti, u toj nakani sputavali su ga i sami ljudi, vlastiti građani, osobito oni koji vode preduzeća, bilo što su nestručni bilo što su, poneseni položajem i moći, ugađali svojoj samovolji, ne obzirući se na posljedice. Grubo su kršili prava radnika. Gotovo svakodnevno su uposlenicima otkazivali radne odnose. Inspekcija rada u Savjetu za socijalno staranje poništavala je njihova rješenja o otkazima, ali nije stizala zaštiti sve jer srez ima samo jednog inspektora. Osim toga direktori nerado zapošljavaju žene s nemuštim obrazloženjem da, zbog porodiljskog odsustva, dugo ne rade a valja im uplaćivati doprinose i davati lične dohotke. Slaba je i higijensko-tehnička zaštita radnika pa oni često oboljevaju i doživljavaju povrede i nesreće na poslu. Lani su samo u prvom tromjesečju preduzeća imala više od stotinu težih nesrećnih slučajeva dok je bolesno bilo blizu dvije hiljade radnika.

               A srez ima samo jedna sanitetska kola.

               Ipak, sve se ovo zaboravljalo pri pomisli da će mir još trajati i možda postati vječan.

               Dobojlije su s više elana nastavili graditi svoj veliki park, smješten na širokoj poljani između starog grada i prigradskog naselja Usora. Potok Liješanj, koji je presijecao polje, pretvoren je u gradsku kanalizaciju, a mezarluci, veliko muslimansko groblje, premješteni su odatle, te se oslobodio velik prostor da se grad širi. Nasred započetog parka, u središtu bivšeg mezarja, sagrađena je monumentalna grobnica i visok spomenik palim borcima u minulom ratu. «Eto», jetko su govorili čaršijlije među sobom, «komunisti ukloniše kosti naših mejita da bi položili mošti svojih. Kao da nije bilo mjesta i za jedne i za druge. Kakva je svrha uklanjati jedno groblje a na njegovom mjestu postavljati drugo? Živi su se mogli širiti bez nužde da diraju mrtve». Na to je, također diskretno, odgovoreno: «Groblje Muslimana usred grada kazuje čiji je grad. Negdje na periferiji, u zapećku, ono ne bode oči pa se može uzimati kao da i ne postoji. Problemi se inače najlakše rješavaju na naš račun. A naše visoke glave na to uvijek šute. Do kada će biti tako?»

               Mlađi svijet nije mislio na to. Više se zanimao vlastitom egzistencijom. Sama gradnja željezničkog čvora u novom Doboju, koja će trajati pet godina, zaposlila je dvije hiljade radnika. Tijesan prostor između rijeke Bosne i brda, dug više od dva kilometra, trebalo je popuniti nasipom visokim četiri metra i stvoriti širok pojas za desetine staničnih kolosijeka te zgrade željezničke i putničke stanice. Tu se na Bosni gradio i veliki kolski most koji željeznički čvor veže sa bulevarom između novog i starog dijela grada. I bulevar je u izgradnji. On je već omeđen betonskim trotoarima i mladim drvoredima i čeka da mu se asfaltira još samo pločnik.

               Građani su se radovali što više neće hodati po blatu i udisati uličnu prašinu.

               Novo vrijeme nije jednako zavirilo u sva mjesta. Tešnjaci su osjećali da ostaju postrani i da ih krupni događaji u obnovi zaobilaze. Njih je mimoišla i gradnja pruga i gradnja magistralnih puteva a gdje nedostaje to dvoje, znali su, nema ni fabrika. Ovaj grad još nije počeo mijenjati svoj srednjovjekovni izgled pa su se Tešnjaci počeli plašiti da mogu izgubiti srez i da će ih pripojiti nekome ko je snažniji od njih. «Nema više Ademage Mešića i Mehmeda Spahe da brinu o nama», nostalgično su govorili stariji građani.

                                                            *

               Nur-efendija Smailbegović je promjene novog vremena rovodio s mukom, skriven iza duboke šutnje i stalne mrzovolje. Mijenjalo se sve, odnosi među ljudima, navike, obziri... čak i okruženje u kome obitava. Težilo se sve staro zamijeniti novim, do te mjere revnosno da bi i prirodi promijenili ćud kad bi za to imali moć. Najteže je podnosio topljenje razlika među staležima. Kopnio mu je imetak, i još kopni, pa se bojao da će mu i ugled okopniti s njim. Reformom mu je oduzeta zemlja a, uz skromnu naknadu, nova željeznička pruga mu je presjekla ostatak, okućnicu, te se na njoj sagradi još i željeznička stanica s kolosijecima. Osjećao je da ga neprekidno dave i da će ga na koncu zadaviti u samoj kući, među četiri zida. Sjećao se, rezigniran, rahmetli Šefketa, svog brata partizana, koji je život dao za ovo. A onda je misli brzo ispravljao. Ne, ne za ovo. Šefket se borio protiv fašizma, za slobodu naroda i cjelovitost Bosne, a komuniste nikad nije volio. Možda je cijenio, ali nije volio. Ko njih može voljeti, osim oni sami sebe. Uostalom, i sam je upućivao muslimanske mladiće u narodnooslobodilački pokret, u partizane, uvjeren, kao što je i sada, da su komunisti, ma šta propovijedali i činili, manje zlo od svih ostalih nastalih zala.

               Kad mu se neko nepoznat (poznaniku to ne bi na um palo) obrati riječju «druže», osjeti svu težinu i prazninu zvuka iza nje i otrcanost koja iz nje zrači. Smeta mu što ga sluga, nadničar, beskućnik... ne gledaju više istim očima. U njima, zavisno od ljudske naravi, ima i sažaljenja i zluradosti i likovanja ali i običnog ljudskog razumijevanja za one koji imaju pa nemaju. Pogađa im misao: «Bio si, i nema te!» Ne podnosi poniženje, svrstavanje u «istu suru».

               Poslao je sina na fakultet, ali to isto je učinio i Salih Hamidović, njegov bivši konjušar. «Taj» razmišljao je, «s njivom zemlje i kućom punom djece misli da može što i ja. Ne zna, budala, da škola dugo crpi snagu đaka, da se u oskudici lahko zarađuje bolest. Šalje dijete u veliki grad, mjesto vazda prazno i gladno, da doživi belaj veći od onoga što ga već ima. Nije veliko zlo hodati troljav, iskrpljen, ali zdrav. Bolje je imati zakrpu na košulji nego na plućima. Najzad, kad bi svako učio školu, ko bi orao zemlju?»

               Prolazeći zimus kroz šumu, uživajući u lovu, prenerazio se kad je naišao na svog nadničara Murata Selića opremljenog, kao i on, za lov. Murat je nosio pušku i vodio raspoložene kerove, snažnije od njegovih. Nije ošutio već je rekao: «Lov je skup,

Murate. To je gospodska zabava». Seljak je spremno dočekao: «Jah, efendija, bio je...» i produžio za svojim kerovima.

               Poput groma i u Maloj Bukovici je odjeknula novost da se kći najuglednijeg trgovca s dobojske čaršije, koljenovićka i velika miraska, udala za inovjerca. Misao je čaršijlijama, osobito vjernicima, stala. Otac je poslao u veliki šeher na visoke škole, a ona iskoristila slobodu, batalila knjigu i poslušala srce te otišla za vlaha. Ukaljala je čast i ugled porodice te ponos cijele familije. Čuvšti to, Nur-efendija Smailbegović je istog dana prvim vozom otputovao u Sarajevo, gdje studiraju i njegove kćeri, i zaprijetio da na takvo što ni za živu glavu ne pomišljaju. Do sada je pucao samo na divljač a od sada, ne daj Bože da moradne, mogao bi i na ljude.

               Nezadovoljan što prost svijet, i ovaj seljački, iz neobjašnjivih razloga postaje ohol, što diže glavu i zanemaruje starinu, a osjećajući da stari, sinovima je ostavio u amanet da ga ne sahranjuju ovdje, s fukarom, nego u gradsko mezarje, gdje počiva ibret uglednih ljudi i gospode.

               Novine je redovno čitao, ali do ove godine. Raspoloženje su mu kvarili isti tonovi, iste teme i ista gledanja na društvena zbivanja. Činilo mu s katkad da se novinari dogovaraju o čemu da pišu i kako da pišu pa čak i da im neko nalaže sve to. Osobito se srdio što je u pisanju zanemaren narod kome i sam pripada. Niti ima priloga iz muslimanskog života niti imena samih ljudi. Muslimansko pero, ako nekad i ostavi kakav trag, bilježi ime, trud i sudbinu nekog drugog bića, bilo kojeg, samo ne muslimanskog. «Svog lista ne možemo imati», razmišljao je, «a državni nas zanemaruju i zaboravljaju. Ni jedan nas ne uzima potpuno pa, rekao bih, ni ozbiljno».

               Piše li se o domaćoj prošlosti, koja je burna i slavna, biraju se samo događaji i dometi iz srpske povijesti, nude se u svijetlim bojama i visokim tonovima, pa su se takvi datumi redovito isticali i slavili. Nizali su se naslovi poput «1804–1954», «Februarski dani 1804», «Za slobodu otečestva», «Godišnjica sarajevskog atentata»... Izgledalo je da se jedino taj narod ima čime ponositi. Nur-efendija Smailbegović je te napise pratio i, što ih je više čitao, sve jače je osjećao kako se, sa svojim narodom, gubi u magli.

               Vrhunac uzbuđenja osjetio je nakon što je pročitao tekst «Narodne pjesme u emisijama Radio Sarajeva», čiji je autor izvjesni Lj. Tadić, a gdje je, pored ostalog, kazano: «Kada se radi o narodnoj pjesmi kod nas se nekako spontano uvriježilo shvatanje da je ona pozitivno kulturno blago koje se mora njegovati. To je samo djelomično tačno. Odmah se mora postaviti pitanje: koja i kakva narodna pjesma i narodna umjetnost (folklor) predstavlja za nas kulturno blago? Je li dovoljno da se neki kulturni oblik samo zato što nosi atribut  n a r o d n i, može smjesta proglasiti dragocjenom tekovinom prema kome se treba odnositi sa brižljivom pažnjom, koji treba njegovati? Smatram da nije. Tu treba da se uzme u obzir elemenat kritičnosti i umjetničke selekcije (...)

               Činimo li mi kulturnu uslugu našem običnom svijetu ako mu pružamo «njegovu» muziku, rukovodeći se jedino kriterijem da se ona rado sluša? Ne, nikako. Mi na taj način postižemo sasvim suprotan efekat. Neprestano forsiranje, naprimjer, ovakve sevdalinke kao što je «Ašikuje Ademaga...» (koja se, uzgred budi rečeno, često izvodi pred mikrofonom Radio Sarajeva) budi niske strasti kod slušalaca, umjesto da se razvijaju plemenita osjećanja koja stvara svaka istinska umjetnost, pa i narodna. Šta smo postigli ako se pod uticajem takve muzike mladi (ili stari, svejedno) svijet izopija i u alkoholičarskom transu počne razbijat čaše i stolice oko sebe, pa nerijetko i tuđe lobanje. Makar kako paradoksalno zvučalo, ali je činjenica da rakija i loša «narodna» muzika i pjesma idu ruku pod ruku. Jer, «... Fatima mezetluke sprema, bez Fatime nema sevdisanja, bez rakije nema živovanja». («Nije bez rakije», ispravlja Nur-efendija sam za se, «nego: bez sevdaha»).

               Narodna pjesma nije samonikla tvorevina, kao što to nije ni jedan oblik umjetnosti. O njoj treba suditi ne samo sa umjetničke tačke gledišta, nego i sa gledišta socijalnog. Treba se zapitati koliko još kod nas uživaju puno pravo građanstva i takve tvorevine koje direktno bude čuvstva za «starim dobrim begovskim vremenima». Zar takva «narodna» muzika ne igra direktno reakcionarnu ulogu? Zar nju ne prihvata rado baš «malovaroška» publika? Radio Sarajevu se ozbiljno može zamjeriti što sa nedovoljno kritičkog odnosa dozvoljava interpretiranje loše «narodne» muzike i pjesme (...).

               Mi smo za sprovođenje one narodne muzike koja znači najbolje i najljepše tekovine našeg kulturnog naslijeđa. Takve su u većini makedonske i dalmatinske narodne pjesme» (...) («Što se kriješ iza lažne skromnosti pa ne kažeš - i srpske», naljuti se Nur-efendija Smailbegović i smjesta prevrnu list).

               Međutim, samo što je to učinio, oči mu padoše na krupan naslov «Kosovski boj». Prilog je protkan divljenjem i oduševljenjem što je na autora ostavila nenadmašna ljepota i umjetnička snaga nove Lubardine slike. Lubarda je jedan od najvećih srpskih umjetnika. («Kakve veze mi u Bosni imamo s Kosovskim bojem?» smrknuo se još više Nur-efendija. «Što mi moramo znati za njeg´? Već mi uši zuje od riječi Gazimestan, car, boj, otečestvo, pa Gavrilo, atentat!... U Sarajevu su glavne ulice Obala Vojvode Stepe, Nemanjina, Kraljevića Marka... Šta je ovo ovdje? Srbija?») Ljut zbog svega, izašao je i naredio da se prenese poštaru neka otkaže njegovu dalju pretplatu na novine.