U sunčano jutro u nedjelju 28. juna 1914. godine sudbine dvojice muškaraca tragično su se ispreplele u Sarajevu, glavnom gradu egzotične i planinske austrougarske balkanske provincije Bosne i Hercegovine. Ništa nije dalo naslutiti da će se njihovi putevi ikada sresti. Jedan od njih, nadvojvoda Franz Ferdinand, bio je pedesetogodišnji nasljednik Austro-Ugarskog Carstva i posjedovao je neizmjerno bogatstvo. Drugi, devetnaestogodišnji Gavrilo Princip, bio je sin skromne seljačke porodice. Princip je pucao na Austro-Ugarsku, koja je nekoliko godina ranije anektirala Bosnu i Hercegovinu. Bio je to pucanj koji je poljuljao temelje Carstva.

EGZISTENCIJALNA KRIZA

Ferdinandu nije bilo suđeno da preuzme prijestolje, a nije mu bio suđen ni dug život. Neko vrijeme vjerovalo se da će umrijeti od tuberkuloze, ali preživio je bolest, preživio je samoubistvo sina starog cara Franje Josipa, njegovog rođaka Rudolfa, prestolonasljednika koji je počinio samoubistvo zbog ljubavi. Preživio je i smrt vlastitog oca, carevog brata, koji je bio sljedeći na redu za tron i koji je umro od trbušnog tifusa. Godine 1896. nadvojvoda je neočekivano postao nasljednik Franje Josipa u vrijeme kad se Carstvo počelo suočavati s egzistencijalnom krizom.

Njezin je suveren upravljao državom podijeljenom između Austrije i Mađarske, teritorijama kojima su, osim monarha, bila zajednička samo ministarstva rata, vanjskih poslova i finansija. Ovo krhko jedinstvo, temeljeno na političkoj dominaciji Austrijanaca i Mađara nad ostalim narodima koji su naseljavali Carstvo, bilo je ugroženo porastom slavenskih nacionalizama, s fokusom na Češku na sjeveru i Srbiju na jugu. Upravo je Srbija pretvorila Bosnu i Hercegovinu u bure baruta.

Da se razumiju korijeni takvog stanja, potrebno je vratiti se četrdeset godina unatrag, kada je pobjeda Ruskog Carstva nad Osmanskim, u kombinaciji s velikom pobunom balkanskih naroda podvrgnutih Osmanlijama, u kojoj su se Principov djed i otac borili, doveli do nezavisnosti Bugarske, Rumunije, Crne Gore i Srbije.

Srpski čelnici njegovali su san o “Velikoj Srbiji” koja će u svoje granice uključiti sve Slavene na Balkanu pod svojom hegemonijom, ali ovaj ideal pretrpio je težak udarac 1908. godine, kada je Austro-Ugarsko Carstvo anektiralo Bosnu i Hercegovinu, koja je još uvijek bila formalno pod vlašću Osmanlija, ali koju su međunarodni ugovori stavili pod austrougarski patronat od 1878. godine. Na tom su se području projicirale srpske ambicije.

Među bosanskim Srbima aneksija je smatrana uvredom i iznjedrila je bijesnu nacionalističku reakciju koja je 1911. dovela do osnivanja organizacije “Ujedinjenje ili smrt”, poznatije kao “Crna ruka”. Tu je družinu vodio oficir Dragutin Dimitrijević zvani Apis sa samo jednim ciljem: Postići ujedinjenje svih Srba bez obzira na cijenu i sredstva.

Gavrilo Princip, koji je 1907. u dobi od trinaest godina iz svog rodnog sela Obljaj kod Bosanskog Grahova došao u Sarajevo u školu, u glavni grad provincije, također je bio ogorčen zbog aneksije, a njegovo će se ogorčenje postupno pretvoriti u bijes zbog loših uvjeta života seljaka. I sam je pripadao takvoj porodici, šestero njegove braće umrlo je u djetinjstvu. Poput njega, stotine mladih ljudi usprotivilo se austrougarskoj kolonijalnoj vlasti i žudjeli su za akcijom. Mnogi su bili dio “Mlade Bosne”, organizacije koja je pružala otpor austrougarskim vlastima.

Za mnoge članove “Mlade Bosne” nasilje je bilo legitimni instrument kojim se moglo odgovoriti protiv vlasti, a upravo je nasilni čin jednog od njih bio put kojim će krenuti Princip. Dana 15. juna 1910. godine dvadesettrogodišnji Bogdan Žerajić ispalio je pet hitaca u Marijana Varešanina, guvernera Bosne i Hercegovine, ali promašio je i posljednjim metkom počinio samoubistvo. Žerajić je za Principa postao upečatljiv primjer predanosti cilju oslobađanja od Austro-Ugarske.

OKUPLJANJE U BEOGRADU

U Sarajevu je Princip gutao sve vrste revolucionarne književnosti (socijalističku, anarhističku, nacionalističku), učestvovao u studentskim demonstracijama protiv austrijske vlasti, iako se uvijek držao prilično povučenim i usamljenim. Kako se povećavao njegov interes za politiku, ocjene su mu postajale lošije, dok su se profesori, svjesni njegove političke sklonosti, loše odnosili prema njemu. Napokon, 1912. godine odlučio je otići u Beograd kako bi ondje dovršio svoje obrazovanje. Tokom svog boravka u srpskoj prijestolnici Princip je postao ubica. Srbija je postala predvodnik balkanskog panslavizma i utočište svih progonjenih u Bosni. Beograd je bio magnet koji je privlačio desetine mladih ljudi koji su se onamo slijevali kako bi studirali, kao i da bi izrazili svoje političke težnje.

Mnogi od njih prijavili su se u balkanske ratove 1912. (protiv Osmanlija) i 1913. (protiv Bugarske), iz kojih je Srbija izašla s dvostruko većim brojem stanovništva i teritorija. Princip se želio prijaviti 1912. godine, ali je odbijen zbog slabog zdravlja i nastavio je živjeti u lošim uvjetima u Beogradu, zajedno s mnogim drugim bosanskim studentima i bivšim borcima iz protekla dva rata. Tada se ukazala prilika da se dokaže ko je on zapravo, a ne “šugavac” kakvim su ga u Beogradu smatrali. “Pretvarao sam se da sam slaba osoba, iako nisam”, kazao je istražiteljima nakon atentata u Sarajevu.

Sredinom marta 1914. godine Princip je sjedio sa svojim prijateljem Nedeljkom Čabrinovićem u jednoj od kafana u kojima su se okupljali bosanski studenti i veterani, kada mu je Čabrinović pokazao isječak iz novina koji mu je upravo poslan, članak u kojem se najavljuje da će nasljednik krune posjetiti Sarajevo 28. juna, nakon nadgledanja vojnih vježbi koje bi se ondje trebale održati.

Princip je odmah počeo osmišljavati atentat. Za to su mu bili potrebni saučesnici, oružje, novac i pomoć za krijumčarenje u Bosnu iz Srbije. Njegovi su saučesnici bili dvojica drugova, bosanskih Srba u Beogradu, kolega student Trifko Grabez i Čabrinović, koji je radio kao štampar. Sve ostalo bilo je iz “Crne ruke”. Iako se često kaže da je ova organizacija planirala napad, prije se može reći da je podržala zavjeru koju su osmislili amateri, a najnevjerovatnije od svega bilo je to što je amaterski osmišljena akcija zaista uspjela.
Princip je oružje nabavio preko Milana Ciganovića, bivšeg vojnika, ​​bosanskog Srbina povezanog s “Crnom rukom”, koji je prije predaje tražio pristanak Voje Tankosića, čelnika te organizacije, čiji će vođa Apis kasnije tvrditi da je cijela zavjera bila djelo tog društva.

Ciganović im je osigurao šest bombi i četiri pištolja te ih vodio u šumu kako bi ih naučili upotrijebiti. Također im je osigurao novac neophodan za put u Sarajevo. Iz Beograda su krenuli 28. maja. Zahvaljujući podršci “Crne ruke”, imali su pomoć srpskih carinika prilikom prelaska Drine. Kada su prešli granicu, neki srpski seljaci pomogli su im da se dokopaju Tuzle. Odatle su nastavili željeznicom do Sarajeva, gdje su stigli četvrtog juna.

Još je ranije Princip pisao svom starom prijatelju Danilu Iliću, koji je živio u Sarajevu i bio član “Mlade Bosne”, tražeći od njega da mu pronađe još saučesnika u napadu kako bi povećao izglede na uspjeh. U maju je Ilić regrutirao još tri osobe, dvadesetšestogodišnjeg stolara Muhameda Mehmedbašića, koji je već bio umiješan u zavjeru “Crne ruke” da ubiju generala Potioreka, tadašnjeg guvernera Bosne i Hercegovine, te još dvojicu učenika, osamnaestogodišnjeg Cvetka Popovića i sedamnaestogodišnjeg Vasu Čubrilovića.
Kako je vrijeme prolazilo, Ilić je sve više sumnjao u napad, vjerujući da će Srbima donijeti više patnje nego koristi. Vodio se principima Mađara, koji su smatrali da je politička akcija učinkovitija od terorizma. Razgovarao je o tome s Principom, ali na kraju je odlučio nastaviti s planom jer nije želio napustiti svog prijatelja.

FRANZ I SOFIJA

Nadvojvoda Franz Ferdinand imao je pedeset godina, bio je gorljivi katolik i mrzio je Mađare, s kojima su Austrijanci bili prisiljeni dijeliti vlast Carstva. Kao nećak cara Franje, nije mu bilo suđeno da naslijedi carsko prijestolje. Već s dvanaest godina postao je poručnik, a kao pripadnik carske dinastije, njegov uspon u miliciji bio je sjajan. Godine 1914, osim što je bio admiral i general konjice, bio je i generalni inspektor vojske. Nakon smrti carevog sina i vlastitog oca 1896. godine, postao je nasljednik suverena koji je držao prijestolje od 1848.

S te je pozicije uspio nametnuti svoje vjenčanje s češkom groficom Sofijom Chotek von Chotkowa und Wognin. Bila je to veza koju je dvor smatrao neprihvatljivom, dvor je zahtijevao da se budući car oženi kraljicom ili, barem, princezom ili nadvojvotkinjom. Unatoč pritisku imperijalnog okruženja, Ferdinand je 28. juna 1900. godine sklopio brak sa Sofijom, odričući se prijestolja u ime svoje supruge i djece. Tada je Sofija dobila titulu vojvotkinje od Hohenberga.

Par nije bio posebno drag ni ostarjelom Franji Josipu ni umišljenoj i profinjenoj habsburškoj aristokratiji, koja je odbacila taj nejednaki brak između princa, careva nećaka, i drugorazredne plemkinje. Zbog toga je Sofija uvijek morala stajati iza Franza i iza ostalih na kakvoj službenoj ceremoniji i nije se mogla voziti u istoj kočiji sa suprugom. Stoga su, tokom svog boravka u Bosni, daleko od bečkog dvora i njegovog protokola koji guši, supružnici bili sretni. Na dan kada su proslavili četrnaestu godišnjicu vjenčanja saznalo se da je Sofija možda bila trudna. U toj egzotičnoj provinciji oboje su uživali najviše počasti od lokalnih uglednika i reakcionarnog generala Oskara Potioreka, guvernera Bosne i Hercegovine.

Tri dana prije kobne nedjelje, 28. juna, boravili su na Ilidži i sreća para bila je neizmjerna. U četvrtak su posjetili sarajevsku čaršiju, šetajući njenim uličicama prepunim zanatskih radnji i zadržali se u prodavnici tepiha. Međutim, Sarajevo je bilo već puno onih koji su težili Bosni i Hercegovini bez Habsburgovaca i koji su gledali na nadvojvodu kao na mrskog ugnjetavača protiv kojeg se morate boriti do smrti.

U nedjelju 28. juna Sarajevo je bilo obasjano suncem. Franz Ferdinand i njegova supruga grofica Sofija Chotek prisustvovali su prijemu u Gradskoj vijećnici, a zatim posjetili lokalni muzej. U Sarajevo su stigli s Ilidže, tada obližnjeg gradskog odmarališta, a kako bi se pridržavali programa, morali su dva puta prići Apelovim kejom, uz rijeku Miljacku, koja Sarajevo dijeli na dva dijela. Prvi put da od stanice dođu do Vijećnice, a drugi put da iz Vijećnice krenu ka muzeju.

Šestorica naoružanih muškaraca, Mehmedbašić, Čubrilović, Čabrinović, Popović, Princip i Grabež, rasporedili su se duž keja, miješajući se s gomilom koji su došli pozdraviti nadvojvodu. Da bi se pokazala bliskost krune i bosanskog naroda, lokalne su vlasti mobilizirale samo 150 policajaca. Mogućnost napada mirisala je u zraku i zato je grofica odlučila pratiti supruga u Bosnu.

Kad je svita sa šest vozila prošla pored Mehmedbašića, on je mislio da mu iza leđa stoji policajac i nije izvadio bombu, ali je to učinio Čabrinović, koji ju je bacio ka koloni automobila. Bomba se otkotrljala s automobila i pala na tlo, eksplodiravši pri prolasku sljedećeg vozila. Povrijeđeno je nekoliko ljudi. Bilo je 10:10. Automobili su ubrzali, ostali uključeni u atentat nisu mogli pucati, a Čabrinovi
je uhapšen nakon što je u bijegu skočio u Miljacku. Cijanid pomoću kojeg su se svi htjeli ubiti nakon atentata samo mu je spalio usta i grlo.

Nadvojvoda nije želio pokazati strah i sa suprugom je prisustvovao prijemu u Gradskoj vijećnici, ali je ipak odlučeno da se izmijeni ruta posjete. Apelovim kejom otišli bi do bolnice kako bi posjetili ranjene u napadu, odakle su krenuli u 10:45. Međutim, niko nije obavijestio vozača nadvojvodinog automobila o promjeni plana. Kada je stigao do ugla ulice na kojoj se nalazila radnja Moritza Schillera, skrenuo je iako nije trebao. Ondje je stajao Princip.

Potiorek je vikao na vozača da krene unatrag, za što je ovome trebalo vremena. Princip je pucao dva puta: jednom u nadvojvodu i jednom u Potioreka, ali grofica Sofija je primila metak namijenjen generalu. Metak je nadvojvodi prerezao vrat, a oni oko njega nisu bili ni svjesni da je pogođen jer je krv curila ispod okovratnika njegove uniforme. Drugi je metak pogodio groficu u želudac. Princip je progutao cijanid i uperio pištolj u vrat, ali mu je istrgnut iz ruku prije no što se uspio ubiti.

Hapšenje Gavrila Principa, koje se dogodilo u nekoliko sekundi, stvorilo je zabunu koja traje i danas, a vezana je za čuvenu fotografiju na kojoj se vidi kako nekoga hapse netom nakon atentata. Mnogi misle da je na njoj ovjekovječeno hapšenje Principa, ali je to greška. Uhapšen je prolaznik koji nije imao veze sa zločinom, Ferdinand Behr, kojeg su odatle odveli na ispitivanje. O tome je Behr pisao 1935. godine.
Dok je grof Harrach, vlasnik automobila u kojem je par putovao, stajao sa strane vozila i pokušavao nadvojvodu držati uspravno, za ovratnik košulje, pojurili su ka “Konaku”, službenoj rezidenciji guvernera Bosne i Hercegovine. Kad su stigli, Sofija je već bila mrtva, a nadvojvoda u komi. Umro je u jedanaest sati.
Tijela su im iz Sarajeva prebačena na dalmatinsku obalu, a odatle morem do luke Trst pa vozom u Beč. Njihovi su sprovodi održani trećeg jula, a čak i tada je zabilježena krutost protokola. Sofijin lijes postavljen je pola metra ispod njezina supruga, a djeca su im bila isključena iz pogrebne ceremonije. Budući da je Sofija bila samo grofica, iako je njezina porodica bila jedna od najstarijih u češkom plemstvu, nije mogla biti pokopana u carskoj kripti Habsburgovaca u Beču pa je i nakon smrti bila odvojena supruga.

Među rijetkima kojima je bilo dozvoljeno prisustvovati suđenju za teroristički napad u Sarajevu bio je i austrijski isusovac Anton Puntigam, najvažniji član tog reda u Sarajevu koji je za nadvojvodu i njegovu suprugu u “Konaku” održao posljednji obred. Puntigam, izuzetno konzervativan, vjerovao je da iza zločina stoji međunarodno masonstvo. Pokušao je i napasti neke od optuženih u sudnici. Kada je suđenje okončano, Puntigam je primio oružje učesnika atentata koje je trebalo biti izloženo u budućem muzeju posvećenom sjećanju na Franza Ferdinanda. No Prvi svjetski rat omeo je realizaciju projekta pa su tek 2004. godine austrijski jezuiti, koji su ga čuvali, predali oružje Muzeju vojne historije u Beču povodom šezdesete godišnjice napada. Principov pištolj izložen u sarajevskom muzeju je replika.

SARAJEVO PRIMJER MODERNOSTI

Otkako je Bosna i Hercegovina 1878. godine došla pod austrougarsku kontrolu, kolonizatori su Sarajevo pretvorili u primjer modernosti i učinkovitosti upravljanja. Sačuvana je čaršija i džamije, ali je izgrađen novi grad sa sudovima, školama, Vijećnicom... Čak je Sarajevo imalo električni tramvaj prije Beča. Miljacka je kanalizirana i na njezinoj sjevernoj obali stvorena je široka šetnica, Apelov kej koji će ubrzo ući u historiju kao mjesto atentata.

Ferdinand je planirao transformirati monarhiju uključivanjem Slavena kao ravnopravnih uz Austrijance i Mađare, kako bi spriječio da je eksplozija slavenskog nacionalizma uništi. Ovoj shemi, poznatoj kao trijalizam ili probna monarhija, suprotstavio se dobar dio austrijskih elita. Suprotstavili su se toj ideji i Mađari, koji su vidjeli kako se smanjuje njihova težina u donošenju odluka u Carstvu. Smetala je i Srbiji, koja je pod svojim okriljem težila hegemoniji svih Slavena na Balkanu.

Bogdan Zerajić 15. juna 1910. godine pokušao je izvršiti atentat na tadašnjeg guvernera Bosne i Hercegovine Marijana Varešanina u Saboru, tadašnjem bosanskohercegovačkom parlamentu u Sarajevu. Nastao je godinu i po ranije, a u njemu su lokalni uglednici imali svoja mjesta. Njih su pripadnici “Mlade Bosne”, smatrajući ih saučesnicima u ugnjetavanju Slavena, prezrivo nazivali “mamlucima” (onima koji su bili u službi sultana u Egiptu).

Tog je dana Žerajić stajao na Carevoj ćupriji kad je naišla Varešaninova kočija. Kako je most bio uzak, meta mu je bila vrlo blizu. Promašio je svih pet hitaca, a zatim se ubio. Neki izvori kažu da je Varešanin prišao tijelu bombaša samoubice i udario ga nogom, a drugi da ga je pljunuo.

Žerajić je pokopan u neimenovanoj grobnici u Sarajevu, ali brzo se saznalo za mjesto gdje je pokopan i postalo je mjesto hodočašća. Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Danilo Ilić okupili su se na njegovom grobu noć prije atentata. Međutim, ostaci koji su počivali u grobu nisu bili čitavi. Žerajićeva lobanja bila je prerezana i u junu 1914. godine bila je u posjedu Viktora Ivasjuca, šefa sarajevske policije koji je istraživao napad.

Nakon ubistva nadvojvode i njegove supruge, naredio je da mu je donesu. Dok je ispitivao jednog od terorista, nasuo je u nju tintu i kazao: “Ako ne priznaš sve, napravit ću tintarnice od vaših lobanja, baš kao od Žerajićeve.” Kada je Nedeljko Čabrinović umro od gladi i hladnoće 23. januara 1916. godine u zatvoru u Theresienstadtu, iz sarajevske policije upućen je zahtjev da se njegovom tijelu odsiječe glava i da im se proslijedi njegova lobanja, što u konačnici nije učinjeno.

KAPELA U SARAJEVU

Posljednja poznata slika Gavrila Principa snimljena je malo prije nego što mu je desna ruka, izgrižena tuberkulozom, amputirana 1916. godine. Osuđen je za ubistvo i veleizdaju, zločine koji su se kažnjavali smrću. Ali prema austrijskom zakonu, mlađi od dvadeset godina nisu mogli biti pogubljeni, pa je Princip osuđen na dvadeset godina zatvora. Morao je postiti jedan dan u mjesecu i provodio je svaki 28. juni u potpuno mračnoj samici. Kaznu je morao odslužiti na drugom kraju Carstva: poslan je zajedno s Nedeljkom Čabrinovićem i Trifkom Grabežom u staru tvrđavu Theresienstadt, današnji Terezin u Češkoj, više od hiljadu kilometara od Sarajeva, koja je pretvorena u vojni zatvor. Kasnije su im se pridružila još trojica osuđenih za napad. Mehmedbašić je nakon atentata pobjegao u Crnu Goru.

Danonoćno okovan okovima teškim desetak kilograma, Principovo se fizičko stanje postupno pogoršavalo zbog loše prehrane, loše higijene i hladnoće, jer ćelije nisu zagrijavane. Čabrinović je umro od gladi i hladnoće u januaru 1916. godine. Princip se razbolio otprilike u isto vrijeme, bolujući od tuberkuloze kostiju, iako je vjerojatno već bio bolestan prije ulaska u zatvor. Nedostatak bilo kakvog materijala za čitanje i pisanje, zabrana razgovaranja s bilo kim i izolacija tjerali su ga u očaj i naveli ga da se pokuša objesiti peškirom u januaru 1916. godine.

Mnogo onoga što se zna o Principovom boravku u zatvoru i onome o čemu je razmišljao u to vrijeme dugujemo psihijatru dr. Martinu Pappenheimu, koji ga je posjetio četiri puta između oktobra 1915. i juna 1916. godine. Princip mu je rekao da ne može vjerovati da je svjetski rat posljedica atentata i da se ne može osjećati odgovornim za katastrofu. Umro je 28. aprila 1918. godine, u pola šest popodne, u zatvorskoj bolnici.

Posmrtni ostaci Gavrila Principa prebačeni su u Sarajevo 1920. godine na službeni pokop, a 1939. godine preneseni su u kapelu, gdje se i danas nalaze, zajedno s posmrtnim ostacima Trifka Grabeža, Nedeljka Čabrinovića, Danila Ilića i još šest drugih ljudi koji su im pomogli da dođu do Sarajeva. Tu su i ostaci čovjeka koji im je bio inspiracija za atentat – Bogdana Žerajića.

Nakon napada, mnogo se raspravljalo o tome koliko je srpska vlada znala o zavjeri. Izvjesno je da je tadašnji srbijanski premijer Nikola Pašić bio upoznat s planom za atentat i da je, kako se čini, pokušao obavijestiti Austro-Ugarsku preko Jovana Jovanovića, ambasadora Srbije u Beču. On se 21. juna sastao s Leonom Bilinskim, austrougarskim ministrom finansija, ali njegovo je upozorenje bilo dvosmisleno. Bilinski, koji tome nije pridavao nikakav značaj, samo je rekao: “Nadajmo se da se ništa neće dogoditi.”