Saudin Šahinović prvi je put muzički instrument nej u ruke uzeo 1997. godine kao dječak, ali nije znao svirati, nije znao kako funkcionira taj instrument. A imao je veliku želju. Pokušavao je nešto naučiti gledajući turske televizijske kanale, ali nije išlo. Kada je otišao u Tursku da studira, uporedo s fakultetom učio je svirati nej. I naučio.

U septembru će Šahinović dočekati četvrtu generaciju polaznika kursa neja u Institutu “Yunus Emre” u Sarajevu.

“Kada sam se vratio iz Turske, bilo je nekih pokušaja organiziranja kursa neja, ali ozbiljan pristup s kontinuitetom desio se u Institutu 'Yunus Emre'. Ovo će biti četvrta godina kako kurs teče u kontinuitetu. U svakom kursu imali smo po tridesetak polaznika prve i druge grupe. Kao i sa svakim drugim instrumentom, nekoga povuče zvuk, nekoga filozofija instrumenta, a neko odluči svirati da se zabavi. U 90 posto slučajeva motiv za sviranje neja bio je ispravan – Mesnevija i učenje hazreti Mevlane, poruka koju taj instrument nosi sa sobom. Zajednička tačka za dalje usavršavanje u 90 posto slučajeva bila je ispravna. Naravno, kao i za svaki instrument, ima onih koji žele eksperimentirati, oni se trude, ali na kraju odustanu. Kroz ove četiri godine i ja sam dobio određeno iskustvo. To nije moj profesionalni poziv, ali mi je bliže srcu nego moj profesionalni poziv, čovjek o tome razmišlja, odmara se uz to. Mogu reći da smo ovom aktivnošću u Institutu 'Yunus Emre' započeli nešto što više ne može stati, svake godine postoji interesiranje, svakog septembra počinjemo novi kurs. Do sada smo imali 150 do 200 polaznika, oko 100 njih je naučilo svirati nej u obimu koliko je njima trebalo, neko je bio samo tri mjeseca na kursu i nije želio više nastaviti. Već 4. godinu imamo osam do deset polaznika koje više ne smatram učenicima nego sviračima neja, nejzenima, s kojima sada radimo ozbiljnije stvari, kompozicije, muzička djela koja su klasika, stub, temelj turske i mevlevijske muzike, i to tek treba polučiti rezultate u budućnosti”, priča nam Šahinović.

Nej kao instrument u Bosni i Hercegovini nije ništa novo, prisutan je od osnivanja Isa-begove tekije na Bentbaši, dakle od osnivanja Sarajeva.

OŽIVLJAVANJE ZABORAVLJENE TRADICIJE

“Ja imam običaj reći da su u temelje Sarajeva ugrađeni kako zvuci neja, tako i bejtovi Mesnevije, to je osnova i temelj Sarajeva. U tom smislu ne smatram da smo nešto novo donijeli, to je postojalo i prije, ali je nešto što smo nakon 70-80 godina oživjeli uz pomoć Instituta 'Yunus Emre'. Rad s učenicima, njihova pitanja i komentari i moje razmišljanje kako to njima što više približiti navelo me na ideju da, ako Bog da, planiramo je završiti sad s decembrom, izdamo jednu vrstu priručnika o neju, jer toga nema u Bosni i Hercegovini ni u široj regiji. To je knjiga za one koji se interesuju i žele se upoznati s nejem, njegovom historijom, simbolikom, porukom koju šalje, tehničkim karakteristikama, osnovnim podacima kako taj nej svirati, sve ono što ja 1997. nisam imao, nisam mogao vidjeti. Tu planiram kraći dio o historijatu neja u Bosni i Hercegovini. Našao sam nekoliko citata od rahmetli šejha Seida Strika koji su mi bili smjernica gdje da tražim. On spominje da je kraj 1960-ih umro zadnji svirač neja, koji se zvao hadži Mustafa. Znači od 1960-ih do 2020-ih nije bilo nekoga ko je svirao, njegovao nej. Ono što je bitnije od toga jeste to da je poruka koju nosi nej ostala živa kao komentar, kao živa riječ, kao tumačenje Mesnevije. Tu lanac, hvala Bogu, nije prekinut”, kaže Saudin Šahinović.

Posebno ističe da mu je drago da tradicija sviranja neja nije ostala samo na jednoj osobi, na njemu.

“Naravno, nisu svi koji sviraju nej u Bosni i Hercegovini prošli kurs koji ja držim, ima i onih koji su naučili putem interneta ili u Turskoj, ali je interesantno da je u Institutu 'Yunus Emre' u Sarajevu, koji je prvi tvoreni 'Yunus Emre' izvan Turske, zaživjela ova aktivnost. Postoji 'Yunus Emre' u Makedoniji, Srbiji, ali nigdje nije zaživio ovaj kurs. Ne smatram se nejzenom, ali imam neko znanje za koje smatram da sam dužan dati zekat, prenijeti ga. Pokušali su u Makedoniji preko Instituta 'Yunus Emre' pokrenuti kurs neja koji je trajao samo tri-četiri mjeseca. Trebali su dolaziti nejzeni iz Konye, ali prepreke jezika, smještaja, tih tehničkih stvari nisu omogućile nastavak projekta u Makedoniji. U našem slučaju, sve te stvari su u startu bile riješene. Veliki poduhvat i dokaz da je ispravno to što radimo jeste da su sve te nejeve koji su bili u Makedoniji i čekali odmah prebacili u Sarajevo da se odmah nastavi kurs”, objašnjava Šahinović.

Kaže da će čak i knjiga, za koju se nada da će biti objavljena na Šebi-arus, biti distribuirana u svim zemljama gdje se može razumjeti bosanski jezik, što podrazumijeva sve zemlje bivše Jugoslavije gdje “Yunus Emre” ima svoju infrastrukturu.

“Drago mi je da nije ostalo na jednom kursu i drago mi je da sam ja bio taj jedna točkić preko kojeg je to sve išlo u smislu da se proširi, zaživi i da gledamo sada plodove rada”, naglašava Saudin Šahinović.

A plodovi rada jesu ansambl “Neyzen Hamza-dede”, jedini ansambl u kojem zajedno svira pet ili osam nejeva. Ime je ansambl dobio po hazreti Mevlaninom prijatelju, sviraču neja Hamza-dedi. Inače, hazreti Mevlana nije svirao nej, svirao je drugi instrument koji se zove rebab. Ansambl je, objašnjava Saudin, nastao spontano, tih pet do osam ljudi, njegovih učenika, koji pokazuju ozbiljan kvalitet napravili su ansambl koji učestvuje u raznim događajima. Ansambl se dopunjuje svake godine novim članovima, učenicima koji imaju kvalitet i afinitet prema tome. Svi oni koji su završili osnovni temeljni kurs su potencijalni kandidati da budu članovi ansambla.

Šahinović smatra da novo vrijeme zahtjeva da se napravi neka vrsta udruženja kao krovne organizacije kako bi se mogao evidentirati broj nejzena, broj simpatizera, i kako bi se realizirali određeni projekti preko državnih institucija.

“Najznačajnija stvar koju smo uradili jeste da imamo na jednom mjestu pet do osam nejeva. Ima i kod nas bendova, grupa koje pored ostalih instrumenata imaju i jedan nej. Specifično je uklopiti sedam nejeva da sviraju. Mi još nemamo vokala, a možda nam i ne treba da budemo neka vrsta grupe. Naš zadatak je muzička obrada ilahija, prigodnih sevdalinki i muzičkih mevlevijskih vjerskih formi, dakle, nema nikakve komercijalne podloge, jednostavno, njegujemo muziku koja je bila zaboravljena“, potcrtava Šahinović.

NEJ U “MESNEVIJI”

Nej je duhački instrument koji je među prvim instrumentima ikada korištenim, poznat je još od vremena Sumera. Turci su taj instrument razvili na odgovarajući način. Specifično za istočnu muziku jeste da je ona makamska muzika, dijapazon tonova koji se koriste je puno širi, bogatiji, nego u temperiranoj evropskoj muzici. U tom smislu, jednostavno rečeno, između dva tona u evropskoj muzici imate samo poluton, dok u makamskoj muzici imate između dva tona devet podioka, a aktivno se koristi pet. To je isto kao slika s manjim broja piksela i većim brojem piksela. Što je više piksela, slika je oštrija.

Filozofija ovoga instrumenta veže se za pisanje Mesnevije, čijih prvih 18 bejtova opisuju nej i njegovo stanje. Nej je, u suštini, obična trska koja raste u močvarnim područjima kao grm.
“Filozofija se veže za potpuni teslimijet, predanost, u smislu da je nej kao instrument jako jednostavan i on je ono što ima u sebi ispraznio da bi dobio tonove, zvukove koji su jako lijepi, ugodni, koji dodiruju srce i dušu. Hazreti Mevlana opisuje kako je nej iz nejistana istrgnut, on žali za svojim nejistanom, za svojom domovinom, za svojim obitavalištem. Neko ga je ustrgnuo, odsjekao mu prednji i zadnji dio, izvadio mu srž i on je prazan, na sebi ima sedam rupa, i da bi bio tesnim, pokoran, on se predaje u ruke vještog svirača nejzena koji svojim dahom koji prolazi kroz taj instrument daje zvukove. Za svakoga je drugačije razumijevanje tih stihova. Generalno, nej je prihvaćen od svih tarikata kao zajedničko blago. I njegov zvuk je poseban, nijedan instrument ne može proizvesti takav zvuk, svi instrumenti imaju pomagala, piskove koji mijenjaju prirodnu srž zvuka, fitret, kod neja toga nema, kada se očisti, on bi sam trebao dati zvuk, dobar, ispravan i čist”, objašnjava Saudin Šahinović.

Ono što je posebno važno kod sviranja neja jeste to što ne morate znati svirati 10-15 kompozicija, vrhunac za jednog nejzena jeste sviranje taksima. Taksim bi se najjednostavnije mogao prevesti kao improvizacija. Taksim se, prema Šahinovićevim riječima, ne mjeri samo muzičkim tonovima, kada slušate to nekomponirano djelo, ono je odraz tadašnjeg duhovnog stanja. To su melodije koje se više nikada ne mogu ponoviti, nema notnog zapisa, svrha je da melodija ima efekat u trenutku kada nastaje.

Nej je filozofija, način života, vjera i uvijek će ga biti. Saudinu Šahinoviću je drago da ima udjela u tome. Vjeruje da će nej biti vraćen na mjesto koje mu pripada. U posljednjih nekoliko godina Saudin istražuje historijske dokumente o neju u Bosni i Hercegovini.

“Historijski dokumenti su vrlo oskudni, imamo nekoliko citata od šejha Strika i jednu fotografiju iz 1910. godine gdje je šejh Ruhija sa sinovima i jednim nepoznatim čovjekom koji drži nej. Uspio sam pronaći snimak zikra iz tekije. Snimak od 10-ak minuta nalazi se u jednom institutu u Njemačkoj i ne može se dobiti. U našim arhivima nema takvih snimaka, nažalost. Pokušat ću ići dalje u istraživanju. Kada je sultan Mehmed Fatih osvojio Bosnu, poznato je da su ga bosanski didovi dočekali i predali mu štap. Taj štap se čuvao do 1957. u tekiji na Bentbaši, štap nije izgubljen, samo se trenutno ne zna gdje se on nalazi. Zamislite koju težinu, čast je imala tekija da drži simbol bosanstva, simbol države Bosne. Štap je bio simbol duhovne i svjetovne vlasti u Bosni. Čak postoji priča koja se baš i ne može provjeriti niti znati koliko je istinita, da su bogumili, pošto su bili ispravne Isaove vjere, čuvši za islam, poslali grupu od 40 bogumila u Medinu i Meku. Bogumili su tamo došli u vrijeme halife hazreti Omera. Kada su rekli odakle dolaze, halifa ih je primio i poklonio im, između ostalog, štap. Taj štap su predali sultanu kada je osvojio Bosnu. Koliko je sigurna priča, to niko ne može tvrditi. Evidentirano je da je štap bio u tekiji 1957. godine. To je činjenica. Možda je i bolje da je sada prekriven tom tajnom, da se ne zna gdje je”, objašnjava Šahinović.

Istraživanje historije neja izuzetno je važno, da znamo da je on neodvojivi dio naše tradicije, ali je još važniji rad na njegovoj promociji i njegovanje vještine sviranja za buduće naraštaje.