U prošlosedmičnom obraćanju zastupničkoj grupi AK partije predsjednik Recep Tayyip Erdogan je strukturu koju je napravio bivši gradonačelnik Istanbula Ekrem İmamoglu opisao kao "Escobarov sistem" i "mafijaški sistem". Svakim danom se ta korumpirana struktura sve više otkriva, a pred kancelarijom istražnog sudije se formira red voljnih da svjedoče pod punim imenom i prezimenom o korupciji, njenim mehanizmima i upletenima u nju.
Broj svjedoka sada je veći od 50. Među svjedocima su funkcioneri Republikanske narodne partije (CHP), uposlenici općine, izvođači radova, poslovni ljudi i uposlenici podizvođača. Do sada su utvrđene nepravilnosti na više od 200 tendera.
Pokušaj da se sve to zatrpa ili šutne pod tepih galamom, mitinzima i protestima unutar zemlje te naricanjem o "političkom progonu" i "nepravdi" u inostranstvu dobija nadrealne proporcije. "Kako korupcija postaje sve očiglednija, Ozgur Ozel (lider CHP-a) povećava svoju dozu gluposti. Ovo je nova strategija CHP-a", piše novinar Cemil Barlas na X-u.
Posebno iritantan dio te "gluposti / strategije" za rodoljubivi dio populacije je spomenuto naricanje i kukanje po stranim (a naročito britanskim) medijima.
Pod tim se ne podrazumijevaju uobičajeni klevetnici sopstvene zemlje, kao što je naprimjer Orhan Pamuk, pisac koji je karijeru u inostranstvu izgradio na laži o sopstvenom intelektualnom poštenju i otvaranju tabu tema (a zapravo uvijek je bio na zaleđu), koji je nedavno u The Guardianu prodavao maglu o hapšenju "najjačeg Erdoganovog rivala" začinjenu mnogim neistinama i plitikim analogijama – poređenje Erdoganovog hapšenja zbog recitovanja pjesme koja se nalazi u svim čitankama i İmamogluovog zbog korupcije naprimjer.
Isto tako niko se previše ne uzbuđuje zbog pisanija, "snahe Fethullaha Gulena" Elif Shafak u Financial Timesu. Otkud je ona "snaha" narečenog? Pa "imam univerzuma" je njenog muža Eyupa Cana zvao sinom.
Da to dvoje (i mnogo više njih) kleveću Tursku je "business as usual". Ono što zapravo izaziva pažnju i reakcije u vidu kolumni su nastupi Ozgura Ozela u stranim, naročito britanskim, medijima, jer suštinski oni su mnogo više od samo kuknjave zbog nedostatka reakcije zapadnih zvaničnika na İmamogluovo hapšenje, odnosno tretman istog za ono što jeste – tursko unutrašnje pitanje.
Naime, Ozel se nudi za dobrog vazala. Njegovo stalno naglašavanje NATO-a, a ne samo njegove stranke, pokazuje da može čak i zapaliti Tursku. To pokazuju njegove riječi u listu The Guardian.
- Nije uredu ulaziti u neprincipijelne pregovore s Erdoganom zbog sigurnosnih razloga. Iako je najveća vojska NATO-a u Trumpovim rukama, nikome nije od koristi da druga najveća vojska NATO-a bude u rukama autokrata. Doslovno je rekao:
- Vi podržite İmamoglua, koji je uhapšen zbog korupcije i mita, a mi ćemo koristiti turske oružane snage u vašu korist kad budemo na vlasti - piše Nedim Sener u Hurriyetu.
To ustvari nije iznenađujuće, CHP je decenijama funkcionisao u na domaćem terenu tutorskom sistemu, a na vanjskom u klijentelističkom. Kada govore o restauraciji upravo na to i misle. Projekat İmamoglu, sa sve tom korupcijom, koja inače prijeti da bankrotira Istanbul, je planiran za to.
Kolika je uloga Engleza u tome je za javnost još tajna. Bivši ministar unutrašnjih poslova Suleyman Soylu dao je naznaku na društvenoj platformi X, spominjući sklapanje dogovora u ambasadama koji su zabilježeni u državi i prihvatanje mandata, kao "najcrnju fleku CHP-a". Mandat je omrznuta riječ u Turskoj jer se povezuje sa komadanjem Osmanskog carstva i periodom prije oslobodilačkog rata, a Soylu zapravo podsjeća na blago rečeno čudan odnos İmamoglua sa prethodnim britanskim ambasadorom Dominickom Chilcottom.
Epizoda kada je 24. januara 2022. Istanbul bio paralisan snijegom, dok je İmamoglu večerao sa njim i njegovo objašnjenje, "da je ta večera sa britanskim ambasadorom podjednako važna koliko i borba protiv sniježne mećave". Dakle, 16 miliona Istanbulaca sa jedne strane i večera sa britanskim ambasadorom sa druge strane İmamogluove nebaždarene vage su jednake težine, kako sam pisao tada, je (ponovo) jedna od tačaka za povezivanje, koja se sada spominje.
- Gospodine Ozel, zgodna prilika kojom biste zaslužili (samo) zahvalnost što ste odvezali konje od kočija stranih diplomata i sami vukli te kočije bačena je na smetljište historije, da se više nikada ne vrati - izgovorio je Erdogan u tom govoru zastupničkoj grupi. Ne vjerujem da je mnogo stranih novinara znalo na šta se odnosi ta rečenica.
Turski historičar Murat Bardakci lamentirajući nedavno nad sramno ponižavajućem nastupu lidera CHP-a na BBC-ju podsjetio na jednu epizodu koja se desila nakon što su mladoturci 1908. (obojenom?) revolucijom primorali padišaha Abdulhamida II da vrati na snagu Ustav koji je suspendovan 30 godina ranije. Kontekst u kome se priča dešava je Burski rat i činjenica da je Osmansko carstvo podržavalo Bure protiv Britanaca, a turski intelektualci, samo iz mržnje prema padišahu, stali na stranu Engleza.
Fakat da su Britanci u tom ratu patentirali koncentracione logore, te da je veći dio evropske štampe bilo negativno raspoloženo protiv njih, govori dosta o moralnom kompasu mladoturaka, no vratimo se Bardakciju.
- Britanski ambasador u Istanbulu nije bio u Turskoj danima prije proglašenja Ustavne monarhije i stigao je u grad 23. jula 1908. godine, kada je ustav ponovo stupio na snagu.Tog dana dogodio se sramni incident...
Ambasador je na stanicu Sirkeci stigao vozom. Svi Turci koji su bili protivnici Abdulhamida i prijatelji Engleske bili su na stanici i dočekali ga aplauzom i povicima "Živio".
Ali radosne demonstracije nisu bile dovoljne i nakon ovoga je počela prava sramota: mladi su ispregli konje ambasadorove kočije, povukli ih u stranu i sami počeli da vuku kočiju; drugim riječima, postali su konji britanskog ambasadora ohrabreni opozicijom Abdulhamidu!
Zatim Bardakci citira svjedoka i učesnika događaja, koji o tome piše 28 godina kasnije.
- Turski intelektualci su napravili duboku grešku u viđenju, sljepilo za boje. I ja sam bio uključen u ovu prevaru, a istog mišljenja je bila i cijela nova književnička porodica. U to vreme smo mislili da je Engleska najliberalnija, najhumanija uprava na svijetu; ustvari, uz podsticanje ovog vjerovanja, postojala je duboka ljubav prema Engleskoj u dušama intelektualaca tokom revolucije 1908 - naveo j Bardakci.
Međutim, kaže Bardakci, vremena su se promijenila:
- Naprimjer, naš glavni opozicioni lider kaže da ga je "uvrijedio" britanski premijer Keir Starmer, koji nije komentarisao pitanje Imamoglua, i pita:
- Kakvo je to prijateljstvo, kakva je ovo bratska stranka, kakva je ovo zajednička odbrana demokratije? Kako Engleska, kolijevka demokratije, i naša bratska partija, da ćute, Laburistička partija?" pita on. Drugi šalju članke britanskim časopisima i žale se na Tursku...
Na kraju zaključuje svoj tekst na na sajtu Haber Türk:
- Ali budimo zahvalni: u Turskoj više nema ljudi koji pokušavaju da vuku kočiju britanskog ambasadora kao konji stavljajući amove na leđa, samo neki ljudi stalno plaču: "O Englesko, o Englesko! Gdje si? Spasi nas!"
- Sjetimo se da smo mi smo vojnici Mladoturaka - vikao je Özel na protestima ispred istanbulske općine.
Hmm, možda on lično ne bi vukao kočije britanskog ambasadora, ali znao bi da ohrabri one koji bi. No sve u vezi s CHP-ovim zapomaganjem jasno ilustruje da kao što nisu vidjeli (ili nisu htjeli da vide) promjene koje su se desile u Turskoj u posljednjih 20 godina, tako zagledani u sopstveni pupak nisu primijetili da se svijet promijenio.
