Hišam Hafizović rodio se 1979. godine u Sarajevu. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i Fakultet islamskih nauka. Od 2005. godine imam je džamije na Carini, a od 2006. imam džemata Blagaj, u okviru Medžlisa Islamske zajednice Mostar. Jedan je od osnivača Mlađaka, lista studenata Fakulteta islamskih nauka koji je sada online medij. Prijevode, novinske i naučne članke objavljuje u Mlađaku, Preporodu, Glasniku, Reviji za pravo i ekonomiju, Zborniku radova CID BiH Stolac... Za Stav govori o ramaza nu u doba pandemije, svom imamskom pozivu, historiji tesavvufa u Bosni i Hercegovini i njegovim svevremenim porukama koje i danas privlače žedne tragaoce putevima spoznaje.

STAV: Kako teče ramazan u Hercegovini i postoji li vidljiva i uočljiva razlika između ramazana i drugih mjeseci?
HAFIZOVIĆ: Naravno da je to vidljivo i uočljivo, pogotovo za one koji su u ibadetu, koji su stvarno u ramazanu. Postom, teravijama i drugim ibadetima ta razlika postaje još veća. Bošnjaka u Hercegovini nema mnogo, ali ipak, itekako osjećamo da je ramazan.

STAV: Koliko se Vama kao imamu a i Vašim džematlijama bilo teško priviknuti na “pandemijski režim džamijskog rada”?
HAFIZOVIĆ: Poredeći s nekim drugim sredinama, ovdje to nije bio toliki problem. Naravno, ljudima se na mnogo toga nije bilo lahko i drago priviknuti, ali opet su nastojali biti odgovorni, pratiti instrukcije i pridržavati ih se. Većina ljudi zaista se trudi biti odgovorna, ali smo imali različitih iskustava. Dok jedni sve ovo skupa izrazito ozbiljno shvataju, drugi to veoma neozbiljno prihvataju. To možemo svakodnevno uočiti u kontaktima s ljudima. Ove mjere jesu teret, ali im nastojimo objasniti da trebamo biti odgovorni i brinuti o svojim i tuđim životima.

STAV: Kakvo ste stanje tada zatekli u Blagaju kada ste tu došli 2006. godine, s obzirom na aktivnosti vjerskog života? U kakvom su stanju bili objekti Islamske zajednice? Jesu li već tada bili svi obnovljeni i dokle su ti procesi bili došli?
HAFIZOVIĆ: Poslijeratna obnova bila je dovedena do kraja, a bio je urađen i jedan dio novih objekata. Ovdje je bio aktivan i prethodni imam, koji se tu dosta dugo zadržao, ali je ipak bilo dosta posla. Starije džematlije govorile su da je prije rata u cijeloj Hercegovini, od Jablanice naovamo, džuma u Blagaju bila prva po veličini, a da je druga bila jablanička. Ovaj prostor uvijek je imao vjersku aktivnost. Možda to svako ne može uvijek primijetiti, ali, kada govorimo o džumi, tu je uvijek bio visok nivo odgovornosti. Nedavno nam je preselio mutevelija, predsjednik džematskog odbora, zaista je bio aktivan čovjek koji je cijeli džemat pogurao nekoliko koraka naprijed uradivši brojne pozitivne stvari. To je bio rahmetli hadžija Huso Vračo. Radio je u njemačkim fabrikama i tamo stekao njemačku penziju. Kada se vratio, imao je želju i htio je pomoći da dalje radimo i budemo aktivni. Mi smo nastojali i uvijek u svim džematskim odborima nastojimo, a do sada ih se nekoliko promijenilo, da pravimo te korake naprijed i da uvijek budemo aktivni.

STAV: Volio bih da se naši čitaoci detaljnije upoznaju s Vašom slojevitom ličnošću. Otkud da jedan insan istovremeno bude i imam jednog džemata i da predvodi halku zikra? To, ipak, nije svakidašnja pojava...
HAFIZOVIĆ: Možda to sada u ovom vremenu više i nije toliko neobično. Osim što mi je bio otac, meni je moj rahmetli babo bio i moralni i duhovni orijentir. Bio je profesor na Fakultetu islamskih nauka, završio je El-Azhar. Kada je preselio na Ahiret, svijet mi se doslovno srušio. S vremenom sam uvidio da ga jedino u tekiji mogu ponovo izgraditi. U tekiji sam se vratio sebi. U tekiju dolaze ljudi koji osjećaju potrebu da tu budu i da dođu, oni koji imaju potrebu da istražuju sebe i svoj duhovni identitet. To bi možda bio odgovor na ovo pitanje. S druge strane, ima izreka da se u tekiji ne uči ezan, odnosno niko se ne poziva, jer ljudi, kad im je vakat, tu sami dođu.

STAV: Kako na taj Vaš tarikatski angažman, posebno sada kada imate halku zikra koju predvodite, gledaju drugi imami na području Vašeg medžlisa, ali i Vaše džematlije?
HAFIZOVIĆ: Vjerovatno im je u samom početku to bilo malo neobično, ali kako je vrijeme prolazilo, u razgovorima su se itekako zainteresirali i za tesavvuf i za poimanje tesavvufa. Tome je doprinijelo i to što je tekija unutar džemata, tako da to ipak nije ljudima bilo tako strano, kao što bi to bilo u nekim drugima sredinama.

STAV: Kada malo bolje zavirimo u našu historiju, vidjet ćemo da je kod nas, za razliku od brojnih drugih krajeva islamskog svijeta, bila rijetka pojava da su ljudi koji su bili na zvaničnim vjerskim funkcijama bili istovremeno i tarikatski poglavari u pojedinim mjestima. Tu možemo ipak pratiti i određeni kontinuitet, od Husni-efendije Numanagića, koji je bio i muftija i šejh, preko šejha Mustafa-efendije Čolića, mesnevihana hadži hafiza Halid-efendije Hadžimulića i mnogih naših velikana u proteklom stoljeću. Kako objašnjavate da je u Bosni uvijek bilo tih “dvojnosti”?
HAFIZOVIĆ: Imamo muftiju Bistrigiju, koji je bio jedan od najviše rangiranih ljudi što se tiče uleme, a da je istovremeno bio i šejh. Isto tako, imamo i šejha koji se veže za osnivanje ove tekije, međutim, sve je to maglovito i još ne možemo biti sasvim sigurni o kojoj je osobi riječ, a isto znamo da je bio muftija. Nadalje, imamo reisa Čauševića, koji je bio veoma blizak i mevlevijskom tarikatu i pouzdano znamo da je išao u tekiju, a znamo i da je bio mesnevihan. Ovakvi spojevi nisu tako česti, ali nisu ni nemogući. Možda je tome razlog i pitanje kako ljudi Šerijata i ljudi tarikata raspoređuju prioritete. Duhovni odgoj svakako traži svoj hakk. Ono što je Šerijat, opet, i to traži svoju vrstu odgovornosti. Ali, eto, ima tih slučajeva i mislim da oni nisu isključivo vezani za Bosnu i Hercegovinu. Možda nisam upravu, ali poznato je koliko je, pogotovo u ranijim vremenima, bilo velikih imama koji su bili veliki šejhovi. Uporedo je sve to išlo. Hazreti Mevlana je, naprimjer, prije nego što je počeo pisati Mesneviju bio poznati šerijatski pravnik.

STAV: Kada bi Vas neko pitao šta je to uopće tesavvuf, šta je to islamska duhovnost, kako biste mu približili ove termine?
HAFIZOVIĆ: Čovjek je specifično biće koje se kreće između duhovnog i materijalnog svijeta, a istovremeno je i sam biće materije i duha. Zato taj njegov specifični položaj i njegove osobine traže i specifičan odnos prema njemu kao cjelini. Ako uzmemo, a ponekad se to radi, da se čovjeku pristupa samo kao materijalnom biću, onda tu nastaje problem, jer i čovjekov razum, kao i čovjekov duh, srce – svi oni traže svoju hranu. Mi imamo obroke i, kao što našem stomaku treba hrana, isto tako i našem razumu i našem srcu treba određena hrana. Tesavvuf je vrsta duhovne hrane, duhovnog puta kojim se uči kako da svoje materijalno stavimo na pravo mjesto, da ono ne rukovodi nama, već mi njime. Jedna od specifičnosti tesavvufske terminologije jeste govor o čišćenju srca, ili o odgoju nefsa. Kada sagledamo i jedno i drugo, dolazimo do zaključka da je suština tesavvufa u čovjekovom ahlaku, u njegovoj moralnosti, u njegovom građenju duhovne strane.

STAV: Koliko je, onda, jedan takav pristup životu važan, posebno danas u vremenu općeg materijalizma?
HAFIZOVIĆ: Itekako je važan, ali, kao što smo već rekli, nije baš da svako hrli razmišljanju na taj način. Valja se hrvati sa svime onim što život nosi, a opet se ne svoditi samo na svoju materijalnu stranu, već tražiti duhovne prozore i vrata na koja treba pokucati i otvoriti ih.

STAV: Koliko Vi primjećujete da mladi ljudi i nove generacije u ovom materijalnom dunjalučkom spektaklu ne uspijevaju pronaći odgovore na važna životna pitanja pa se onda okreću tesavvufu?
HAFIZOVIĆ: Ima dosta mladih ljudi koji dolaze u tekije i koje zanima tesavvuf. To je dobro. Nekada ljudi tesavvufu pristupaju kao da je to neka nauka i vještina koja izvorno ne pripada islamu. Ako uzmemo u obzir da imamo različite druge islamske nauke koje pokrivaju određena polja islamskog znanja i pristupa islamu, tesavvuf je onaj dio koji objedinjuje teorijsko i praktično, psihološko i duhovno. Tesavvuf ima svoje tehnike kako se duhovno napreduje. To ne znači da će se te tehnike same od sebe primijeniti samo ako krenete u tekiju. Ne. To traži i zahtijeva mnogo truda, a ovo su tehnike koje čovjeka usmjeravaju kako da sebe duhovno odgaja i kako da duhovno raste. To je jedna od važnih karakteristika tesavvufa, jer nam on nudi ovo praktično znanje.

STAV: Koliko su ljudi svjesni te snage islama, islamske duhovnosti i koliko danas među svim tim ljudima, pa i među onima koji dolaze u tekije, prepoznajete one neke drevne i istinske tragaoce za horizontima Božije Jedinosti? Ima li ih i danas? Ima li onih s čijih se ruku primaju dove?
HAFIZOVIĆ: Mislim da ih ima, ali vam neću kazati njihove adrese. Naravno da ih je uvijek bilo i bit će ih, ako Bog da. Bosna i Hercegovina specifična je na svoj način, mi imamo mnogo stvari zbog kojih možemo i trebamo biti uvjereni da takvi ljudi itekako postoje i da su tu među nama.

STAV: Možete li nam povući paralelu historijskog mjesta tesavvufa uopće u kulturi Bošnjaka, posebno u ovom islamskom aspektu te kulture i islamske tradicije?
HAFIZOVIĆ: Imali smo period koji je bio izrazito sufijski, a to je skoro cijeli period Osmanskog carstva, a tek je pri njegovom kraju počeo određeni odmak od tesavvufa. Onda je taj novi period trajao prilično dugo kroz ovo stoljeće, stoljeće i po unazad. Naravno da je vrhunac bio onda kada je postojala i formalna zabrana rada tekija. Sufije, ipak, teže tome da se izmaknu od svega kako bi se više mogli posvetiti Allahu, dž. š., kako bi mogli više zikr činiti. Nekada smo prisiljeni biti više u vanjskom svijetu, jer i ondje imamo stvari koje trebamo obaviti i uraditi. Za Istinom se, u svakom slučaju, traga. Kada je tesavvuf u pitanju, tekija se traži, kao i ono mjesto gdje se obavlja zikr, mjesto koje će čovjeku leći na srce i koje će osjetiti kao svoje. Takva se mjesta, zaista, uvijek traže.